Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Popis činjenica: Neprijatelj je oligarhizam

Jeffrey Steinberg, EIR

U studenom 1940. koordinator za informacije (COI), prethodnik Ureda Strateških Usluga (OSS) Sjedinjenih Država, pripremio je tajno izvješće pod naslovom „Synarchie i politika skupine Banque Worms“. Taj povjerljivi spis na tri stranice započinje: „U nedavnim izvješćima bilo je nekoliko navoda o rastućoj političkoj moći skupine Banque Worms u Francuskoj koja uključuje među svojim članovima takve gorljive [nacističke] kolaboracioniste kao Pucheu, Benoist-Mechin, Leroy-Ladurie, Bouthillier i predstavnike velikih francuskih industrijskih organizacija.“ Izvješće nastavlja: „Reakcionarni pokret poznat kao 'Synarchie' postojao je u Francuskoj gotovo jedno stoljeće. Cilj mu je uvijek bio provođenje revolucije bez prolijevanja krvi a nadahnuće mu je dolazilo od više klase s ciljem uspostave oblika vladavine „tehničara“ (utemeljitelj pokreta bio je 'polytechnician'), pod kojom bi domaća i vanjska politika bila podvrgnuta međunarodnom gospodarstvu. Ciljevi skupine Banque Worms isti su kao i ciljevi 'Synarchie' i vođe dviju skupina su u većini slučajeva isti.“

Izvješće COIa zatim nastavlja s pojedinostima o političkom planu međunarodne sinarhije od kolovoza 1940.:

  • „(a) nadzirati 'Revolution Nationale' do te mjere do koje bi njen razvoj bi mogao imati za posljedice stvaranje novog društvenpog poretka [Francuska je tada bila pod 'društvenim poretkom' nacista, nakon invazije u rujnu 1940. i okupacije nakon toga];"
  • „(b) nadzirati svaki novi društveni plan koji bi mogao utjecati na slabljenje moći međunarodnih financijera i industrijalaca;"
  • „(c) raditi na konačnoj potpunoj kontroli čitave industrije od strane međunarodnih financija i industrije;"
  • „(d) zaštititi židovske i anglo-saksonske interese.“

Spis nastavlja zapažajući postojanje naklonosti za taj sinarhistički plan kod nekih ključnih nacističkih krugova u Njemačkoj uključujući „Göringa i dr. Funka [Walter Funk, koji je bio nacistički Ministar Gospodarstva, predsjednik Reichsbanke i predstavnik nacističke Njemačke u Bank for International Settlements, nakon Hjalmaara Schachta]... Tvrdi se da stanoviti industrijski krugovi u Velikoj Britaniji isto tako pokazuku naklonosti prema pokretu. Navodi se da je došlo do stanovitog napretka u osiguravanju priklanjanja velike industrije SADa tom pokretu“.

Spis isto tako naznačuje sinarhističke planove prema Velikoj Britaniji: „Dovesti do pada vlade Churchilla stvaranjem uvjerenja u zemlji da je potrebna energičnija vlada za vođenje rata ... i dovesti do formiranja nove vlade uključujući sir Samuela Hoare-a, lorda Beaverbrooka i g. Hore-Belishu. (Opaska. Izvor informacije je nadodao da u skupini Worms vjeruju da su ti krugovi u Velikoj Britaniji koji pokazuju naklonosti prema njihovim planovima, najveći kritičari g. Churchilla, lorda Halifaxa i satnika Margessona); te posredstvom sir Samuela Hoarea dovesti do dogovora između britanske industrije i franco-njemačkog 'bloka'; i zaštititi anglo-saksonske interese na kontinentu“.

Spis donosi u zaključku: „Glede Njemačke postoji nada u konačnu eliminaciju Hitlera, Goebbelsa i Himmlera s njegovim Gestapom s političke pozornice, i time bi se olakšalo stvaranje anglo-franco-njemačkog gospodarskog bloka.“

