Uvodne opaske
Ovaj dokument je prijevod uradka Lyndona H. LaRouchea pod izvornim
naslovom: "The Dialogue of Euroasian Civilizations - Earth 's Next Fifty
Years"
Dokument je objavljen u tjedniku Executive Intelligence Review (EIR), vol. 32, No.1 od 7.
siječnja 2005.
DIJALOG EUROAZIJSKIH CIVILIZACIJA
Sljedećih zemljinih pedeset godina
Lyndon H. Larouche jr.
19. prosinca 2004.
Razlog pisanja ovog relativno cjelovitog izvješća je važna i hitna
potreba usmjeriti pažnju na dosad slabo shvaćen no bezodvlačni nasrt
opasnosti po civilizaciju u cjelosti.
Namjera mi je ovdje uglavnom ispraviti prijetnju koja visi nad nama
zbog nedostatka opće svjesnosti određenih najhitnijih i potencijalno
smrtonosnih praktičkih implikacija kad se radi o sadašnjim vjerojatno
neuspješnim naporima provođenja neophodnog dijaloga kultura. Potrebu prati velika vjerojatnost da će
se napori glede tog dijaloga pokazati danas katastrofalno neuspjelim za
čovječanstvo ako se ne ukaže na određene važne, krive no trenutno popularne
pretpostavke o tom dijalogu i ako se neke grješke u tome ne otklone
mukotrpnom strogoćom prema pojedinostima, kao što to činim ovdje.
Naš plan napada u ovom izvješću mora biti odrediti izvore i narav
sadašnje smrtonosne prijetnje civilizaciji na čitavom ovom planetu i nakon
toga pružiti kritičku procjenu grješaka i mogućnosti u sadašnjim pokušajima
korištenja dijaloga kultura kao možebitnog lijeka sadašnjoj opasnosti.
A kod toga sudjelovanje u tom dijalogu ne može se ograničiti samo na
pokoljenje koje se okrunilo uglavnom euspjehom, a igralo je sve veću ulogu
u upravljanju putanje svijeta i njegovih naroda pravcem smrtonosnog,
sadašnjeg kulturnog kaosa niknulog iz razvoja događaja zadnjih četiriju
desetljeća. Ne bismo uspjeli u našoj namjeri kad ne bismo još rekli sve što
treba reći posebice sadašnjem nadolazećem naraštaju odraslih mladih
pogotovo onima u dobi od 18 – 25 u čije ruke posredno polažemo budućnost
čovječanstva. Moramo tom mladom naraštaju odraslih reći sve što moraju
znati i što moramo uvijek međusobno govoriti kad nas taj čitav naraštaj
mladih odraslih ljudi, u čije ruke kanimo istresti izvršenje rješenja ovog
problema koji strši pred nama, sluša.
Nažalost, u određenim sadašnjim problematičnim raspravama, koje bi neki
od nas radije izbjegli, nego se pozabavili njihovim rješavanjem, uobičajeno
je danas kod pokušaja vođenja dijaloga kultura pokazati određenu sklonost
prema iscrpnim općenitostima i sentimentalnostima, prema programu koji
mimoilazi kontroverzno, konkretno obraćanje pažnje na tko, kako, što, kada
i gdje. U tom slučaju prevelika
pažnja na obzirnost nažalost dovodi veoma često do izbjegavanja pitanja ne
samo o "odlikama osobe" s kojima se trebamo suočiti nego, iz
obzirnosti, čak izbjegava neophodnu preciznost u određivanju konkretnih,
bitnih lijekova za probleme kojima se moramo iskreno pozabaviti ako želimo
vidjeti trajan napredak. Sadašnje prilike zahtijevaju, i to hitno, konkretne lijekove čak iako su kojiput
kontroverzni. Kojiput pobjeda leži u pravcu teškog uspona uzbrdo.
Rekavši to, neposredna kriza koja diktira hitnost dijaloga kultura može
se i mora precizno odrediti pomoću konkretnih a kojiput i bolno oštrih
zapažanja na sljedeći primjereni način.
