Zaboravljeno umijeće kapitalnog proračuna
Lyndon H. LaRouche mlađi
Uz pjesničku posvetu mojoj ženi, Helgi, povodom znakovito dražesne proslave naše 29. obljetnice braka
22. prosinca 2006.
Poslije one čuvene gungule 1968. koja je provalila u Europi kao i u obim Amerikama, strasti jednodnevne mušice gornjih dvadesetposto današnjeg vladajućeg pokoljenja bjelokošuljaša („bebi bumera“) često se mogu izreći kao gubitak želje za življenjem u dugogodišnjim brakovima, gubitak svakog zanimanja za izglede mlađih pokoljenja i gubitak svakog zanimanja za ulaganje u budućnost fizičkog gospodarstva drugih država pa čak i vlastitih. Odatle, budući to pokoljenje prevladava našim Senatom kao i većinom Doma zastupnika, naš Kongres je uglavnom u zadnje vrijeme pogrešno zapostavljao osnovnu zamisao o kojoj sada ovisi budući opstanak naše nacije: koncepciju kapitalnog proračuna.
To se sad mora promijeniti.
Ustvari izgubio se osjećaj značenja „prijeko potrebnih kapitalnih ulaganja u fizičke potrebe napretka“, a to pak znači gubitak značenja ulaganja nužnog, ne samo spasu SADa nego i osiguranju budućeg civilizacijskog opstanka cijelog svijeta.
Neke od vas možda prožima bijes kad to kažem? Pažljivo razmislite. Osvjedočite se o omjeru članova Američkog Kongresa koji broje svaki proračunski dolar javnih troškova kao izdatak kojeg se mora namiriti iz sadašnjih poreznih primitaka. Sa stajališta svakog kompetentnog ekonomiste, takva je politika ustvari postupanje na osnovi razorne, čisto neljudske bezobzirnosti u vođenju gospodarstva.
Promjena mentalnog sklopa glede gospodarske politike, koja se uvelike rasprostranila Kongresom tijekom zadnja četiri desetljeća, postala je radikalna promjena, radikalni pad s razine kompetentnosti utemeljitelja naše Savezne republike, pad dulji od četvrt stoljeća uspješnog rada u onom što bi se prije smatralo očevidnim, funkcionalnim kvocijentom inteligencije kod većine vodećih ljudi na višim položajima. To je bila posljedica koju je u većem stupnju oblikovao sloj uglavnom tipično sveučilišnih krugova bebi bumera „šezdesetosmaša“, koji su pokrenuli stanje zapravo klasne borbe, borbe bjelokošuljaša [menadžmenta] protiv plavokošuljaša [radnika]. Bili su sve više i više protiv zemljoradnika, industrijskih radnika, i stručnjaka iz fizičkih znanosti. Mnogi od njih bili su čak i protiv svega što je predstavljalo tehnički napredak proizvodnje i infrastrukture. Taj kulturni pomak paradigme kojeg su 68aši izražavali postao je kulturna matrica koja je prevladavala srozavanjem vrednota kroz više od četvrt stoljeća do sad.
Pa tako imamo pokoljenje koje je zaljubljeno u digitalna računala, ali uglavnom kao izvora zabave. Zaljubljeni su u zabavnu vrijednost računala toliko da su zahtijevali da se stručnjaci znanstvenici, inženjeri i visokokvalificirani stručnjaci alatnih strojeva zamijene nestvaralačkim idiot-strojevima sastavljenim da bi postali izlogom svojstvene nekompetentnosti 'benchmarker'-a [‘Benchmarking’ ['benchmarker'] je izraz koji se udomaćio u hrvatskom – vidi na pr. 'Projekt Benchmarking' HUP-a na web stranici: http://www.hup.hr/ (Strateški projekti HUP-a)]. Dosad smo tako vidjeli nesmotrenu uporabu računalske tehnologije u svrhu istrebljenja uloge stvaralačkih moći uma čovjeka pojedinca, uma konstrukcionih inženjera iz svjetskog gospodarstva.
Formalna matematika nije stvaralaštvo. Stvaralaštvo je jedinstveno suverena odlika inovacije svojstvene potencijalima samorazvoja ljudskog uma pojedinca. Ona je odlika koju izražavaju, ne matematika, već otkrića fizičkih zakonitosti kao što su Johannes Keplerovo jedinstveno originalno otkriće univerzalne gravitacije, kao što je tu činjenicu Albert Einstein istaknuo o Keplerovom i Riemannovom radu. Upravo se individualni stvaralački um vidi u
Klasičnoj umjetnosti, kao kod Leonarda da Vincija ili Johanna Sebastiana Bacha. Potiskivanje isticanja te vrste stvaralaštva pojedinca proizvodi vrstu društva koju se uistinu može opisati kao „Orwellovska môra“, fantaziju „Divnog novog svijeta“ Aldousa Huxleyja.
Tako, kao i u našoj Louisiani, to današnje vladajuće pokoljenje zamijenilo je razvoj produktivnosti i njegovu neophodnu gospodarsku infrastrukturu za javne dohotke na osnovi javnih subvencija za masovno kockanje. To je pokoljenje izgradilo kasina umjesto obrane protiv više manje neizbježivih uragana jačine 3 do 5 na ljestvici uragana.
To je pokoljenje izvozilo industrije na mjesta izvana gdje je radna snaga bila vrlo jeftina a troškovi osnovne gospodarske infrastrukture su uglavnom zanemarivani i time se dovelo u stečaj ne samo sve više i više naših mjesnih zajednica nego i čitavih Saveznih država. Ustvari, taj način rada, kojiput zvan 'outsourcing' [I ta se riječ udomaćila u hrvatskom, a znači prepuštanje djelatnosti (obično proizvodnje) drugoj zemlji gdje je djelatnost (proizvodnja) ‘jeftinija’. Vidi na pr. Infotrend br. 122/5/2004, “Veliki outsourcing prasak” (www.trend.hr)] ustvari je snizio neto fizičku produktivnost, po glavi i po četvornom kilometru svijeta kao cjeline. Više je svjetske netto produktivnosti po glavi i po četvornom kilometru ustvari izgubljeno na primjer u Sjevernoj Americi i Europi nego što je dobiveno u Aziji.
Proučite naše naglo srozavanje fizičkih uvjeta, od mjesta do mjesta, nakon što je Richard Nixon postao Predsjednik. Proizvedite animaciju kronoloških zbivanja čak i najobičnije vrste iz popisa stanovništva kojeg redovito sakuplja vlada ili zadužene privatne udruge koje se bave takvim proučavanjima. Zapazite pomak u zaposlenju iz proizvodnih radnih zaposlenja u praktički niskokvalificirana zaposlenja kao u „Trećem svijetu“. Zapazite propast prihoda (saveznih) država i općina, od općine do općine tijekom tih desetljeća. Taj razorni opći pravac zadnjih 35 godina nije slučajan, on je proizvod donesenih odluka na mjestima kao Wall Street i City of London, koji su oni onda nametnuli našoj Federalnoj vladi, vladi (saveznih) država. To je opći smjer donošenja odluka koji je natjerao vladu u stanje koje se s pravom može u ovom času opisati kao gospodarstvo koje žestoko lavira na rubu ponora.
Sadašnja dugoročna politika
Tijekom zadnjih četvrt stoljeća, otkako je Predsjednik Nixon došao na položaj, smjer u donošenju zakona i političkog mišljenja kod gornjih 20% obitelji [po primanjima] našeg pokoljenja bebi bumera, sad je doveo državu u stečaj. Ove navike mišljenja su nažalost vladajuće popularno mišljenje kod tog generacijskog dijela legije današnjih „uobičajenih stalnih glasača“. Istovremeno građani koji spadaju u nižih 80% po porodičnom dohotku, koji su bili tipične žrtve tog besciljnog kretanja uključujući veći broj onih „neuobičajenih glasača“, sad su stoga ljutiti i postaju sve ljući sa svakim nadolazećim mjesecem.
Općenito govoreći ti krivci, ti bebi bumeri nisu imali namjeru biti pakosni, osim stvarno zlih slučajeva nalik na Bertranda Russella i H.G. Wellsa, i ne računajući tipične neokonzervativce, utopisti naše nacije rijetko se mogu predstaviti zlonamjernim. Naših gornjih 20% pokoljenja bebi bumera bili su djeca rođena uglavnom između 1945. i 1956., rođena u poslijeratnu 'modu' nekiput zvanu pokoljenje „bjelokošuljaša“ ili u pedesetim godinama 20. stoljeća kao „Organizacijski [partijski?] čovjek“. Upravo su oni odgajani da bi proizveli „bjelokošuljašku revoluciju“, ne zato što su znali što rade nego zato što su, u svojim očima, bili tako odgajani da to izvrše gotovo kao da su cirkuski tuljani.
