Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Prognoza konačnice

Lyndon H. LaRouche mlađi
28. travanja 2007.

Današnji je svijet u cjelosti ušao u konačnu fazu prijetnje ne tek puke svjetske depresije, nego kako bi se to u ranijim tako značajnim vremenskim razdobljima naznačilo kao „novi mračni vijek“, kao onaj u Europi sredinom i krajem 14. stoljeća. Kad će precizno doći do sloma sadašnjeg svjetskog društva je kao i obično neizvjesno osim što se može reći da moramo pretpostaviti da prijeteći slom, ako do njega dođe, možemo očekivati uskoro, ili čak prije od toga.

Ne predskazujem takav slom. Moja privrženost je uz pokušaj spriječiti ga, čak i u ovo pozno doba u igri, kad je takav slom, kako se često kaže „iza ugla“. Stoga moja je glavna zadaća ovdje predstaviti točan opis korjena problema—kojeg moramo iščupati, uskoro, i rekavši to, ukazati na mjere koje moramo poduzeti da bismo spriječili širenje novog mrčanog vijeka planetom.

U tim okolnostima, gledajući u ovom času na sadašnji slučaj samo našeg američkog gospodarstva, uporaba tipičnog, popularno krivo tumačenog izraza „slobodna volja“, kriva uporaba tog izraza uobičajena kod onih koji se izjašnjavaju Liberalima, mora se prognati iz tehničke terminologije političke ekonomije. Svaka značajna odluka koja utječe na gospo-darstvo u cjelosti, ili svaki obrazac donošenja mjesnih odluka čak i relativno mikroskopski vidovi gospodarskog procesa kao cjeline, imaju znanstveno zakonite posljedice. Loša prosudba na bilo kojoj od tih razina može u konačnici imati poten-cijalno katastrofalne posljedice za gospodar-stvo gledano u cjelini. Kad se jednom takva loša prosudba usvoji, budala koja donosi takve prosudbe, kao što je na primjer čak i vodstvo čitave nacije, kao što je to u SADu danas, više nema slobodu odabira izbjeći poskljedice svoje potencijalno fatalne oholosti.

Prema tome nekiput, kao kad je doneseni odabir ustvari politička ili poslovna odluka nacionalne vlade, velikog poduzetništva, ili čak nacionalne vlade, pogrešni doneseni odabir može stvoriti relativno nepovratne loše učinke za naciju, ili čak većinu ili cijeli svijet. No zbirni učinak uzorka koji se nazire kod mnogih pojedinačnih odluka donesenih pod uplivom netočne ili manjkave popularne pretpostavke, kao tijekom zadnjih tridesetak godina, može biti isto tako razoran za nacionalno gospodarstvo u cjelosti kao i određena samo jedna teška pogreška u prosudbi savezne vlade ili nekog vrlo velikog privatnog poduzetništva.

-----------------------

Zašto novac?

U svakoj istinski civiliziranoj kulturi raspoznaje se da pridavanje urođe-ne vrijednosti oblicima novca predstavlja u sebi izraz zla. Od raspoznatljivih imena za to zlo je „lihva“. Dok običaj naplate „kamata“ za stanovite uporabe novca nije samo raspoloživo sredstvo vođenja zakonitih poslova, pojam da novac po sebi „zarađuje“ dodatnu vrijednost društvu oblik je barbarstva koje se ne bi smjelo dopustiti u stvarnom civiliziranom obliku kulture. Zakonita funkcija novca nije proizvodna nego administrativna, kao što to predviđa američki Savezni Ustav kad ga se slijedi u skladu s nakanom usađenom u temeljni zakon SADa, u Predgovor američkog Saveznog Ustava.

Ispravna, bitna funkcija novca mora se ograničiti na uvjete koji se podrazumijevaju u američkom Saveznom Ustavu. Novac bi trebao postojati samo u vidu javnog kredita, čiji optjecaj i drugo se upravlja kako u privatnoj tako i javnoj uporabi, na način i u svrhu koje bezuvjetno stvara i i upravlja suverena vlada, radije nego postojeći privatni interesi kao takovi.

Probleme koje same po sebi postavljaju moderne ideje glede prirode i uloge novca odražavaju se u mjerama koje upravljaju zlatnom pričuvom, koje su SAD poduzele pod administracijom Franklina Roosevelta i drugdje na inicijativu SADa pod njevovom vladom. Treba se prisjetiti 1931. kad su SAD uvele te odredbe kao protumjeru na imperijalnu tiraniju britan-skog Zlatnog standarda, koji je doživio slom i na naše sjećanje na zla koja je imperijalni britanski Zlatni standard predstavljao dok je postojao. Da bi se održala „čvrsta valuta“ monetarna zlatna pričuva mora se zaštititi u toj ulozi, od posljedica uporabe istog zlata kao normalne robe. Odatle dolazi odsudna važnost razlike između Zlatnog standarda i Standarda zlatne pričuve.

