LaRouche: Miloševićevo ubojstvo okidač sukoba Istoka i Zapada

15. ožujka Lyndon LaRouche je uputio snažnu intervenciju u događaje povezane s krizom koju je izazvala nagla smrt bivšeg srpskog Predsjednika i optuženog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, kojeg su našli mrtvog u njegovoj zatvorskoj ćeliji 11. ožujka, žrtva navodnog srčanog udara. Protiv Miloševiće se zadnje četiri godine vodio sudski proces u Haagu, i on se mjesecima tužio da ga truju. 10. ožujka, manje od 72 sata prije svoje smrti, bivši jugoslavenski vladar napisao je poruku ruskom Ministarstvu vanjskih poslova tražeći njihovo posredovanje za odobrenje dozvole Balkanskog Tribunala za ratne zločine za svoj odlazak u Rusiju na liječničku skrb.

U siječnju dužnosnici Tribunala odbili su sličan zahtijev temeljeći ga na svom nepovjerenju u rusku vladu da će Miloševića vratiti Haagu nakon liječenja od ruskih specijalista.

Kad su se haaški dužnosnici počeli spoticati pokušavajući objasniti Miloševićevu smrt—šesta takva tajanstvena smrt optuženog srpskog ratnog zločinca u njihovom pritvoru—ruski ministar vanjskih poslova Sergej Larionov objavio je ljutitu javnu izjavu da ne vidi nikakvog razloga zašto bi imao povjerenja u izjave Tribunala. Otkako je Tribunal odbio povjerenje ruskoj vladi da osigura Miloševićev boravak, on nema povjerenja da Tribunal govori istinu o smrti srpskog vođe.

Poruka od 8. ožujka dostavljena je ruskom Ministarstvu vanjskih poslova tek 12. ožujka—dan nakon što su srpskog vođu našli mrtva u njegovoj zatvorskoj ćeliji.

Američki obavještajni dužnosnik s dugim iskustvom, kojem se EIR obratio, stavio je odgovornost za Miloševićevi smrt na Haaški Tribunal, naglasivši da surovi uvjeti samog utamničenja zasigurno predstavljaju „smrtnu kaznu“—bez obzira na moguće podmetanje krivih lijekova. (14. ožujka Tribunalovi vlastiti forenzičari ispleli su fantastične priče o Miloševićevom krijumčarenju lijekova u zatvor u namjeri da prouzrokuju srčane nevolje koje bi opravdale njegov premještaj u rusku bolnicu).

LaRouche stupa na pozornicu

U tim okolnostima američki državnik Lyndon laRouche izjavio je 15. ožujka da su Miloševića ubili u svrhu izazivanja teške i ozbiljne krize u odnosima Sjedinjenih Država i Zapadne Europe s jedne strane i Rusije i azijskih sila s druge. Ne samo da Miloševićevo umorstvo prijeti da bude okidač nove balkanske krize nego ono dolazi u času kad Rusija igra ulogu strateške osovine u traženju rješenja takozvane „Iranske afere“.

LaRouche je isto tako bio iskreno oštar u poistovjećivanju Sinarhističke internacionale kao autora Miloševićevog umorstva. Imenovao je sadašnje pokoljenje sinarhista nasljednicima financijske oligarhije sa središtima u Londonu i Parizu koji su ustoličili fašističke i nacističke režime na vlast u Europi u razdoblju od 1922. – 45. Danas ta Sinarhistička internacionala ima kontrolu nad Europskom središnjom bankom sa svojom mrežom pridruženih privatnih središnjih banaka. Upravo njihov Maastrichtski sustav je gotovo uništio ostatke suverenih država nacija kontinentalne Europe. Kroz Blairovu vladu velike Britanije oni ustvari imaju kontrolu nad Uredom američkog Podpredsjednika Dicka Cheneyja.

A sad, koristeći izmišljenu „Iransku krizu“ i Miloševićevo umorstvo ti sinarhistički krugovi naumili su dokrajčiti sam sustav država nacija, i pustiti uzde svijetu globalnog feudalizma koji će preuzeti vladavinu iz ruku (dosadašnjeg) sustava nastalog poslije Vestfalskog mira, na čelu kojeg će biti oligarhija privatnih financijera i „upisanih vlasnika“ bogatstva svjetskih strateških sirovina.

Larouche je upozorio da su takvi utopijski planovi osuđeni na bijednu propast, no mogu postati okidačem epohe nekontroliranih stalnih ratovanja slično srednjevjekovnim križarskim ratovima i drugim vjerskim ratovima koji su Europu bacili u Mračni vijek kroz više stoljeća.