Ušli smo sad u stanje poslovanja u kojem čak i kod cijenjenijih Demokrata u Senatu nedavno donošenje zakona goni državu sve dublje u neproizvodnom smjeru i time na rub najzlokobnije nacionalne nelikvidnosti. U međuvremenu isti ti zakonodavci često se zavaravaju da se rad za dobrobit odražava u polumjerama milosrđa naspram porodica koje je sam Kongres ustvari upropastio, kao na primjer zanemarivši zaštitu uvjeta poštenog zaposlenja i zaštitu mirovina na dostojnoj razini porodičnih dohodaka.
Pa onda slušamo jadikovanje tih slojeva naših političara, da se vlada SADa ne smije upuštati u kapitalne izdatke osim ako zakine osnovicu postojanja onih funkcija čije postojanje ovisi baš o tim kapitalnim izdatcima. Takvim glupim mjerama ovi krivo upućeni zakonodavci uništavaju upravo gospodarske uvjete tim ljudima a sebe obmanjuju kako baš njima pomažu. Točno su na taj način čak i oni koje bismo mogli smatrati dobronamjernim zakonodavcima dosljedno upropaštavali gospodarstvo SADa od ranih godina sedmog desetljeća prošlog stoljeća.
Prema tome baš iz tog praktičkog razloga, te sa stajališta svakog kompeten-tnog povjesničara, svakog kompetentnog znanstvenika, svakog kompetentnog ekono-miste, ta sadašnja popularna politika „uravnoteženog proračuna“ mora se smatrati kao razorni izraz indoktriniranih zabluda neuravnoteženih umova, stvarni proizvod upliva „socijalnih inženjera“ koji su iskonstruirali neprirodne mentalne navike nametnute od djetinjstva onima koje danas zovemo „bebi bumeri“.
..........
Od početka naše Ustavne republike sukob između našeg Američkog sustava političke ekonomije i sustava monetarističke lihve znane kao imperijalni, nalik na mletački, sustav anglo-holandskih liberala, predstavio je glavne takmičare i neprijatelje na području modernog svjetskog gospodarstva. Činjenica da smo mi i Britanci bili kojiput saveznici nije nikad umanjila praktički aksiomatsku razliku vrste koju predstavljaju ta dva sukobljena sustava.
Američki sustav političke ekonomije bio je u načelu nastavak protufeudalnog sustava društva utemeljenog od ekumenskog Koncila u Firenci sredinom 15. stoljeća, i naknadnim koracima uspostave prvih modernih oblika zajednica država nacija opće dobrobiti, u Francuskoj Louisa XI i Engleskoj Henryja VII. Politika Plymouthskih kolonija i zajednice opće dobrobiti Winthropovih i Matherovih u Novoj Engleskoj dala je uzornu podlogu za ono što će po prilici stoljeće kasnije postati naša Ustavna republika. Oživljenje nastojanja tih Winthropovih i Matherovih tijekom 18. stoljeća došlo je u vidu utjecaja Gottfrieda Leibniza u oblikovanju društvene i gospodarske misli mladih ljudi oko Benjamina Franklina i Georgea Washingtona, kao što su bili ministar financija Alexander Hamilton, koji je sudjelovao u borbi nakon 1763. za naš nacionalni suverenitet i za oblikovanje našeg Saveznog Ustava.
Ontološka razlika dvaju suparničkih sustava, Američkog sustava nasuprot Anglo-holandskog liberalnog sustava je u tome što se Anglo-holandski liberalni sustav zasniva na monetarističkim načelima lihve, dok se Američki sustav političke ekonomije zasniva, od svog početka na pretpostavki koju je Leibniz definirao načelima fizičke ekonomije.
Kao što je svima poznato svaki od tih suparnika koristi monetarni sustav. Funkcionalna razlika je što naš Ustavni sustav koristi i regulira monetarni proces u skladu s nakanom ostvarivanja namjena naznačenih Uvodom našeg Saveznog ustava. Anglo-holandski liberalni sustav, inače znan kao britanski sustav pokušaja globalnog imperijalizma, iskonstruirali su i vode ga financijaško oligarhijski grabežljivci s točno određenom namjenom lihve kao takve. John Locke, Bernard Mandeville, Adam Smith, Jeremy Bentham i Haileyburyjska škola općenito tipični su izraz modernog monetarističkog sustava lihve liberala.
..........
Strateški sukob kao takav
Sukob dvaju vodećih sustava današnjeg svijeta, Anglo-holandskog liberalnog i Američkog sustava političke ekonomije može se ustvari ukratko opisati kako slijedi.
Anglo-holandski liberalni sustav, gdje bi Društvo Mont Pelerin bilo tipični primjer te tuđe penetracije (možda bismo trebali reći „silovanja“) naše nacije, zahtijeva „slobodnu trgovinu“ što znači neometano kraljevanje lihve u praksi financijaških razbojnika nalik na nakupine pljesnive sluzi. Najekstremniji tip tog grabežljivog nasrta vidi se u čoporu hijena zvanom „hedge fondovi.[ Još jedan izraz koji se udomaćio u hrvatskom. Vidi http://www.cartmann.com/category/hedge-funds/]
Američki sustav političke ekonomije označava novac isto kao i naš Savezni ustavni sustav kao monopol Savezne vlade. A privrženost Anglo-holandskog liberalnog sustava monetarističkoj „slobodnoj trgovini“, oznaka je hobezijanskog sustava rata svakog protiv svih. Odlika hobezijanskog čovjeka-zvijeri je Anglo-holandska liberalna [namjerno] pogrešna definicija „ljudske prirode“, a to je ustvari čovjek čovjeku zvijer. Američki sustav čvrsto stoji na ideji da se novčanim sustavom mora upravljati da bi se spriječio rad i utjecaj zla Anglo-holandskog liberalnog i sličnih grabežljivih sustava na tlu naše republike ili u našim odnosima s drugim suverenim nacijama, kao što su političke mjere Predsjednika Franklina Roosevelta bile izraz te odlične različitosti.
Prema tome naša je nacionalna svrha ili barem nacionalna svrha naših pametnijih i upućenijih domoljuba, promicati sve veću proizvodnju fizičkog bogatstva po glavi i po četvornom kilometru. To znači, a u tom se slažemo mi koji shvaćamo ekonomiju, kultivirati znanstvene i Klasične kulturne vidove napretka u razvitku zajednice i pojedinca. To poticanje poboljšanja uvjeta pojedinca ovisi o uporabi otkrića viših načela i zakonitosti na načine koji povećavaju proizvodnu moć radne snage po glavi i po četvornom kilometru. Što se tiče toga pametni domoljubi više vole promicati reinvesticiju zadržane dobiti u obliku tehnološko fizičkih poboljšanja proizvoda i produktivnosti, po mogućnosti u tvrtkama u porodičnom vlasništvu[‘closely held’ i taj se izraz već koristi u poslovnom hrvatskom] pod kreativnim vodstvom, unutar lokalnih zajednica kao i u cijelom gospodarstvu.
To približno znači neprestano paziti na pomake u produktivnosti i životnom standardu mjesne zajednice ili skupom zajednica. To znači isticanje važnosti rasta fizičkog prinosa po glavi i po četvornom kilometru na svakom takvom području. To znači promicanje fizičke proizvodnje u poljoprivredi, industriji i srodni istraživački rad i razvoj kao primarne djelatnosti. To prvenstveno isticanje zahtijeva stalno poboljšanje standarda intelektualnog i društvenog života. Državu onda ujedinjuje razvoj općih sredstava povezivanja i suradnje tih zajednica u dinamičku cjelinu i to u smislu Leibnizove definicije dinamike, različite od sličnih kartezijanskih, mehanističko-statističkih načina mišljenja.
Stoga za pametne ekonomiste reinvestirane zarade u tu svrhu i taj učinak trebalo bi podvrći značajno nižoj poreznoj stopi od upadljive potrošnje i nekontrolirane dobiti usmjerene u financijske špekulacije.
Sve u svemu sustav regulacije koji stvara standard ponašanja „poštenog [fer] trgovanja“ radije nego svojstveno razorno „slobodno trgovanje“ mora se ponovno uvesti kao što se tom standardu „poštenog trgovanja“ približilo pod Predsjednikom Franklinom Rooseveltom. Taj povratak na standard „poštene trgovine“ preokrenuo bi rušilačke posljedice koju je divljanje promonetarističke deregulacije pokrenulo na našu jadnu, sad već vrlo, vrlo jadnu naciju, jer je to divljanje započelo već u sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Bacite na otpad takozvane liberalne reforme iz razdoblja 1970. – 2006. One su se dokazale groznim neuspjehom.