Dogod se trpi ideja „slobodnog trgovanja“ suprotna pojmu sustava „poštenog ['fer'] trgovanja“ proizvodnje za tržište i proizvodnje za trgovinsku razmjenu robe, vrlo malo jasnoće može postojati glede predmeta monetarnih standarda. Bitna vrijednost proizvoda ispostavljenog za trgovinu leži u pouzdanom pojmu poštenih troškova proizvodnje radije nego tržišta robne razmjene.

Da bismo došli na odsudnu stvar: novac se ispravno pušta kao oblik kredita kojeg izdaje vlada suverene države nacije. Njegova glavna funkcija leži u nakani poticanja stvaranja stvarnog kapitala unutar gospodarstva i van njega. Tipičan primjer te funkcije je uporaba takvog američkog Saveznog kredita za opsežni dio, ili čak u cjelosti, ulaganja u stvaranje kapitalnih ulaganja u proizvodne procese ili bitnu osnovnu gospodarsku infrastrukturu.

Glede toga treba razmotriti iskustvo SADa u gospodarstvu za vrijeme 2. svjetskog rata.

SAD su pustile ogromnu količinu Saveznog javnog duga, proizvodeći materija-le nužne vođenju rata, i na korist SADa i njihovih saveznika u tom ratu. Nakana je bila, pod Predsjednikom Franklinom Rooseveltom, kao što je Roosevelt unaprijed upozorio Winstona Churchilla u Maroku, da se velik dio tog duga isplati, nakon završetka neprijateljstava, pretvorbom uloženog kapi-tala u postrojenja i sredstva nužna za ratnu proizvodnju, u proizvodnju proizvodnih kapaciteta za domaće kao i strane potrebe. Trumanova administracija izbrisala je iz knjiga Rooseveltovu poslijeratnu perspektivu razvoja, na snažne nagovore Britanskog carstva i drugih imperijalnih sila stvorivši time ogromni problem poslijeratnom nutarnjem gospodarstvu SADa.

Ovo se odnosi na fizičko ekonomsko načelo izdavanja kredita za poticanje tehnološki naprednih metoda rada putem intenzivnih kapitalnih ulaganja u razvoj bitne infrastrukture i proizvodnje čime se stiče prednost tehnološki pokrenutih dobitaka produktivnosti, te time povećanja nacionalnog dohotka koji je zbirno veći od uloženih sredstava u splet kapitalnih poboljšanja i financiranja proizvodnje unutar okružja znanstvenog i tehničkog napretka. Vojna proizvodnja u usporedbi s time je ekonomski gubitak.

Uporaba javnog kredita u „poštenom trgovanju“, „protekcionističkom“ obliku gospodarstva predstavlja promicanje pune produktivne zaposlenosti kroz povećanje omjera novih, naprednijih načina rada u proizvodnji i konstrukciji proizvoda, relativno prema tehnički starijim načinima. Uporaba dugoročnih kapitalnih poboljšanja velikih razmjera osnovne gospodarske infrastrukture prijeko je potrebni doprinos povećanju stope poboljšanja nacionalne produktivnosti po glavi i po četvornom kilometru ukupnog nacionalnog teritorija.

Ovaj se cilj može kultivirati samo isticanjem uloge Saveznog i drugih kapitalnih proračuna radije nego ograničavanjem ulaganja na tekući račun.

O uporabama javnih i drugih kredita sljedeći sažetak o odlikama i općim raazmatranjima treba ovdje nadodati.

Uporaba tipičnog, popularno krivog tumačenja izraza „slobodna volja“, kriva uporaba tog izraza uobičajena kod onih koji se izjašnjavaju liberalima, trebala bi se izbaciti iz tehničke terminologije političke ekonomije. Svaka glavna odluka koja se tiče ekonomije općenito, ili svaki obrazac mjesnog donošenja odluka unutar čak i relativno mikroskopskih vidova ekonom-skog procesa kao cjeline, ima znanstveno zakonite posljedice. Loša sposobnost prosu-đivanja na bilo kojoj razini može imati u konačnici potencijalno katastrofalne učinke na gospodarstvo razmatrano u cjelini. Kad se jednom takva kriva prosudba usvoji, budala koja donese takvu prosudbu, pa čak i vodstvo čitave nacije, kao što je to slučaj sa SADom danas, više nije slobodan da izbjegne posljedice vlastite, potencijalno kobne pretjerane oholosti.