Drugi pronicljivi snimak preko-atlantskog sinarhističkog bankarskog aparata uoči 2. svjetskog rata pojavio se, ironično, u magazinu Time 3. srpnja 1939. pod naslovom „Upućena osoba s druge strane oceana“. Članak izvještava o dolasku njemačkog bankara Otta Jeidelsa u New York City, gdje je bio postavljen za partnera u njujorškoj podružnici Lazard Frčres & Co. Prema Time-u: „Londonska Lazard Brothers & Co. je arijanska i aristokratska, član koterije Bank of England, potpomaže ublaženju pokreta u Londonu, pokazuje naklonost teoriji da će popuštanje Hitleru dovesti dr. Schachta i njegovu ortodoksnu ekonomiju natrag u Berlin. Ima veoma unosan i sve važniji posao po strani pomažući prestrašenim europskim kapitalistima uložiti svoj novac u dobre, sigurne američke dolare. Na prijemnom kraju ove rijeke zlata iz Europe Lazard Frčres u Manhattanu, ne potpuno arijanska banka, ne zauzimajući važan položaj unutar Wall Street-a, no ipak poslovna veza (ne više partner) vrlo političkih Lazard banaka Londona i Pariza. Lazard u Manhattanu potpisuje sigurnosne obveznice i iznad svega vodi veoma veliko poslovanje trgovanja deviza. Neprocjenljiv toj klirinškoj kući za nove zlatne poluge i strani kapital bit će Jeidels, koji je prijatelj Montagu Normana, ima pristup odabranim kanalima u Hitlerlandu... U Njemačkoj postoji cinička izreka da je Schacht uspio prevariti sve osim dvojice bliskih prijatelja, jedan od njih je Hitler a drugi Jeidels. Schacht je Jeidelsu dao znak s visokog položaja da mu je došlo vrijeme napustiti Njemačku s porodicom prije početka velikog pogroma 1938. ... Schacht je bio u mogućnosti štititi Jeidelsa jer je njegova sprega s Montagu Normanom, vođom Britanske Banke bila Hitleru od koristi. ... Sve do proljeća 1938. Jeidels je radio bez ikakvih problema koliko je Hitler dopuštao židovskim bankarima najviše položaje. Britance je držao zadovoljne poštujući njihove dugove bez rezerve, i kad su ih nacisti zamrzli služio je kao posrednik između nacista i Britanaca.“

Ova dva izvješća, jedan povjerljivi ratni dosije američke obavještajne službe, drugi reportaža novinske visokotiražne revije predstavljaju dva tipična primjera obimne arhive dokumenata—javnih i povjerljivih—iz razdoblja od 1930. – 1945., koji potanko opisuju ulogu međunarodnog bankarskog i industrijskog kartela znanog tada—i još uvijek danas—kao ''Sinarhistička internacionala''.

William Langer, direktor OSS-ovog ratnodobnog Odjela za istraživanje i analizu potanko je opisao ulogu sinarhije u Vichyjevskoj Francuskoj u svojoj knjizi 1947. g. Naš vichyjevski rizik. Tri godine kasnije James Stewart Martin, odvjetnik Američkog Ministarstva pravosuđa u Odjelu za protu-trustovsko zakonodavstvo, koji je od 1944. – 47. bio na čelu jedinice za dekartelizaciju objavio je svoj vlastiti zapanjujući ekspoze o tom istom međunarodnom sinarhističkom kartelu u svojoj knjizi iz 1950. g., Svi časni ljudi.

Ovi i drugi svojevremeni podnesci odraz su dubokog shvaćanja unutar vlade SADa vođene FDRom [Franklinom D. Rooseveltom] i unutar njenih institucija tog vremena, da je međunarodna financijska oligarhija od vrha pa niže bila najveći pokrovitelj nacističkih i fašističkih režima koji su donijeli europskom kontinentu rat i opustošenje u neuspjelom pokušaju stvaranja poslije-vestfalskog svijeta bez suverenih država nacija, kojim bi upravljalo diktatorstvo međunarodnih bankara. Da nije bilo Franklin Rooseveltove mobolizacije moralne i industrijske moći Sjedinjenih Država ti sinarhisti bi zasigurno uspjeli strovaliti planet u ponor novog Mračnog vijeka.

Onda i sad

Te pronicljive ratnodopske obavještajne ocjene stanja globalne sinarhije od najveće su važnosti danas. U biti važne druge procjene uz procjene COI/OSS-a o stanju na europskom kontinentu govorile su da anglo-saksonski i franco-njemački kartel međunarodnih financijera i industrijalaca koji sadrži jaku kliku koja financira i upravlja ncističko/fašističkom osovinom, te on usmjerava europske vlade preko agenata s malo ili nimalo lojalnosti prema svojim nacijama, a najjača im je lojalnost prema međunarodnoj sinarhiji. Kao što je Langer citirao američkog veleposlanika Nicholasa Biddle-a u Londonu: „Na tu skupinu treba gledati ne kao na Francuze ništa više kao i njima odgovarajuće članove u Njemačkoj kao Nijemce jer su interesi obiju skupina toliko isprepleteni da su praktički nerazlučivi. Sav njihov interes usredotočen je na produbljivanje svojih industrijskih i financijskih uloga.“

Upravo taj splet međunarodnih bankara je financirao Mussolinija a zatim Hitlera i usmjerio Euroaziju na put rata a skoro i samouništenja da bi osigurao svoju vlastitu prevlast nad globalnim gospodarskim i financijskim poslovanjem bez obzira na ishod rata.