Pa sad u ovom izvještaju prvo ćemo s nacionalnog stajališta razmotriti stavke prirodnih oblika ustavnog zakona, koje smo upravo ugrubo naznačili. Razmotrit ćemo zatim primjenu naznačenih zakonitosti dinamike u rješavanju krize unutar američkog unutarnjeg gospodarstva. Nakon toga primjenit ćemo to na polje međunarodnih odnosa.
..........
Današnji Amerikanci većinom su pogani. Naime čak i većina onih koji vjeruju u Boga ne vjeruju ustvari da je Stvoritelj, predstavljen u Postanku 1 načinio čovjeka i ženu na Svoju sliku. Kad izgovorite riječ „Bog“ većina ne reagira misleći na živućeg Stvoritelja onog što je veliki i dobri Albert Einstein opisao kao konačni no neomeđeni svemir kojeg mi nastanjujemo. Većina čak i danas još uvijek praktički više voli božanstvo nalik na zlog olimpskog Zeusa pjesnika Eshila iz njegova Okovanog Prometeja. Većina je sklona vjerovati u ono što su djeca Paola Sarpija kao Thomas Hobbes vjerovala a to je doktrina sotonskog Jage Verdijeve opere Otelo, Jage koji govori o okrutnom i zlom, hobezijanskom bogu kojem služi.
Zeus je tipični primjer stravičnog tlačitelja koji je zapovjedio vječno mučenje Prometeja jer je naljutio Olimp dajući čovječanstvu znanje uporabe vatre, kao što je nuklearna fisijska energija. S druge strane, ustvari protivno obojici T.H. Huxleyju i Fredericku Engelsu Huxleyjevog doba, ljudsko biće nije majmun, nije puki čovjekoliki majmun, već stvaralačko biće stvoreno s ugrađenim potencijalom da bude kreativan, protivno okrutnom Zeusovom zakonu, to jest ljudsko biće je osoba na sliku Stvoritelja.
To nije bajka, već to je povijest. To je također teologija. To je također znanost. To je bit svake kompetentne poduke i primjene moderne ekonomije.
Nama koji znamo istinu o čovječanstvu, ljudski se um razlikuje od odlika svih zvijeri. Izraz te razlike je ljudsko individualno biće sa svojom stvaralačkom sposobnosti koja proizlazi iz jedinstvene prirode njegova živućeg (ljudskog) roda, a očituje se u napretku otkrića i primjene zakonitosti fizikalne znanosti, kao što su nuklearna i termonuklearna znanost. Izraz je prave prirode ljudske moći i dodijeljenog joj poslanja unutar ovog svemira. To je stvaralačka moć koju prepoznajemo kao duhovnu, misleći pri tom da ona nastanjuje živo tijelo ali da pripada višoj ontološkoj odlici potpuno djelotvornog bića, višoj od puke životinje kojom se možemo služiti kao hranom. Naše smrtno ljudsko tijelo je domaćin i sluga, od začetka, nečemu što označavamo osobnim duhovnim bićem koje posjeduje moć istinskog stvaralaštva. To je poslanje koje Stvoritelj dodijeljuje čovječanstvu da bude na pomoći u neprekidnom radu univerzalnog, svojstveno, ontološki protuentropijskog stvaralačkog djela.
Ima zbunjenih tipova protivnog mišljenja koji možda obožavaju Sunce no mrze procese nuklearne i termonuklearne fuzije o kojoj ovisi postojanje našeg Sunčevog sustava. Takvi nesretnici su izraz kova perverznosti nalik na ludite koja je postala tipičan većini slojeva bebi bumera u obim Amerikama i Europi, perverznost koja je uvelike pridonijela patnjama koje bujaju po našoj naciji i planetu danas.
..........
Euklid i novi oligarhijski model
Od početka europske civilizacije drevni korijeni sadašnje svjetske krize mogu se naći u društvenoj pojavi znanoj u povijesnim vremenima kao „oligarhijski model“, kao što se tipični primjer tog modela vidi u imperijalnim sustavima čiji su temelji u Jugozapadnoj Aziji. Jasno dokumentirani trag borbe između tih sustava i pokušaja uspostave sustava suverene države nacije gdje naš Američki sustav pruža najbolji primjer pojma republike, daje pjesnik, povjesničar i dramaturg Friedrich Schiller, kao model sukoba republikanske inicijative koju povezujemo sa Solonom drevne Atene i Likurgovom Spartom koja zadovoljava uvjete tog izraza, „oligarhijskog modela“.
Bit borbe protiv „oligarhijskog modela“ s korijenima u Aziji kao što je u europskoj povijesti poznato od drevnih vremena obrađuje dramaturg Eshil u svojoj Prometejskoj trilogiji, a to se može vidjeti u njenom srednjem odlomku, Okovani Prometej. Mučenje Prometeja, okrivljenog što je čovječanstvu dao znanje uporabe univerzalnih fizičkih zakonitosti, jer to je u toj drami bila optužba olimpskog Zeusa protiv Prometeja, a odjek toga ponavlja se u navedenom slučaju Euklidovih Elemenata kao i u srodnom slučaju uvođenja kartezijanskog sustava mehaničko-statističke metode u suprotnosti s dinamičkom znanstvenom metodom modernog odraza [djela] Pitagorejaca, Sokrata i Platona, a tipični primjer je djelo De docta ignorantia Nikole Kuzanskog, te revolucionarna otkrića proturedukcionista Keplera, Fermata, Leibniza i drugih, u modernoj znanosti.
Euklidsko viđenje dobilo je svoje prepravljeno ruho modernog kroja u onim Descartesovim tvrdnjama koje je Leibniz razorio znanstvenim dokazom potrebe dinamičke zakonitosti čiji trag slijedimo do Pitagorejske sferne geometrije.
Svojstveno lažni kartezijanski model, kao izdanak Euklidova rada, pretpostavlja tako, aksiomatski, kretanja proizvedena sudarima apstraktnih [elementarnih] čestica jednih s drugima u praznom prostoru i vremenu. Da bismo dobro shvatili praktičko značenje danas, razornih posljedica kartezijanskog oblika mehaničko-statističke metode, koju nalazimo u uobičajenoj primjeni ekonomske profesije, moramo ovdje svratiti pozornost, u malom sažetku i brzom preletu od drevne do moderne europske povijesti prolazeći kroz i iza srednjevjekovnog razvoja kojeg obično u Europi zovu Novim mračnim vijekom.
Nužno je obraditi te tako naznačene sukobe kao predmet fizikalne znanosti. Da bismo razumijeli početke važnog sukoba unutar građe moderne fizikalne znanosti moramo odrediti mjesto izvora tog sukoba u uporno stalnoj ulozi drevnog oligarhijskog modela u modernom društvu danas. Što se toga tiče, redukcionizam drevnih grčkih redukcionista, kao što su eleatici i Euklid, i moderni empirizam moraju se raspoznati kao bitne metode društvene kontrole koja ima nakanu promicati interes oligarhijskog modela društva, čiji je tipičan primjer anglo-holandski liberalni model modernog društva danas.
Spona između znanosti i društvenih sustava je osnovni, globalni problem po čijoj se podlozi prostire ogromni nasrt krize na svjetsku civilizaciju danas.
U predstavljanju ovog sažetka na ovom mjestu izvješća svrha nam je pojasniti vrela i prirodu pro-oligarhijskog oblika mentalnog ponašanja koje je opetovano otjeralo europsku civilizaciju u visoke i duboke valove i razdoblja gospodarskog i srodnog sloma tijekom čitavog razvoja europske kulture do danas. Da bismo stavili suvremeni izraz tog drevnog i neprestanog problema u moderni izgled razmotrite sljedeći pravac pristupa.
Kao što sam ukazivao ranije i predstavio taj slučaj u drugim objavljenim radovima, anglo-holandski liberalnu sustav lihve pojavio se kao preinačeni oblik svog srednjevjekovnog prethodnika, spleta vladavine u kojoj su sudjelovali mletačka financijska oligarhija i normansko viteštvo. Aktualni srednjevjekovni sustav povezuje se s pojavom normanske uloge u Albigenškom križarskom ratu i križarskom ratu koji se obično izjednačuje s Normanskim osvajanjem. On je stečevina zlog, ustvari protukršćanskog sustava svih križarskih ratova. Inače ga se izjednačuje s ultramontanim sustavom. Taj srednjevjekovni sustav tjerale su njegove vlastite, nutarnje, sistematske ludosti u samouništavajući slom znan kao ranije spomenut, srednjevjekovni Novi mračni vijek.
