LaRouche-ev Pokret Mladih (LYM)

POVIJESNI OSVRT

Sjevernoameričke kolonije i kredit kojeg izdaje vlada:
Zakonski čin kolonijalne skupštine o kreditu

23. srpnja 2009.

Od vremena kad je Isaac Newton došao na položaj čelnog čovjeka Britanske kraljevske kovnice novca 1696.g. i imenovanja iste godine Johnea Lockea na čelno mjesto Kraljevskog Tajnog vijeća, odakle je došlo do stvaranjaTrgovačke komore (koja je upravljala trgovinom s Američkim kolonijama) pa sve do vodećeg nastupa Benjamina Franklina u razdoblju nakon Sedmogodišnjeg rata (1756.-63.) u borbi za opoziv Valutnog zakona Britanskog parlamenta 1764.g. koji je bio usmjeren protiv kolonijalnog suverenog kredita i novčane politike, Amerikanci su uglavnom jačali svoj gospodarski razvoj koristeći Kreditne mjenice koje je vlada pustila u optjecaj, i kredite koje je izdavala Zemaljska banka. Ova borba oko kredita i gospodarskog razvoja na osnovu suverene valute postala je glavna oštrica naknadnog vođenja Revolucionarnog rata, te kasnije ratifikacije Ustava Sjedinjenih Američkih Država i Poticajnih mjera tvorničke proizvodnje preko Nacionalne Banke Alexandera Hamiltona. Upravo je ironično, da je Benjamin Franklin usred svoje borbe u Londonu protiv nastojanja Valutnog zakona 1764.g. suzbiti kreditni i valutni suverenitet kolonija, našao vremena 1766.g posjetiti Göttingen i Hannover u Njemačkoj i sastati se s Rudolphom Erichom Raspeom i Abrahamom Kästnerom, posjetivši Leibnizovu arhivu, i po svemu sudeći raspravljajući s njima o dva goruća pitanja načela i državničke vještine, ponovno je na svijet bio iznesen Leibnizov napad na Johnea Lockea, kojeg je Raspe objavio 1765.g., a to je bio Leibnizov uradak Novi eseji o ljudskom poimanju. Američke kolonijalne Skupštine nisu zatražile pomoć financijskih tržišta, gdje su prevladavali privatna Bank of England i londonske imperijalne trgovačke i financijske kuće, koje su upravljale trgovinom s kolonijama. Ta trgovina, u mletačkom stilu, bila je namještaljka putem kontrole Londona nad novčanicama, zlatnim, srebrenim i drugim britanskim kovanicama i mjenicama trgovinske razmjene koje su kontrolirale trgovačke bankovne kuće. Kolonije su imale stalnu nestašicu kovanica za poticanje svog vlastitog razvoja. Na osnovu glasovanja izabranih Skupština one su, zakonskim činom, s vremena na vrijeme odobrile puštanje u optjecaj Kreditnih mjenica, dane količine i određene nominalne vrijednosti. Ove papirnate Kreditne mjenice s nominalnom kamatnom stopom, izdavale su se privatnim nabavljačima za pokriće vladinih troškova, koji su se onda sa svoje strane njima služili kao novčanicama. Takav zakonski čin rutinski se izglasavao unatoč protivljenju kraljevskih guvernera i u većini slučajeva izravno se prihvaćalo mjenice kao zakonito sredstvo plaćanja. Te papirnate Kreditne mjenice nisu imale takozvanu svojstvenu vrijednost, no ustvari svoju su vrijednost zadobile zbog povećane gospodarske djelatnosti koje je njihov optjecaj omogućio. Iako je njihovo pokriće bila obveza vlade da ih otkupi, kao i sredstvo plaćanja poreznih obveza, pa su one ustvari bile vladin kredit koji je imao svoje pokriće u budućoj proizvodnji. To je bila revolucija u upravljanju državom, neusporediva s bilo čim drugim u povijesti čovječanstva, svrgnuvši tako s trona (doduše kratkotrajno i lokalizirano) tisućljeća monetarnih sustava kojim su se vodila carstva, [jer taj sustav osigurava hegemoniju carstva].

Kreditne mjenice, koje je izdavala vlada za svoje nabavke često su pratile Zemaljske banke koje su Skupštine ovlastile (koje su bile još poznate i kao Zajmovne banke ili Uredi). One bi isto tako puštale u optjecaj Kreditne mjenice kao zajmove s kamatnom stopom, a za njih je jamstvo bilo zemlja zajmoprimaca, a zajmodavac ih je razmjenjivao kao da se radi o papirnatim novčanicama. Nisu to bile današnje moderne komercijalne banke, koje pozajmulju novac prikupljen na bankovnim računima. One su bile dio kreditnog sustava kojim su rukovodile Skupštine, sustav izgrađen oko Kreditnih mjenica. Kao što je guverner Pennsylvanije napisao o puštanju u optjecaj 1723.g. iz Zajmovnog ureda papirnatih novčanica u visini od 45,000 funti , uz kamatnu stopu od 5%, i najviše 100 funti zajma po osobi:

„Srednje siromašni ljudi, koji su posjedovali bilo kakvu zemlju ili kuće kao zalog, uzeli su zajam od Zajmovnog ureda i isplatile svoje lihvarske kreditore; a da ih se još više olakša u budućnosti, kao i da se stvari dovede do paritetne razine, zakonska kamatna stopa bila je tada smanjena s osam na šest posto, pomoću čega je Grad uskoro okupio ljude, a poslovanje diljem provincije naveliko se razgranalo.“

1726.g. britanski Lordovi trgovanja i plantaža prijetili su tužbom Kralju tražeći da opozove pensilvanijski Zakonski čin ako se izglasa bilo koji daljnji Čin puštanja novih Kreditnih mjenica kao novca. 1729.g. Benjamin Franklin se uzdigao kao vodeći teoretičar tadašnjeg načina poslovanja, kad je napisao esej podrške pensilvanijskoj Skupštini i njenom puštanju u optjecaj novih Kreditnih mjenica, [pod naslovom]: Skromno ispitivanje prirode i nužnosti papirnatih novčanica. Uspostavom ove jedinstvene američke inovacije, vladinog kreditnog sustava, izgradila se osnovica koja je osporavala monetarni sustav europskih privatnih banaka i sustav središnje banke, kojeg je nakon Sedmogodišnjeg rata provodio sada prevladavajući monetarni imperijalni sustav i Bank of England.

Ovo nastojanje preraslo je u Američku Revoluciju.