Zbignjew Brzezinski i Samuel P. Huntington, plodovi rada pok. profesora
Harvardskog sveučilišta Williama Yandella Elliotta, kuhali su spletke često
sporazumno s Bernardom Lewisom, bivšim ravnateljem Arapskog Ureda
Ujedinjenog Kraljevstva želeći izgraditi fašističku, svjetsku
anglo-američku parodiju Rimskog carstva. Ti uglednici i drugi razrađivali su planove
"globalizacije" kao što je bio nastavak Huntingtonovog plana,
njegov Vojnik i država u romanskom stilu, koji u biti, unatoč njegovog
upitnog pokušaja poricanja te činjenice, predstavlja međunarodni fašistički
SS sustav. Njegov pogubni 'repertoire' sadrži i Krizu demokracije, djelo koje je potpomoglo pri
porodu sofisterija u "Projektu demokracije" i u National
Endowment for Democracy [Nacionalnom prilogu demokra-ciji] kao i njegov
recept svjetskog vjerskog rata Clash of Civilizations [Sraz civilizacija]. Važna izdanja o strategiji i stalnom međunarodnom
djelovanju Brzezinskog, začetnika Trilateralnog povjerenstva, u potpunom su
skladu u svojim ciljevima i rasporedbi čistog zla s djelima njegovog dugogodišnjeg
prisnog prijatelja Huntingtona.
Sadašnje spletke za tobože novi, globalni novo-feudalni oblik
ultramontane tiranije često se sasvim krivo tumače kao neobične izlučine
SADa. Baš kao što je britanski Arapski Ured rebro izvađeno iz britanskog carskog Indijskog Ureda, đavolske
lakrdije tog para [Brzezinskog i Huntingtona] i njihovih ortaka ustvari su
izdanci neprekinute tradicije notornog Pariškog ugovora iz 1763. koji je
stvorio Britansko carstvo čijoj je službi Elliott, stari Fagin† Brzezinskog
i Huntingtona i njihovog razreda učenika u stilu Artful Dodgera [džepar iz
Olivera Twista], harvardski profesor nashvilleskih Agraraca, posvetio moglo
bi se iskreno reći svoje životno djelo. Protiv tog carstva vodio se Američki rat za neovisnost [War of
Independence], a to isto carstvo je opetovano nastojalo uništiti SAD uglavnom
putem uporabe sile ili subverzije koju profesor Elliott i njegovi učenici
predstavljaju danas .
U radu američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright, prisno
vezane uz Brzezinskog, i njenih suradnika kao Richarda Holbrookea može se
naći isto načelo zla kojeg su Brzezinski i Huntington izražavali, u
orkestraciji recepata "novog mračnog vijeka" iskušanih u
Balkanskom ratovanju kad je ona bila na tom položaju. Ironično, za isto to vrijeme ona je
održala govor u New Yorku u kojem je kao tadašnja Ministrica vanjskih
poslova ne samo priznala nego se i hvalisala svojom vlastitom kao i očevom
povezanosti s fašističkim britanskim imperijalnim utopijskim zamislima
Bertranda Russellovog sukrivca H. G. Wellsa, mrzitelja SADa .
Važnost koju pridajem tom ansamblu lica nije izmotavanje. Baš kao što je postala životna nakana
harvardskog profesora Elliotta i njemu sličnih sažvakati SAD unutar
Hobbezijanskog† crijeva budućeg oblika Britanske imperijalne zajednice naroda
[British Commonwealth] tako je i nakana Brzezinskog, Huntingtona i drugih
bila u svim svojim radovima uništiti postojanje ustanove države nacije
diljem planeta uključujući i same SAD.
Sve to i još više radili su u korist sadašnje parodije oblika svjetskog
imperijalnog poretka kojeg je Gibbon, slugan lorda Shelburnea, predlagao u
svom djelu Pad i propast Rimskog carstva.