Međutim, ostatci moći normanskog viteštva preostali su kao vladajuća sila u Engleskoj, naročito do pada kralja Richarda III. Iako je dolazak Henryja VII na prijestolje označio ulazak Engleske u modernu povijest, kulturne posljedice srednjevjekovnog sustava životarile su na pr. u većem dijelu kontinentalne Europe sve do današnjeg dana. Najzapažljivije, u svrhu ovog izvješća, mletački sustav vladavine financijaške oligarhije nadživio je također i uspon moderne civilizacije 15. stoljeća. Upravo ti odvratni ostatci normanskih i mletačkih sustava, čeda ranijeg, pokvarenog srednjevjekovnog sustava, čine jezgru glavnih, vanjskih kao i nutarnjih neprijatelja naše američke republike danas.
No ti su ostatci pretrpjeli odsudnu evoluciju, evoluciju u oblik koji je služio parazitskoj vrsti prilagodbe okružja moderne europske civilizacije srednjevjekovnoj relikviji. Jedan od izraza tog je moderni europski fašizam koji se pojavio, u svom zametku kao odraz normanskih križarskih ratova pod španjolskim, zvijerskim, antisemitskim Velikim inkvizitorom, Tomásom de Torquemadom. Torquemada je bio moderna relikvija križarskog sustava čiji je kasniji izraz bio i napoleonski sustav i izdanak napoleonskog modela, prosotonska izraslina raspoznatljiva kao moderni europski fašizam. Danas, sistematsko načelo modernog fašizma, koje slijedimo od Tomása de Torquemade i grofa Josepha de Maistrea, martinističkog političkog krojača Napoleona Bonapartea, odjeveno je u ogrtače kao što su oni koje nosi Drštvo Mont Pelerin i American Enterprise Institute.
Mletačka strana tog feudalnog oblika mletačko-normanskog sustava također se razvila na načine vlastite prilagodbe uvjetima nastalim iz Renesanse 15. stoljeća pojavom oblika upravo te zajednice opće dobrobiti u vidu moderne suverene države nacije koja je bila temeljem nakane uspostave naše Američke ustavne republike. Ta pojava oblika neofeudalizma nastala je kao Nova mletačka stranka pod vodstvom Paola Sarpija. Sarpi je pak poznat po svojoj ulozi oblikovanja ličnosti kao što su bili njegov osobni slugan, varalica Galileo Galilei, kao engleski sir Francis Bacon, kao Galilejev šegrt Thomas Hobbes, te kasnije René Descartes, John Locke i empiričari 18. stoljeća David Hume, Abraham de Moivre, Jean le Rond d'Alemberet, Leonhard Euler, Joseph Lagrange, Immanuel Kant i drugi. Taj novi oblik mletačkog sustava dana se zna ili kao empirizam, ili kantijanizam, ili ona krajnje izopačena izraslina empirizma, radikalni empirizam obuhvaćajući vrstu koju znamo kao logični pozitivizam Bertranda Russella i njegovih sadašnjih poklonika.
Iz strateško povijesnih razloga središte sadašnjeg političkog izražaja moći empiričarske Nove mletačke stranke postalo je, kao što sam ranije napomenuo, u zadnjoj četvrtini 17. stoljeća, ustvari središte Novih mletačkih tirana anglo-holandskog liberalizma.
Kao što sam detaljnije razradio načelno pitanje kompetentne moderne političke ekonomije u brojnim ranije objavljenim izdanjima, razlika između jednostavno aristotelovskih dogmi srednjevjekovnog doba i Sarpijeve Nove mletačke stranke bila je što su Sarpi i drugi izvukli blato iz jaraka srednjevjekovnog života da bi uskrisili lice Williama od Ockhama. To uskrsnuće, koliko je bilo navodno uskrsnuće izvornog „Ockhama“ toliko je povjesno i korijen najznačajnije iskvarenosti moderne znanstvene nastave i primjene onog što kod pismenijih lakovjernika prolazi kao fizikalna znanost i, za anglo-holandsko liberalno šarenilo, moderna anglo-holandska liberalna dogma (a i „ortodoksno“ marksistička dogma iz londonskog okota) na polju političke ekonomije.
To je postalo, kako bi to standardno Klasično školstvo naznačilo, „novi oligarhijski model“.
Gradivo modernog sofizma
Djelo i utjecaj kardinala Nikole Kuzanskog najprimjerenije se vidi u sklopu njegovih djela u određivanju načela moderne suverene države nacije, u njegovoj Concordantia catholica, njegovom utemeljenju moderne fizikalne znanosti počevši s njegovim De docta ignorantia, i njegovim presedanom za Vestfalski mir iz 1648., njegov De pace fidei, te njegovim pokretanjem plana koji je postao putovanje Kristofora Kolumba i ponovno otkriće kontinenta koji leži preko Atlantskog oceana. Ta otkrića i njihovi izdanci stvorili su oblik društva, gdje je znanost pogonska sila razvitka proizvodne moći radne snage u okrilju opće dobrobiti pod suverenom državom nacijom.
Kao odgovor ponovnom naletu mletačkog sustava koji se kradom pojavio u posljedicama Pada Carigrada, Kuzin prijedlog prekooceanskih istraživanja u svrhu uključivanja drugih dijelova planeta van sredozemno orijentirane Europe, doveo je, najznačajnije, do sustava razvoja obiju Amerika iz kojeg su SAD iznikle. Kao što sam taj slučaj opisao što je moguće jezgrovitije u raznim prilikama zadnjih desetljeća, ideje na kojima se zasniva naš jedinstveni oblik ustavne samovladavine, trebale su prenositi ciljeve moderne europske civilizacije na područje koje se smatralo dovoljno dalekim od hegemonije relikvija oligarhijskog sustava unutar Europe, a koje su tu još danas.
Moj pokojni suradnik i stručni povjesničar H. Graham Lowry sažeo je najodsusnije prekretnice tog razvoja europske civilizacije unutar Sjeverne Amerike.
Kao što vojna djela Niccole Machiavellija daju sliku tog pitanja, nadmoćnija sila grada i države pod novim sustavom vlade, nagovijestila je propast pokušajima srednjevjekovčana da ponovno zadobiju svoju moć, ako oligarhijske snage ne bi dale stanovite ustupke u svojoj doktrini vladanja. To je značenje utjecaja Nove mletačke stranke Paola Sarpija. Odabir s kojim su se Sarpi i drugi suočili bio je da s jedne strane ako se neofeudalisti ne prilagode pritiscima znanstvenog i tehničkog napretka, bili bi osuđeni na propast. Ako bi pak prihvatili načela na kojima počiva stvaranje znanstvenog napretka, bili bi politički osuđeni na propast kao rod kojem prijeti izginuće i to antiseptičkim postupkom svoje vlastite ruke.
Empirizam je dakle tipični primjer pokušaja Sarpija i njegovih sljedbenika rješavanja tog proturječja. Njihov kompromis bio je uporabiti, selektivno, određena otkrića kao što su to činili empiričari koje povezujemo s imenom Isaaca Newtona, koji su slijedili tragove sofiste Galilea u plagiranju Keplerovog rada da bi izgledali mudri, radeći istovremeno na kastriranju znanja stvarnog Keplerovog rada. Njihova sarpijska nakana bila je zamagliti metode koje bi znanstvenom napretku dale u biti neovisan razvitak, te se tako neovisno stanovništvo ne bi više dalo podvrći oligarhijskom modelu vlade.
Ta neomletačka politika je temelj empirizma, kao što tipični primjer toga pruža Sarpijev slugan Galileo, i kao što sljedbenici Galilea kao Thomas Hobbes, Descartes, Locke, Hume, Kant i drugi daju primjer empiričarskih napora u slabljenju i kontroli nad znanstvenim otkrićima putem mistifikacije u sprezi s empirizmom.
Pedagoški mehanizmi korišteni da izazovu nakanjeni učinak utjecaja empirizma zasnivaju se na euklidskom modelu uporabe manjkave metode tijela primjene koje pretpostavlja sklop takozvanih „samoočitih“ a priori definicija, aksioma, i postulata. Kao što sam već ukazao ranije u ovom poglavlju kompetentna fizičko-znanstvena primjena stalno se vraća na metodu sferne geometrije kojom su se služili Pitagorejci, Platon i drugi. Ona ne trpi nikakve a priori vrste pretpostavki poput aksioma.
..........
Monetarni sustav
Ideja sustava vrijednosti u sprezi sa novčanim sustavom je prijevara i zabluda. Vrijednost leži samo u fizičkom obliku gospodarskog procesa kao cjeline. Međutim, ustroj spleta napora društva kao jedinice, zahtijeva sustav regulacije koja vodi sudjelujuće članove društva u pravcu željenog ukupnog budućeg učinka. To je potrebno u svrhu promicanja razvoja procesa kao cjeline ustvari za sadašnju i buduću dobrobit pučanstva kao cjeline.