U takvom spletu okolnosti mora se razmatrati Miloševićevo umorstvo. Njegova smrt prijeti naglom rasplamsavanju balkanskih sukoba kojima su britanske i druge europske sinarhističke klike manipulirale već stoljećima i još manipuliraju. Ovog mjeseca trebaju se održati pregovori pod okriljem UNa o budućem položaju Kosova, pokrajine Srbije čije stanovništvo čini 90% Albanaca. Baš nekoliko dana prije smrti Miloševića došlo je do reorganizacije vlade u Kosovu pod orkestracijom NATO-a, nakon čega ja na vlast Premijera postavljen vojni zapovjednik Kosovske oslobodilačke vojske.

KOV je bila detonator povezan s britanskim i NATO obavještajnim službama u fazi borbe na Balkanu u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Prekretnica je nastala kad su ministrica vanjskih poslova SADa Madeleine Albright i britanski ministar Robin Cook promaknuli vođu KOVa Hašima Tačija kao kosovskog predstavnika u „mirovnim“ pregovorima u Francuskoj u mjestu Rambouillet. Mladi Tači je vodio pobunu protiv Ibrahima Rugove, izabranog vođe albanskih Kosovara, pa je njegov uspon pod pokroviteljstvom NATO-a zajamčio eskalaciju sukoba njegovih snaga i Miloševićevog režima. U roku od godinu dana prevlasti KOVa na Kosovu to se područje učvrstilo kao „Kolumbija Europe“—odsudni čvor u trgovanju drogom i oružjem u Euroaziji.

Najnovija promjena vodstva na Kosovu mogla bi postaviti pozornicu za novu provalu sukoba, jer kosovski tisak vrši veliki pritisak za potpuno osamostaljenje dok se istovremeno Miloševićevom smrću rasplamsava srpski nacionalizam.

Upravo je takav etnički sukob kojeg je aparat britanskog Kluba Otočja kralja Edwarda VII iskoristio za rasplamsavanje 1. svjetskog rata. Paralela sadašnjim prilikama, gdje sinarhistička klika današnjice otvoreno promiče vjerski i etnički „Sraz civilizacija“ [aluzija na knjigu Samuela Huntingtona s istim naslovom] je zapanjujuća.

Propala prilika: 1989. – 99.

LaRouche je dodao još jednu dimenziju svojim upozorenjima o sinarhističkoj orkestraciji raskola Zapada i Rusije.

U razdoblju od 1989. – 99. sinarhistička osovina London-Pariz, u zajednici sa svojim pristalicama u službenom Washingtonu, pokrenula je uspješnu balkansku krizu u svrhu sabotiranja povoljnih prilika za novu, poslije-hladnoratsku eru suradnje Istoka i Zapada.

Balkanske krize i provokacije podudarale su se napadom britanske Premijerke Margaret Thatcher i francuskog predsjednika Mitteranda protiv ujedinjenja Njemačke ( i čitave Europe) kroz gadariju Maastrichtskog ugovora. Europa je, kao posljedica te intrige Thatcherice i Mitteranda, došla u žrvanj 15-godišnje sinarhističke gospodarske dekonstrukcije pod Europskom središnjom bankom.

Ovakvo utapljanje Europe u samozadano gospodarsko i monetarno samoubojstvo trebamo staviti nasuprot prijedloga kojeg je LaRouche prvo predstavio Europi u listopadu 1989. kao plan 'Europskog proizvodnog trokuta' čija je osnova bio masovni razvoj infrastrukture u svrhu integracije kontinentalne Zapadne Europe, Srednje Europe i država Istočne Europe i Sovjetskog Saveza. LaRoucheev prijedlog predviđao je koridor ekspresng željezničkog prometa povezujući Pariz, Berlin i Beč uz spiralne krakove razvojnih koridora sežući do južne Europe i Bliskog istoka, te preko Varšave istočno do Petrograda i Moskve.

U razdoblju 1990. - 92. LaRouche je proširio prijedlog Proizvodnog trokuta uključivši čitavu Euroaziju u integriranu zonu visoko tehnološkog agro-industrijskog razvoja.