Ta carska nakana se danas vidi u pokušaju povratka na istu vrstu
imperijalnog poretka kao što je bio europski srednjovjekovni ultramontanski
sustav koji je vukao svoje stoljetne korijene iz partnerstva mletačke
vladajuće oligarhije s normanskim vitezovima ozloglašenim po Križarskim
ratovima. Takva vrsta svjetskog
poretka odražavala se u pokušajima oživljenja ultramontanskog sustava iz
1492. godine na inicijativu Velikog inkvizitora Tomása de Torquemade koji
je postavio presedan Hitlerovom istjerivanju židova i započinjanja vjerskih
ratova širom Europe, a sve to kao dio pokušaja ugušiti u koljevki ondašnju
novorođenu modernu europsku državu naciju.
Taj oblik ultramontanog imperijalizma nalazi danas svoj izraz u
pohodu prema "globalizaciji", protu-SAD doktrini imperijalizma,
pohodu koji želi iskorijeniti tradiciju Westfalijskog ugovora iz 1648. godine, što se može vidjeti u
sadašnjim zahtjevima vodećih krugova, koji bi, imajući u sjećanju svoja
iskustva s podvizima Adolfa Hitlera, trebali znati bolje.
Kao što još uvijek relevantna djela martinističkog masona grofa Josepha
de Maistrea, kreatora grabežljivog galicijskog tiranina i romantičarskog
Napoleona Bonapartea , jasno pokazuju, uzor kojeg predstavlja Torquemada,
počelo je nastanka modernog fašizma povezanog uz stvorenja kao pokojni
Benito Mussolini i Adolf Hitler. Brzezinski i Huntington zajedno s duhom svog profesora Elliotta
koračaju u stilu te tradicije.
Kao sastavni dio borbe protiv širenja zla vjerskog ratovanja kojim nas
Brzezinski, Huntington i njima slični snabdjevaju danas, snage koje se
opiru njihovim spletkama, kao što je Papa Ivan Pavao II, promicale su i
promiču svježe napore prema istinskom ekumenskom bratstvu u vidu agape
između svjetskih vodećih religija, oživljujući trud kojeg su tijekom
europske Renesanse 15. stoljeća započeli veliki vođe katoličke Crkve, kao
što je bio kardinal Nikola Kuzanski. Drugi su nanovo definirali tu zadaću kao trud potpore "dijaloga
civilizacija", no ta izmjena tehničke terminologije ne uvodi ništa
novog u europskoj politici, ne daje joj širi doseg, jer tek prisiljava
dijalog natrag u isti kategorički oblik rasprave, možda na malo široj
osnovici, kao Kuzin izvorni prijedlog iz 15. stoljeća za mir vjera između
kršćanskih, muslimanskih i židovskih vjera .
Iste ekumenske napore vođâ europske Renesanse 15. stoljeća i njihovu
važnost bolje se može razumijeti u sadašnjim sukobima, istaknuvši u krvi
ogrezlu protivnost Velikog inkvizitora Torquemade protiv ekumenizma
kršćanske Crkve iz sredine 15. stoljeća kao i njegove protivnosti prema
Kuzi i drugima.
Kod Torquemade bilo je razvidno oslanjanje na isto ideološko oružje
rasizma koje kipi mržnjom i kojim se služe Huntington i drugi, a koje je
bilo tipično i starom Rimskom carstvu i srednjovjekovnom ultramontanom
sustavu mletačkih financijera i normanskog viteštva i njihovih Križarskih
ratova, jer je Torquemada započeo šablonu vjerskih ratova kao što je bio
izgon židova iz Španjolske 1492. godine.
Taj čin iz 1492. doveo je do naknadnog početka bratoubilačkog
vjerskog rata protiv postojanja moderne suverene države nacije izrasle iz
Renesanse 15. stoljeća, a to ratovanje je prevladavalo razdobljem 1511. do
1648. sve do mirovnog Westfalijskog ugovora. Sad je to opet osnovica nakane iskorijeniti i izbrisati
baštinu westfalijskog sustava, nakane koja je znak u biti požude za
fašističkim svjetskim carskim sustavom, koji se može nazočiti u doktrinama
Brzezinskog i Huntingtona danas. To je sadašnja kampanja za takozvanu "globalizaciju", a protiv
westfalijskog sustava te ona predstavlja sadašnje naglo posrtanje planeta
prema svom prijetećem novom mračnom vijeku.
preuzimanje
(download the whole document - 3,2 mb)
|