Neophodni sustav mikro-upravljanja u malom zbog buduće koristi cjeline, oslanja se uglavnom na sustav kredita koji u sebi obuhvaća i novčani sustav. Zapanjujući uspjeh sustava regulacije, koji je potresao svijet, ustanovljenog za vrijeme Predsjednika Franklina Roosevelta, daje odličnu sliku načina na koji moderni sustav kredita može pružiti mogućnosti kanaliziranja pojedinačnih inicijativa u potrebni učinak za bolje buduće uvjete društva kao cjeline. U razdoblju od 1950. – 1960. takva vrsta regulacije u malom na dobrobit cjeline, znala se pod nazivima kao „pošteno ['fer'] trgovanje, u suprotnosti sa sustavom „slobodnog trgovanja“. Da bi SAD preživjele sadašnji nasrt financijsko-ekonomskih oluja u tijeku, povratak na koncepciju „poštenog trgovanja“ mora se odmah uspostaviti.
Drugim rječima, uspješno upravljanje sadašnjošću u malom, mora polaziti od učinkovitog poimanja budućeg odredišta kojem se želimo približiti. Društvo mora znati granične uvjete koji obuhvaćaju sadašnje gospodarske i srodne sustave, i mora se voditi navigacijom usredotočenom na kvazi-astrofizičke granične uvjete savladavanja fizičkog prostorvremena, radije nego nekompetentnim, mehaničko-statističkim metodama predviđanja, koja podrazumijevaju da je Zemlja plosnata ploha, izvedenih iz propalih dogmi Descartesa.
Sustav „poštene trgovine“, tako definiran u odnosu na znane granične uvjete, zahtijeva monetarno financijski sustav relativno čvrstog valutnog tečaja. Granični uvjeti se pretežno definiraju u obliku određenih znanstvenih zakonitosti, koje određuju nove tehnologije i njihove procese razvoja.
Pravilo čvrstog valutnog tečaja potrebno je da bi osiguralo efektivnu stopu financijskih naknada na bitna dugoročna ulaganja u tijeku koja mora biti niža od podnosive marže povrata na ulaganja koji dolazi iz procesa proizvodnje i raspodjele bitne robe i usluga. Jer ako vrijednosti valuta variraju, to variranje će samo po sebi, potaknuti efektivni polagani rast kamatne stope i odgovarajućih naknada, a posljedice će naginjati unišenju gospodarstva u većini.
Treba naći ravnotežu u korist fizičkih stopa povrata na dugoročna kapitalna ulaganja u proizvodnju i osnovnu gospodarsku infrastrukturu, dozvoljavajući uz to razumne naknade za kredit kojeg izdaju bankovni i srodni financijsku sustavi. Drugim rječima, moraju se postaviti norme u skladu s potrebama i ciljevima proizvodnog društva radije nego sadašnje vladajuće moralne i ekonomske izopačenosti posjedničkog društva, gospodarske izopačenosti čiji je tipičan primjer u svojoj krajnosti bivši Enron i sadašnja pandemija prijevara 'hedge' fondova.
U našoj povijesti potrebna se ravnoteža najbolje uspostavila pomoću nacionalnog bankarskog sustava privrženog davanju potrebnog okvura unuta kojeg rade privatne banke. Trenutno potrebna je reforma koja bi se pozabavila stanjem gdje je Sustav Savezne pričuve u cjelosti praktički beznadno nelikvidan i mora se staviti pod stečajnu upravu Savezne vlade da bi se osigurala bitna, neprekinuta funkcionalna uloga privatnog bankarskog sustava. Ne smijemo dozvoliti slom sustava kreditiranja, već moramo ustvari povećati ponudu pomno usmjerenih kredita, koji će se davati da bi osigurali netto fizički rast produktivnih zaposlenja i prinosa, po glavi i po četvornom kilometru, diljem cijele države. Savezna zaštita bitnih sastojaka privatnog bankarskog sustava sad je neophodna, ako se želi spriječiti smrtonosna, nekontrolirana panika.
Sustav kreditiranja uspostavljen u svrhu hvatanja u koštac sa sadašnjom krizom mora biti dugoročan sustav, s nakanom djelovanja unutar globalnog sustava čvrstog valutnog tečaja, i to u dolazećem razdoblju od po prilici dva pokoljenje: 50 godina. To bi se uspostavilo kao neka vrsta odjeka namjeravanih ciljeva izvornog Bretton Woods-kog sustava uz prikladna usklađivanja njegova ustroja sa sadašnjim i nazirućim budućim prilikama.
Globalni je cilj, isto kao i nacionalni ciljevi novog monetarnog sustava, dovesti razinu globalne fizičke produktivnosti do standarda kod kojeg će se sustav kao cjelina stabilizirati kroz osiguranu razinu stalnog netto prirasta svih sastavnih elemenata gospodarstva države nacije, i na toj će razini fizička produltivnost, po glavi i po četvornom kilometru, dozvoliti među državama veći i stabilni oslonac na lokalne sustave za kratkoročne i srednjeročne programe djelovanja. Razina fizičke produktivnosti i životni standard konstituirajućih nacija mora se podignuti do razine trajnog pariteta. Velike razlike u nejednakosti među i unutar stanovništva nacija, imaju posljedice ozbiljne bolesti, uz prisutno širenje društvenih problema.
Sve u svemu, približno dva pokoljenja bi bila potrebna, čak i pod povoljnim uvjetima da se globalni sustav uzajamno suverenih država nacija dovede do razine kod koje bi prenesene sadašnje deficite i srodne neispunjene obveze sadašnjeg svjetskog sustava lagodno stavila pod kontrolu, i riješila bez pomoći daljnjih posebnih obuzdavanja. Takav je sadašnji dug, kojeg je samo sretnija budućnost u stanju isplatiti.
Potrebne mjere prelaska i razvoja kroz nadolazećih pola stoljeća, ne zahtijevaju niti podnose represivne sustave s utjecajem na život običnih građana, produktivnih poduzetnika i važnih i potrebnih stručnjaka. Osim učinkovite uprave javnim i srodno tome kreditima velikih razmjera, bilo bi dovoljno istaknuti ugrubo regulaciju monetarnih i poreznih sustava i promicanje politike „poštene trgovine“. Funkcija uloge središnje vlade u pravcu gospodarstva trebala bi biti održavanje skupa pouzdanih i stabilnih monetarnih i financijskih sustava pomoću funkcija „Hamiltonskog“ nacionalnog bankarstva i politike tarifa i oporezivanja. Uloga Savezne vlade i regionalnih vlada, bila bi uglavnom promicanje tog razvoja i održanje društvene infrastrukture a to bi moralo predstavljati, pod sadašnjim prilikama, oko polovinu ukupnih godišnjih kapitalnih ulaganja u gospodarstvo SADa u cjelini.
Novi pravci u političko-gospodarskim mjerama moraju se donijeti sada na tri načelna načina: 1.) Hitna mjera stabiliziranja i održavanja inače, već prešutno nelikvidne sadašnje monetarno-financijske institucije SADa i drugih država. 2.) Mobilizacija velike mase javnog kredita uz niske troškove zaduženja, da bi se pomakla uloga radne snage od nisko plaćenog zaposlenja u uslužnom sektoru i izravno od nezaposlenosti na sve snažnije isticanje fizičke proizvodnje robe prema modernim, naprednim tehničkim normama sa srodnim saniranjem ogromne oskudice bitne osnovne gospodarske infrastrukture, koja je nastala kroz zadnjih tridesetpet godina. 3.) Dogovor o sustavu međunarodnih ugovora, koji pokrivaju buduće razdoblje sve do pola stoljeća, primjenjujući niske troškove zaduživanja unutar monetarnog sustav čvrstog valutnog tečaja, s isticanjem vodeće uloge velikih infrastrukturnih i srodnih projekata izgradnje potencijalne razine produktivnosti, po glavi i po četvornom kilometru planeta u cjelini.
To je istinski američki put, kojeg smo naslijedili od utemeljenja i ranijeg razvoja događaja u našoj republici. To je povijesno poslanje naše američke republike u službi blagostanja budućeg čovječanstva. To je poslanje pod okriljem naravnog zakona, izraženog u Predgovoru našeg Saveznog ustava, a naša ustavna republika stvorena je da služi u korist čovječanstva.
..........
Zašto suverena država nacija?