Prema tome, kojiput, kao kad je učinjeni odabir politička odluka nacionalne vlade, velikog poduzetništva ili čak Savezna država, doneseni krivi odabir može stvoriti realativno nepovratne, loše posljedice za tu naciju, ili čak i veći dio ili pak sav svijet izvan nje. Međutim zbirni učinak pojave prepoznatljivog uzorka kod brojnih pojedina-čnih odluka, koje su donesene pod uplivom pogrešnih popularnih pretpostavki, kao tijekom zadnjih trideset godina, može biti katastrofalan za nacionalno gospodarstvo u cjelosti, kao i posebna samo jedna glavna pogreška u prosudbi Savezne vlade ili nekih velikih privatnih poduzetništva.

Posebice, šablona koja se nazire iz odluka, kao pojedinačnih odluka vlade ili velikih poduzetništva, čije pojave smo morali raspoznati u SADu nakon vladinih odluka pri donošenju proračuna od 1967.-68., u stanju je gotovo osuditi nacionalno gospodarstvo na više ili manje katastrofalne gospodarske posljedice vrste koja će provaliti u stanovitom trenutku unutar jednog ili više nadolazećih pokoljenja . To se posebno može zapaziti glede stvarne kaskade novatorskih i masivno razornih gluparija u razdoblju od 1969. - 1981. Slično tome, isti slučaj se može naći svoj izraz pod drugom krinkom, navike usvojene od populističkih kategorija naizgled običnih domaćinstava i poduzetništva, mogu kao mladenačko usvajanje navike strastve-nog pušenja duhanskih proizvoda ili drugih rekreacijskih „substanci“, svoje posljedice naveliko raširiti što se dogodilo u razdoblju od 1965. – 1970. i kasnije, te bi to moglo dovesti do upropaštavajućih, dugoročnih posljedica kao masovna pojava u budućnosti.

Naročito zabrinjavajuća činjenica je da je spona između otvorene političke odluke društva ili odluke kod koje se ista stvar podrazumijeva, ograničena raspoznat-ljivim ili što bi trebalo biti raspoznatljivim oblicima dugoročnih kapitalnih ulaganja u kapital određene vrste, ove ili one, kao u proizvodnju, u osnovnu gospodarsku infra-strukturu, ili razvoj uma pojedinca od rođenja do zrelosti. Društvo i njegova povi-jest imaju sklonost da im prevladavaju čak i u srednje i dugoročnom rasponu, ciklusi mjerivi polovicom ili čitavim rasponom od rođenja do zrelosti članova novog pokolje-nja, ili čak dva ili više takvih pokoljenja. Djelomično to odražava ciklus razvoja poje-dinca od začetka do mladenačke zrelosti, do te mjere da svako pokoljenje pokazuje sklonost dati pečat svojim osobitim znakom povijesti tog društva kao cjelini.

----------------

3. SOTONA KAO ZEUS: OLIGARSI

Od uspona kojeg danas raspoznajemo kao uspon drevne grčke civilizacije oko 700 godine prije Krista pa nadalje, civilizacija, posebno europska, bila je žrtva pakosnih postupaka i običaja koje znamo pod zamjenljivim imenima kao „imperijalizam“ i „oligarhijski model“. Eshil nas je uputio na jezgru tog problema u Okovanom Prometeju. Ono što pouzdano povjesničari smatraju „imperijalizmom“ inače je znano pod imenima iz davnine kao „Perzijski model“. Olimpski Zeus Eshilovog Okovanog Prometeja tipični je primjer bitka „oligarhijskog modela“.

Bitna različitost oligarhijskog modela, kao što Okovani Prometej izražava, nalazi se u zabrani prijenosa snage znanstvenog napretka na širi dio pučanstva, podaničkog pučanstva, s kojim vladajući oligarsi postupaju kao s ljudskom stokom, zabranjujući takvoj ljudskoj stoci zadobivanje pristupa znanstvenoj spoznaji, kao što je uporaba vatre, gdje [u toj spoznaji] leži različitost života slobodnih ljudskih bića od uvjeta života zatočene stoke. Način postupanja kojim se zaglupljuje dio čovječanstva odabran da trpi sudbinu ljudske stoke uparavo je ono što izražava umorstva američkih crnačkih robova, koji su naučili čitati i pisati i stalno davanje prednosti oligarhijskim slojevima u samim Sjedinjenim Državama održavajući time relativnu nepismenost oslobođenih robova u suprot-nosti s političkim mjerama Fredericka Douglasa. Bila je to osnovica doktrine britanskih maltuzijanaca i naših suvremeni-ka, eugeničarskih zagovornika, kao što su takozvani „borci za očuvanje okoliša“ koji dolaze iz redova 68aša. To je istina iza doktrine koja isijava iz krugova britanske monarhije danas, olimpski kult zvan imenima kao „globalizacija“ i „globalno zatopljenje“ danas, a to je ista politika koja se nekad zvala „eugenika“ Adolfa Hitlera i njegovog programa genocida nad židovima i slavenskim stanovništvom u vrijeme njegove vladavine.

[preuzimanje/download whole document]

Executive Intelligence Review, No. 19/2007