Taj se stroj poklapao u Sjedinjenim Državama sa samim interesima J.P. Morgana i DuPonta no nekoliko njihovih pokušaja državnog udara protiv Predsjednika Roosevelta se izjalovilo. Šira mreža FDRovih neprijetelja obuhvaćala je interese Brown Brothers Harrimana—a tu spada i Prescott Bush, djed sadašnjeg Predsjednika Sjedinjenih Država—koji su javno novčano podupirali Nacističku partiju, a osovina Dillon Reed i Sullivan i Cromwell s Wall Streeta uspostavila je strukturu međunarodnog kartela čelika, ugljena i nafte u kojoj su bile i ključne nacističke institucije kao IG Farben, Kepplerov krug, i banka Köln Stein Kurta von Schrödera, financijera Allgemeine SSa. William Draper, glava Dillon Reeda u razdoblju između dva rata postao je upravitelj gospodarskog odjela poslijeratne američke okupacione vlade u Njemačkoj i on je smrvio napore Jamesa Stewarta Martina, potičući njegov otkaz ali i njegovo pisanje knjige Svi časni ljudi. Kao što je Martin razotkrio, namjere sinarhista bile su osigurati opstanak i prosperitet svog kartela bez obzira na ishod rata. Nakon smrti Franklina Roosevelta u travnju 1945., sinarhistički škripac ubrzo je, no kratkotrajno stegnuo Bijelu kuću prisegom Harryja S. Trumana za Predsjednika, a on je kao Predsjednik prigrlio 1946. Winston Churchillovu objavu „Željezne zavjese“ koja je navijestila rat FDRovom ratnodopskom savezniku, Sovjetskoj Uniji. Do 1948. većina francuskih i njemačkih financijera u srcu ratnodopske sinarhije oslobođeni su zatvora, odriješeni krivnje za izdaju. Skupina Banque Worms isplivala je kao glavni francuski financijeri i pouzdani pobornici kulturnog ratovanja Kongresa kulturne slobode, poslijeratno kulturna ratna fronta u srcu preko-atlantskog „crvenog zastrašivanja“. Sam Hjalmar Schacht, oslobođen u Nürembergu, nastavio je svoju ulogu vodećeg financijskog „čarobnjaka“. André Meyer, pariški bankar Lazarda, koji se preselio u Lazard Brothers u New Yorku godinu dana nakon dolaska Jeidelsa u New York, ovjekovječio je sinarhiju na liniji London-Pariz-New York, i ubrzo nakon toga označio Felixa Rohatyna kao svojeručnog odabranog nasljednika, kojeg je smatrao „svojim sinom“. Tako je sinarhija zadržala neprekinutost sve do sadašnjeg dana. Preko pojedinaca kao Felix Rohatyn i George Pratt Shultz sinarhija je prodrla u vodeće američke političke stranke i kroz taj prodor posijala sinarhističke agente, hotimične ili nehotimične, u pore savezne vlade od Ovalnog ureda do kongresnih dvorana, do sudova i praktički svake agencije političkih kabineta. Neo-konzervativni pokret, sa svojim korijenima u filozofskoj tradiciji Lea Straussa, Alexandera Kojevea i Carla Schmitta, jedan je od vodećih spora sadašnje Sinarhističke internacionale. No u stanovitim vidovima, slučaj Georgea Shultza pruža najkliničkiji profil sinarhije na djelu danas.

Ekonomski plaćeni ubojice

2004. g u knjizi, koju su objavili Berrett-Koehler Publishers [izdavači] Inc. i koja je podigla veliku prašinu, John Perkinsove Ispovijesti ekonomskog plaćenog ubojice [Confessions of an Economic Hit Man] izložen je iscrpni izvještaj iz prve ruke o ulozi današnjeg međunarodnog kartela banaka i višenacionalnih tvrtki koje rade u sprezi da bi opljačkale bogatstvo strateških sirovina i drugu nacionalnu očevinu sektora zemalja u razvoju. Glavna strategija koju su koristili Ekonomski plaćeni ubojice (EPU/[EHM]) prema Perkinsovom izvještaju iz prve ruke, bila je nagomilati masivni dug vlada sektora u razvoju i namamiti ih u stupicu diktata Svjetske Banke i MMFa, dok su ih višenacionalne tvrtke kao Bechtel i Halliburton opljačkale do kože pod maskom „razvoja“.