Danas se suočavamo, posebice u zapadnoj i centralnoj Europi s financijaškim krugovima koji djeluju, čak i unutar samih SADa, u tradiciji Montagu Normana, čelnog čovjeka Bank of England, i njegove podrške Adolfu Hitleru i tradiciji francuskih sinarhista početkom 30. godina 20. stoljeća. Njihov trud usredotočio se danas na okončanje postojanja ustanove suverene države nacije. Predložena alternativa istih tih utjecajnih likova dana, koja se već u velikoj mjeri ostvaruje, poznata je po svom ublaženom izrazu „globalizacija“.
Taj nacrt plana ustvari nije ništa drugo nego novo ime imperijalizma, anglo-holandskog liberalnog imperijalizma u smislu Bilderberške tradicije, pod čijom vladavinom, grozdovi privatnih financijskih interesa, grabežljivaca u liku sadašnjih 'hedge' fondova, već vrludaju posvuda pljačkajući svijet, pripravni goniti krda svjetski već nadirućih masa očajničkih siromaha i beskućnika, od jednog mjesta bijednih uvjeta privremeno zaposlenih, rane smrti u bijedi, do drugog.
Imali smo iskustva s takvom vrstom projekta kao uspomenu iz ranijih vremena. Na jednoj stranici europske povijesti, poznate pod imenom srednjevjekovnog sustava, kad su klase grabežljivaca u oklopima, zvani ublaženim izrazom „normansko viteštvo“, na raspolaganju imperijalnoj mletačkoj financijaškoj oligarhiji, otjerale opljačkanu Europu u paklenu jazbinu „Novog mračnog vijeka“ sredinom 14. stoljeća. Sadašnji je pothvat, kao onaj Potpredsjednika Dicka Cheneyja, uništiti regularnu vojsku, kao što se upravo odvija nedavnim i stalnim anglo-američkim operacijama u jugoistočnoj Aziji, i zamijeniti vladine vojne snage privatnom vojskom koja igra ulogu sličnu ulozi koju smo već vidjeli u grabežljivim operacijama Haliburtona u Iraku. Ova „napaljena“ anglo-američka ludorija u Iraku, tipičan je primjer stvarnosti kakva će „globalizacija“ postati: ostvarenje sna H.G. Wellsove zlokobne fantazije „Things to Come [Ono što dolazi]“.
Treba priznati, postoji tek relativno mali broj, uglavnom teško financiranih grabežljivaca koji bi željeli da se takva predstava strave i stvarno odigra. Ipak, neke utjecajne skupine imaju različiti san u svojoj vjerojatnoj zabludi, o tome što će iz „globalizacije“ ispasti. Ovi potonji protestiraju: „Ne postoji li mogućnost 'globalizacije' koja neće biti ovako trula i pokvarena, kao ovo rano izdanje, kao što se može nazrijeti u smjeru kojeg smo skloni slijediti?“ Više ili manje popularno pitanje koje moramo obraditi kao odgovor utopijskim špekulacijama o dolazećoj, novoj, globalnoj „Kuli babilonskoj“ jest: Je li era države nacije sebe nadživjela, odnosno je li jedina stvarna predložena alternativa državi naciji nešto što je manje strašno od istinskog zla kojeg nacrti planova Dicka Cheneya nagovješćuju?
Da bi se kompetentno odgovorilo takvim pitanjima moramo se opet okrenuti i razmotriti dio te povijesti europske civilizacije, koja počiva kao temelj svega onog što jesmo danas.
Kao jedan bliži slučaj u povijesti same europske civilizacije, razmotrite lekcije iz borbe za uspostavu modernog sustava suverenih država nacija. Kao što je na primjer predlagao Dante Alighieri u svojoj opsežnoj obradi oživljenja pismenog oblika talijanskog jezika. Talijanski je bio jezik stariji od latinskog, kojeg su rimska osvajanja preokrenula u politički oblik znan kao lingua franca u svrhu imperijalne vladavine. Na uporabu talijanskog utjecala je uvelike rimska vladavina, no kao što su braća Wilhelm i Alexander von Humboldt ukazali, nije došao iz latinskog. Usredotočite se na specifičnu tvrdnju koju je Dante ponudiio u svom djelu De monarchia. Upravite zatim pozornost na točku više od stoljeća kasnije od Danteovog rada, na nacrt plana kardinala Nikole Kuzanskog koji je postao oblik opće blagodati moderne države nacije u njegovom radu Concordantia catholica.
Da bismo razumijeli probleme koje nam postavlja neposredni skup navedenih povijesnih činjenica, sljedeći preduvjet se mora sad navesti. Kao što ćemo pravovremeno istaknuti, rani kršćani nisu govorili latinski, koji je za njih, kao i one židove koji su odbijali biti premlaćeni psi carskog Rima, u smislu modernog opisa Brune Bettelheima o prilikama u nacističkim logorima, već su ga [latinski] mrzili. Latinski je za njih bio bič preziranog rimskog tlačitelja od kojeg su i strahovali. Kršćanski apostoli zapravo nisu znali govorni hebrejski—koji zapravo nije postojao u to vrijeme—već radije aramejski ili neki oblik grčkog, te kod školovanih židova, klasični grčki koji je u to vrijeme bio u uporabi. Ustrojstvo kršćanske teologije nastalo je u klasičnom grčkom u sprezi s radom apostola kao Ivan i Pavao. Još je značajnija od upliva nominalno usvojenih pravila činjenica da se bitne koncepcije kršćanske teologije a također i židovske teologije Filona iz Aleksandrije ne mogu izraziti u starom latinskom iz sustavnih razloga vrste koju bi Ciceron razumio, razloga koje sam istaknuo u 1. poglavlju sadašnjeg izvješća: nastanak srednjevjekovnog latinskog zapadne Crkve nametnula je grčko govorna kršćanska teologija apostola.
Pokušaj latinskog carstva je bijedno propao u zapadnoj Europi, a naslijedilo ga je, nakon što je car Dioklecijan prepoznao taj neuspijeh, sustav pod Dioklecijanovim štićenikom carom Konstantinom, koji se temeljio na književnom grčkom, materinjem jeziku vodećih kršćana tog doba. Carski grčki pokušaj u naporu ostvarenja državne religije, kao pod carem Konstantinom, izazvao je augustinijanovu alternativu, koju su proturali iz Italije u Španjolski Izidora od Seville i u područje irskih redovnika koji su čudesno pokrstili Saksonce u Engleskoj (barem više manje privremeno), i odatle proizveli javljanje veličajnog Karla Velikog kao protivnika zlu koje je izviralo i širilo se iz Bizanta. Samozadana dekadencija Bizanta postala je prilika za novi pomorski glavni grad zla, financijaško-oligarhijsko pomorsko središte Veneciju, te je ona preuzela i vodila neprestane napore uništenja onog što je Karlo Veliki izgradio. To je dovelo do sustava ultramontane vladavine normanskih pokolja, antisemitizma, i mržnje prema muslimanima, zvano „križarski ratovi“, a sve to je u Europi sudbonosno dovelo do takozvanog „Novog mračnog vijeka“ u 14. stoljeću.
Nastupom Renesanse u 15. stoljeću u Europi, čije je središte bio veliki ekumenski Koncil u Firenci, pokušaj postavljanja latinskog kao lingua franca nove Kule babilonske uglavnom je propao. Nasljeđe Klasične grčke znanosti i književnosti, pohranjeno u arhivama onog što je preostalo od očajnog Bizanta, pokrenulo je Italiju, i time podiglo zapadnu Europu od duge vladavine grubog neznanja u veličajnu Renesansu na kojoj se sva dostignuća moderne europske civilizacije nakon toga, obuhvaćajući i rođenje obiju Amerika, zasnivaju. Preobrazba mase pučanstva Europe, od slugana bačenih u ulogu kmetova modela feudalnih vlastelinstava François Quesnay-a, podignutih na dostignuća ljudskih parava, bio je podvig koji je zahtijevao kultiviranje Dante Alighierijevog programa obnove, u književnom obliku, jezičnih kultura Europe. Taj pomak naviše u pravima čovječanstva kao ljudskih bića, našao je odjeka u Kuzinom radu Concordantia catholica. Taj razvoj događaja, sa središtem na velikom ekumenskom Koncilu u Firenci, dao je podstreka ostvarenju onog što znamo kao oblik opće dobrobiti moderne suverene države nacije.
Ove sad ukratko navedene točke, dovode nas do točke od odsudne važnosti za današnjicu, točku koja se osvrće na uporabu jezika i odnosa tog razmatranja na potrebitu obranu uspostave globalnog sustava suradnje savršeno suverenih republika s ustrojem države nacije.
..........