Baš u izravnom cilju osujećenja zamisli Proizvodnog trokuta—naročito ideje suradnje složnog skupa europskih suverenih država nacija pod vodstvom ujedinjene Njemačke i poslije-sovjetske Rusije—sinarhističke snage Thatcher-Mitterand orkestrirale su prvu balkansku krizu 1989. – 91. Raspad Jugoslavije u zaraćene etničke i vjerske enklave, zrcalna slika sarajevskih događaja koji su rasplamsali 1. svjetski rat, razorio je zasada izglede za ponovnu integraciju miroljubljivog i prosperitetnog kopnenog srca Europe.

Sa sinarhističkog stajališta, propast Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta otvorila je vrata sveobuhvatnog napada na sustav države nacije—što se danas promiče kao „globalizaciju“. To je bio san H.G.Wellsa, čija je „Otvorena zavjera“ za jedno-svjetsku oligarsku vladavinu opisana na drugom mjestu u ovom broju EIR-a .

Kosovski rat

Druga faza sinarhističke balkanske destabilizacije započela je 1997. - 99. a usmjerili su je u velikoj mjeri protiv napora Predsjednika Billa Clintona u donošenju rješenja globalne financijske krize u razdoblju od 1997. – 98. Odražavajući utjecaj LaRoucheevog poziva u siječnju 1997. za saziv Nove Bretton-Woods konferencije u svrhu nadomještanja bankrotiranog sustava plutajućih valutnih tečajeva na osnovi dolara stečajnom reorganizacijom, Predsjednik Clintin i njegov ministar financija Robert Rubin otpočeli su slijed međunarodnih inicijativa u cilju uspostave „nove globalne financijske arhitekture“. Nakon azijske valutne provale 1997. godine Clinton i Rubin stvorili su Skupinu 22, radnu skupinu vodećih razvijenih vlada i vlada u razvojnom sektoru, da bi skovali suglasnost za takav novi financijski sustav. U rujnu 1998. Predsjednik Clinton održao je govor u New Yorku u prostorijama Council-a on Foreign Relations, i najavio svoje nakane uspostaviti „novu globalnu financijsku arhitekturu“, da bi obuzdao moć prekomorskih ['off-shore'] financijskih špekulanata. Sjedeći u slušateljstvu tog rujna 1998. Felix Rohatyn, sinarhistički bankar Lazard Braće žestoko je, prema izjavama očevidaca, reagirao na Clintonovo obnavljanje potvrde kontrole vlade na kreditnom i monetarnom politikom.

Napori Clintona i Rubina postali su okidač sinarhističkog napada na Predsjedništvo SADa—Clintongate. Kako je Predsjednik postajao sve preokupiraniji fijaskom optužbi za njegovo svrgavanje, koje je tad doseglo svoj vrhunac, bio je istovremeno suočen s pobunom unutar vlade i Demokratske stranke koju su sinarhisti naredili. Dva najrazvidnija krivca bili su Podpredsjednik Al Gore i Senator Joseph Lieberman (Demokrat, zastupnik Connecticuta), koji su pokušali navesti Predsjednika Clintona da dadne ostavku na položaj prepuštajući Goreu da odsluži zadnje dvije godine kao Predsjednik.

Iako je izdajstvo Rohatyna, Liebermana i Gorea doživjelo poraz—zahvaljujući u velikoj mjeri intervecijama Lyndona i Helge LaRouche u obranu Predsjedništva—posljedne mjesece Clintonova Predsjedništva usmjeravao je Gore i skupina samopriznatih „Wells-ijanskih demokrata“, koje su vodili ministrica unutarnjih poslova Madeleine Albright i Richard Holbrooke.

Kad je Predsjednik Clinton u opsadi posegao za potporom ruskog prmijera Jevgenija Primakova početkom 1999. nastojeći otkloniti raskol Istoka i Zapada zbog kosovske krize, Potpredsjednik Al Gore je osobno sabotirao ugovoreni sastanak Primakova i Clintona u Washingtonu. Gore je nazvao Primakaova—iza leđa Predsjednika, prema izvorima iz vlade tog vremena—baš kad je ruski premijer bio u zraku iznad Atlantika, i rekao mu da je NATOa donio odluku o bombardiranju Jugoslavije (tobože da se zaustavi etničko čišćenje na Kosovu) te da na Primakovu leži rizik da bude u glavnom gradu SADa kad započne bombardiranje. Primakov je naredio da se zrakoplov okrene i vrati kući. Posljednja prilika za rusko-američku suglasnost glede izbjegavanja rata bila je upropaštena i NATO je počeo bombardiranjem Beograda nekoliko dana kasnije.