Perkins je naznačio Georgea Shultza, bivšeg Bechtelovog predsjednika , američkog Ministra financija i Državnog tajnika kao kraljujućeg Ekonomskog plaćenog ubojicu—Capo di tutti capi—baš sinarhističkog aparata koji je ranije doveo svijet na rub samouništenja u razdoblju od 1922. – 45.

Da li je Perkins bio 100% u pravu ili ne glede Shultzove formalne titule kraljujućeg šefa EPU-ica, Shultz je zasigurno predstavljao utjelovljenje sinarhije. Shultzova krajnja odanost razvidna iz njegovog bliskog odnosa s Jacobom Rotschildom iz Velike Britanije, kojem je zajedno s Warren Buffetom od Berkshire Hathawaya dao na pladnju guvernerskog kandidata Arnolda Schwarzeneggera na uvid i odobrenje. Shultz je isto tako jedan od vodećih predlagača i podupiratelja u Sjedinjenim Državama dogme slobodnog trgovanja sinarhističkog Mont Pelerin društva. Njegov mentor sa Sveučilišta u Chicagu, W. Allen Wallis, bio je utemeljiteljski blagajnik Mont Pelerina. Shultz je još uvijek direktor Bechtel grupe, predsjedavajući JP Morgan Chase International Council-a, director Fremont grupe i Accenture Energy, tvrtke koja sudjeluje u mega udruživanjima poduzeća i akvizicijama u naftnoj i plinskoj industriji s bliskim sponama s Anglo-American Corp. (tvrtkom).

Danas, Shultz je ne samo „kum“ Busheve i Cheneyjeve vlade, gdje je sam svojom rukam odabrao Vulkane, prvotnu ekipu tutora Georgea W. Busha i krtica u njegovoj Izvršnoj vlasti, koji su bili odgovorni za katastrofu Iračkog rata. On, zajedno s R. Jamesom Woolseyjem, oživio je Odbor sadašnje oopasnosti [Committee on the Present Danger] da bi promicao poslije-vestfalski svijet preventivnih ratova pogodnih ispunjenju sinarhističkog programa. U ortaštvu s Felixom Rohatynom, Shultz je potaknuo privatizaciju rata kroz proliferaciju Privatnih vojnih tvrtki [Private Military Corporations, PMC] koje su prema svom javnom hvalisanju tijekom konferencije u listopadu 2004. na Middlebury College-u, predstavljale povratak na „neo-feudalni“ sustav, kojeg je primjer bila u 18. i 19. stoljeću Britanska Istočno-indijska tvrtka.

Shultz i Rohatyn su tipični primjeri srednjeg sloja sinarhista operativaca, koji radi unutar i oko vladinih institucija u korist potpuno tuđih programa i ideologije. Svoju odanost polažu u anglo-holandski/mletački sustav lihvarenja, globalizacije, smanjenja pučanstva i ropstva.

Prosinac 1971.

George Shultz bio je Tajnik ministarstva rada, čelnik Ureda za upravljenje i proračun, i Tajnik financija pod Predsjednikom Richardom Nixonom. On je osobno povukao čep FDRovog Bretton Woods sustava. Kad je Lyndon LaRouche označio odbacivanje Bretton Woodsa kao početak silaska u fašistički pakao, ožigosan je kao „potencijalna opasnost“ novo pokrenutoj globalnoj tiraniji. U debati u prosincu 1971. na Queens Collegeu u New York Cityju, posljednja takva zgoda na koju će ikada biti pozvan, LaRouche je naveo svog suparnika, prof. Abbu Lernera da se razotkrije kao pristaša Schachtijevske ekonomije. LaRouche ga je suočio s dokazima zakonitih posljedica okončanja sustava globalnog čvrstog valutnog tečaja i otvaranja svjetskih valuta špekulantskim manipulacijama, nakon čega je Lerner izvalio: „da su slušali Schachta, ne bi nam trebao Hitler.“

Ako postoji izreka koja najbolje opisuje sadašnji sinarhistički program kojeg promiču ljudi slični Shultzu i Rohatynu, to je: „Schacht bez Hitlera“. A ako itko misli da je to poboljšanje ranijeg iskustva s nacizmom i fašizmom, ubrzo će doživjeti grubo buđenje, ako se sinarhiju ne zaustavi.

Executive Intelligence Review, August 4th 2006