Toliko o pozadini, a sad u jezgru problema kapitalnog proračuna:
Udio ulaganja koji se može smatrati potrošenim unutar fiskalne godine, udio je koji odgovara dijelu ulaganja koji se fizički potrošio. Ne smijemo računati ostatak uloga, nakon što se odbije potrošeni dio u određenoj tekućoj godini kao tekući trošak. U skladu s tim računajući savezne izdatke za kapitalne projekte u rasponu od nekoliko godina sve u istoj godini kad su izdaci za taj projekt odobreni, predstavlja slučaj teške nekompetentnosti u prosudbi i izvor potencijalne katastrofe ako se takva krivo vođena postupanja nastave. Ustvari, ako nastavimo i dalje djelovati kao da su savezna sredstva, dodijeljena kapitalnim poboljšanjima u javnom i privatnom sektoru, samoočiti tekući troškovi, naše nacionalno gospodarstvo bilo bi već osuđeno doživjeti nešto gore od ekonomske depresije, opći slom kao onaj kojeg je srednjevjekovna Europa doživjela ka „Novi mračni vijek“.
Ono što sad moramo učiniti je povećati kredit kojeg Savezna vlada stavlja u optjecaj, jedino posredništvo kojem je to prema našem ustavno sustavu dopušteno, tako da ukupna svota dodijeljena svakoj sljedećoj godini uvelike nadmašuje svotu potrošenu tijekom određene, tekuće fiskalne godine. To je očigledno škakljiv posao ali nužan pa predstavlja jezgru onog što moramo izvesti, a već mi u glavi odzvanja glas mog sad pokojnog, hrabrog, ruskog prijatelja Tarasa Muranivskog, na „najbolji način“.
„Najboji način“ znači da kamatne naplate na sredstva u optjecaju moraju biti pristojno niske, po mogućnosti u visini od 1-2% jednostavne kamatne stope te da nagomilani dodani stvarni (fizički) kapital bude veći od netto saveznog duga stvorenog na taj način. To onda znači da moramo uložiti veći dio propisanih saveznih izdataka van „uslužnog gospodarstva“, osim kad se radi o privremenoj društvenoj mjeri potpore u javnom interesu, a apsolutno moraju [izdatci] biti van dosega financijsko-špekulantskih oblika ulaganja, ili odvajanja toka nacionalnog dohotka u kockanje ili rekreacijsku uporabu droga ili raznorazna gubitna rasipanja. Stopa povećanja netto fizičkog prinosa nacije mora premašiti nagomilani savezni dug.
Jasno, to onda znači proporcionalno veliku obvezu povećati intenzitet kapitalnih ulaganja u povećanje fizičke produktivnosti u nacionalnom gospodarstvu u cjelini. Cilj potrebne ravnoteže ulaganja su izdatci u javnom sektoru za osnovnu gospodarsku infrastrukturu u visini po relativno primjerenoj [fer] procjeni od 50%, a zahtijeva naglašavanje znanstvenog i tehničkog napretka s naročitim poticanjem fizičke proizvodnje i srodnih ulaganja. Povećanje fizički određene proizvodne moći radne snage trebalo bi se mjeriti u absolutnom smislu a ne u postotcima i trebalo bi biti izraz tehničkog napretka radije nego brojnije radne snage.
Razvoj fizičke ekonomije treba usmjeriti posljedicama ulaganja velikih razmjera u nuklearnu fisiju kao izvor energije, kao glavni način korišten za masivni program desalinizacije s nakanom izlječenja boljke fizičke ekonomije kao što je oslon na fosilne izvore vode, te za održavanje drugih akvifera, a tipični bi primjer tu bio slučaj područja Sjeverne Dakote pa sve do zapadnog Texasa. To mora biti popraćeno čvrstom obvezom uvođenja znanih i potencijalno raspoznatljivih tehnologija u sprezi s relativno ranim razvojem velikih razmjera termonuklearne fuzije, i to kao energetskog izvora za gospodarstvo kao i za njenu odsudnu ulogu u povećanom stupnju, i inače, gospodarenja takozvanim fosilnim sirovinama.
Proširenje svemirskog programa trebalo bi se vidjeti u biti kao znanstveni pogonski stroj predvodeći velik dio primjene napretka tehnike nužnog poboljšanju gospodarstva vezanog uz Zemlju.
FDR-ova paradigma
Takav program zahtijeva povratak načina razmišljanja u sprezi s „poštenim trgovanjem“ radije nego „slobodnim trgovanjem“, i razmišljanja o fizičkom i financijskom kapitalu kao što smo običavali pod Franklinom Rooseveltom.
Uspijeh takvog programa ovisi o načelu kultiviranja povećanja fizičke produktivnosti, po glavi i po četvornom kilometru putem tehnološkog, znanošću vođenog napretka u poboljšanju proizvodne moći radne snage. To znači tehnički napredak u vidu naglašavanja znanošću vođenog gospodarstva vrste koja je dovela SAD i njene saveznike do pobjede nad Hitlerom i drugima u pripremi za i vođenju 2. svjetskog rata.
Protiv zanovijetajućih kritičara takvih mjera, razmotrite sljedeće.
Da je Franklin Roosevelt ostao na životu oslobođenje svijeta od imperijalnog nasljeđa kolonijalizma i slično stvorilo bi ogromno kapitalno tržište za proizvode preinačene, nagomilane, američke ratne proizvodnje, reinvestiranje marži ratnog duga u novu kapitalnu tvorbu, ovdje i van granica, iako bi kod toga bile nužne privremene mjere malo strožih odricanja, ali [u korist] zdravog nakupljanja stvarnog kapitala. Naše iskustvo za vrijeme razdoblja Trumanove vlade sadrži značajne dokaze podrške takvom probitku nastavljanja Rooseveltske radije nego pro-kolonijalističke Churchillovske politike, jer pod Trumanovim pogrešnim političko-gospodarskim mjerama udio probitka nije bio dosta.
Koncepcija je očigledna, ako u toj stvari uzmemo u obzir činjenice sa stajališta zakonitosti fizičke ekonomije, radije nego puke monetarne teorije. Uistinu, upravo je baš monetarističko razmišljanje izvor važne, velike pogreške u prosudbi te građe.
Monetaristička dogma pretpostavlja da posuđivanje novca stvara, kako to monetaristi shvaćaju, ekonomsku vrijednost. Ustvari, kao što je pokojni John Kenneth Galbraith jednom rekao o novcu izgubljenom u krahu 1929. g. i njegovim posljedicama: to je samo papir. Prema Ustavnom sustavu SADa, koji je u bitnome fizičko-ekonomski sustav radije nego sustav na osnovi lihve, vrijednost koju povezujemo s novcem je ono što je vlada sposobna novcem učiniti. Kao primjer toga razmotrite način na koji SAD moraju djelovati sada da bi spriječile ono što bi duboki pad zamišljene vrijednosti dolara proizveo, prouzrokujući lančanu reakciju u čitavom svjetskom gospodarstvu koje bi palo u praktički ili čak stvarni „novi mračni vijek“.
Novi američki dolar
Suprotno monetarističkoj dogmi u stvarnosti vrijednost američkog dolara nakon 1945. uglavnom se zasnivala na percepciji da je buduća vrijednost dolara više ili manje čvrsta. Pa tako, po završetku 2. svjetskog rata američki dolar bio je zapravo jedina svjetska stabilna valuta, dolar čija je vrijednost bila utvrđena jamstvom sustava čvrstih valutnih tečajeva povezanog uz, ne zlatni standard, već sasvim različitiju postavku, standard zlatne pričuve.
Taj su sustav podrovali, uglavnom spletom posljedica loše zamišljenog američkog rata u Indokini i havarije fizičke ekonomije Ujedinjenog Kraljevstva pod prvom vladom Harolda Wilsona. Slijed kriza sterlinga pa dolara 1967. – 1968. ukrstio se s posljedicama eksplozije 68aša u proljeće 1968., kad su 68-aši napadali sloj „grubokošuljaša“, a uništio je i utjecaj Kennedyjeve baštine i njegove Demokratske stranke. Tako su onda opći izbori 1968. otvorili branu stampedu pomahnitalog monetarizma u 70. godinama prošlog stoljeća. U tijeku tog stampeda devalvacija američkog dolara i uspostava sustava plutajućeg valutnog tečaja u 1971. – 1972., te zatim konferencija u Rambouilletu, stvorili su u biti međunarodni monetarni sustav na osnovu vjere u ulogu američkog dolara kao vlastite pričuvne valute općesvjetskog sustava plivajućeg valutnog tečaja.
Nasrt slabljenja i prijetećeg gubitka vjere u tu općesvjetsku ulogu američkog dolara kao prešutne pričuvne valute, prijeti praktički skorim slomom u vidu sličnom lančanoj reakciji već istrunulog sjevernoameričkog i europskog sustava, a slomom tih sektora čitav planet pada u globalni novi mračni vijek. U međuvremenu stanje laganog vrenja financijskog mjehura napuhanog na osnovu širenja sektora sigurnosnih mjenica nekretnina u SADu, Španjolskoj i drugdje, među najvažnijim je okidačima opće implozije svjetskih financijskih tržišta u cjelini.
Potencijal monetarno financijskog i gospodarskog sloma takve vrste će ustrajati. Međutim, stvarnost te prijetnje može se staviti pod nadzor ako bude moguće u srednjem i dugom roku održati percipiranu stabilnu vrijednost američkog dolara. Tu se ne smije razmatrati monetarna vrijednost dolara, već politička percepcija da SAD, u slozi s drugim partnerima, čuvaju obvezu držati taj dolar na paritetnoj vrijednosti, funkcionirajući kao zapravo svjetska pričuvna valuta u svrhu predviđenih budućih poravnanja računa kroz jedno ili više pokoljenja. Nominalna vrijednost američkog dolara je prema tome politička vrijednost na temelju razumnog pouzdanja da će se račune moći protegnuti za poravnanje u rasponu tog budućeg vremenskog perioda.
Sposobnost davanja i, što je čak delikatnije, održanja takvih obećanja zahtijeva podizanje sustava protekcionističkih dogovora i mjera vodećih nacija predstavljajući važna područja svijeta kao cjelinu. Međudržavni (bilateralni) i višedržavni dogovori, naročito dugoročni dogovori, naročito dogovori koji zagovaraju protekcionizam, bili bi bedem o kojem ovisi spriječavanje sadašnjeg nasrta općeg sloma aktualnog sustava.
Protekcionistički dogovori su potrebni međudržavnim odnosima a isto tako neophodan je oštar zaokret sadašnjih dogovora „slobodnog trgovanja“ da bi se stvorili uvjeti neophodni razradi velikih pomaka od takozvanog modela „uslužnog gospodarstva“ na model proizvodnje s intenzivnim kapitalnim ulaganjima unutar nacionalnih gospodarstava. Taj oblik protekcionizma ne podrazumijeva smanjenje svjetske trgovine. On zahtijeva novu fizičko-kapitalnu strukturu za veći naglasak na intenzivno ulaganje kapitala u svjetsku trgovinu tehnološki naprednom, opipljivom robom.
Stvaranje novog kredita
Početni veliki val svakog Saveznog programa gospodarske obnove usredotočit će se na ulaganja u osnovnu gospodarsku infrastrukturu, s naglaskom na kategorije intenzivnih kapitalnih ulaganja, kao što su energetski izvori, poglavito energija nuklearne fisije, vodoupravljanje, masivni prijevoz, obnova infrastrukture za tehnološki naprednu obiteljsku zemljoradnju u tradicionalno poljoprivrednim područjima i preoblikovanje gradskih područja. Bit će potrebna drastična smanjenja troškova visokog obrazovanja studenata i preusmjerenje osnovnih i srednjih škola prema znanosti i tehnologiji, i [preusmjerenje] nastave vođene Klasičnom kulturom u razredima s ograničenim, ne prevelikim brojem učenika u tradiciji od prije nekoliko pokoljenja.
Obnova infrastrukture, naročito one s intenzivnim kapitalnim ulaganjima bit će početni pogonski stroj preokreta prethodnih usmjerenja [koja su nas odvela od agro-industrijskog gospodarstva na „uslužno“ gospodarstvo i nezaposlenost. Poticaj i oporavak privatnih ugovora i srodnih podrški izgradnji infrastrukture pomaknut će proces prema ponovnom preuzimanju nekadašnje zadaće SADa kao vodećeg agroindustrijskog gospodarstva svijeta.
Opći, dugoročniji izgled obnove i razvoja bit će na pretpostavki snažnog utjecaja velikih razmjera uporabe nuklearne fisije uz usmjerenje na nadolazeće tehnologije vezane uz termonuklearnu fuziju. Te tehnologije na samom rubu napretka ustvari su oblik izražavanja učinaka „visoke gustoće energije“ u tehnologiji i one su, kad ih se na taj način koristi, gornji sloj produktivnosti po glavi i po četvornom kilometru u gospodarstvu u cjelini.
Sadašnji modni krik kojeg se može prikladno opisati kao prijevara zelene energije, tipičan je problem u razmišljanju koji se mora ispraviti ako se želi izbjeći gospodarski slom. Nuklearna fisija je u ovom trenutku najučinkovitiji izvor energije. Uz stanovite načine uporabe ona je izvor lokalno proizvedenih goriva na osnovi vodika i drugo iz vode, i time se potpuno uklanja oslonac na čimbenik troška prijevoza na velike, skupe razdaljine robe niske [energetske] kvalitete—nafte, koja se može bolje iskoristiti kao ulazna sirovina kemijske obrade. Zamisao da bi kukuruz mogao biti bolji izvor nacionalnog goriva za automobile, u biti je lažan i namjerna prijevara. Opasnost za opskrbu hranom zbog preusmjeravanja poljoprivrednih područja u gasohol i slične programe upravo je monstruozna naročito ako to, kao sada, važni izvori uključe u svoje prognoze. Aktualni fizički troškovi ne opravdavaju takve tvrdnje, a posljedice oslanjanja na takve izvore goriva iscrpst će toliko poljoprivredne zemlje, da će to postati 'najslavnija' od svih ekoloških katastrofa, te će u uspomeni na njih preživjele obitelji vječno proklinjati autore takvog ubojstvenog i urođeno rasipnog mlaćenja prazne slame.
Tipičan primjer gotovo najzanimljivijeg i najvažnijeg vida procesa stvaranja kredita za proizvodna ulaganja velikih razmjera ogleda se u izgledima euroazijskog razvoja u skladu s mjerama čiju osnovu prikazujem ovdje.
Prema našem Američkom ustavnom sustavu kredit se stvara putem zakonske obveze Savezne vlade o puštanju novca u optjecaj. Alternativa na svjetskim tržištima su dugoročni službeni međudržavni sporazumi. U potonjem slučaju gledajući na izglede suradnje europskih i azijskih nacija, naša pozornost trebala bi se uglavnom usredotočiti na veleprodajne sporazume s rokom dospijeća između četvrt do pola stoljeća, sporazume koji bi pokrivali dugoročna ulaganja u infrstrukturu velikih razmjera i proizvodne programe. Ponovno, preporučuje se pristojba između 1–2% jednostavne kamatne stope za primarne, dugoročne kredite.
Uzimajući u obzir broj i stanje pučanstva Azije kao takve, trebat će mobilizirati veći dio prijašnjih industrijskih i srodnih kapaciteta zapadne i srednje Europe da bi zadovoljili potražnju. Kako vidimo predznak u naklonostima, za sada u ograničenoj mjeri, cjelokupni program za Euroaziju u ovakvom smjeru bit će sklon slijediti struje iz glavnih gradova, od Berlina do Moskve, do Bejžinga i Delhija a slično je i s drugim glavnim gradovima. SAD, surađujući preko Atlantika kao i Pacifika, davat će pažnju svom partnerstvu s nanovo oživjelim nacijama našeg juga. Zajedno, mi iz Euroazije i obiju Amerika zauzet ćemo vodeću obvezu spašavanja Afrike.
Bez ovakvih perspektiva nema velike nade za ugroženu globalnu civilizaciju danas. Za ovu zadaću potrebni su nam vođe koji misle na određeni način, koji preuzimaju i izvršavaju obveze na stanovit način. Tko čini što je nužno da se zadovolje ti ciljevi, i tko uvijek postupa kao, kako ih je Friedrich Schiller naznačio, „svjetski građani i domoljubi“, ljudi i žene koji su istinski vođe, vođe koji su potpisali pristupnicu poslanju za svoju naciju kao i čitavo čovječanstvo? Moramo misliti na ljude i žene koji osjećaju Stvoriteljevo oko na sebi i u svemu što rade u korist nacija, i svojih ljudi, kako prilike nalažu. Upravo će pouzdanje i kvaliteta postupka u privrženosti poslanju roditi popularno pouzdanje nužno privođenju poslanja uspješnom kraju. Takvim pristupom ne moramo strahovati od velike krize koja je sad neposredno pred nama. Baš će povraćeno pouzdanje ljudi u značenje ploda svog vlastitog života, ako to dopustimo, izvesti nas, izvesti svijet sigurno kroz monstruoznu oluju krize koja se spušta na nas sa svih strana.
[preuzimanje/download whole document - 1,9 mb]
|