Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Na nedavnom sastanku NATOa na razini ministara vanjskih poslova prisustvovala je i Hrvatska i svesrdno dala svoj glas za politiku koja vodi u Treći svjetski rat!

Nova ‘kubanska raketna kriza’ u Europi: Krećemo li u Treći svjetski rat?

Helga Zepp-LaRouche

Ovaj članak je izvorno napisan na njemačkom.

Ili će doći do brze obustave provokacija protiv Rusije izazvanih imperijalnom geopolitikom—kao što su napad britanskog marionetskog režima u Gruziji na Južnu Osetiju, i Dogovor SADa i Poljske o postavljanju proturaketnih obrambenih sustava—ili će strateške okolnosti vrlo brzo prerasti u Treći svjetski rat. Izazvano napredujućim rastakanjem svjetskog monetarnog sustava nastojanje klike Britanskog carstva okružiti Rusiju i Kinu i prisiliti ih na kapitulaciju, igra je s vatrom—opasna igra Vabanque-a [u kockanju, igrati sav ulog na jednu kartu], koja bi mogla imati za ishod uništenje ljudske civilizacije. Ova politika, koja potiče iz Britanije a provodi se uz američku pomoć, obuhvaća mogući vojni udar protiv Irana—mogućnost koja ni u najmanjoj mjeri nije „skinuta s dnevnog reda“.

Uzevši u obzir grozna razaranja i stravu koje su dva svjetska rata 20. stoljeća prouzrokovala, doista je nezamislivo koliko malo javne hrabrosti su naši politički vođe pokazali pred licem ove prijetnje – prijetnje koju samo slaboumnik ne bi bio u stanju prepoznati. Pretpostavljam bolje je nego ništa kad ovaj ili onaj političar ustvrdi da ne bismo smjeli prekinuti odnose s Rusijom jer još uvijek imamo zajedničke sigurnosne interese, kao na primjer glede Irana. Ali zašto nije niti jedan jedini sadašnji ili bivši ministar ili sabornik imao hrabrosti javno napasti ovu strategiju konfrontacije protiv Rusije i Kine, i zahtijevao da se Njemačka distancira od nje?

Dmitrij Rogozin, ruski veleposlanik u NATO-u dao je sažeti opis svega toga kad je odgovorio izvjestiteljima u Bruxellesu upitavši: „Jeste li spremni riskirati svoj prosperitet i svoje živote i živote svoje djece zbog Saakašvilija“? Mogao ga je isto tako nazvati i njegovim nadimkom „Šorošvili“, budući da su Georg Šoroš i njegov poslovni ortak tvrtke 'hedge' fondova Quantum Fund, Mark Malloch Brown—od nedavno lord Malloch-Brown—financirali svakog pojedinog člana gruzijske vlade od razine Kabineta na niže sve do policijskog časnika najnižeg čina, sredstvima koja broje milijune, čitavo vrijeme od takozvane Ružičaste revolucije. Zar ne bi Njemačka strana obavještajna agencija BND bila u stanju raspoznati ovakvu očiglednu operaciju britanskih tajnih službi? Bilo bi veoma poželjno ukloniti ovu zabranu slobodnog razmišljanja prije nego što izbije 3. svjetski rat.

Britanska strategija

Gruzijska agresija potaknuta britanskim krugovima imala je za cilj poniziti Rusiju, oslabivši je, izoliravši je od Zapada i zabivši klin, jednom za uvijek, između Rusije i Sjedinjenih Država u svrhu uništenja potencijala američko-ruske suradnje u tradiciji Franklina Roosevelta. Izvješće francuske vojne tajne službe DRI da su američki časnici sudjelovali u bombardiranju, i da su američki vojni savjetnici bili sastavni dio gruzijske vojske pri ciljanu višecijevnim VBR-ovima samo su naizgled proturječni—proturječje nestaje jednom kad uzmemo u obzir H.G. Wellsovu teoriju da se SAD moraju prožeti britanskom imperijalnom doktrinom.

Krajnje rizična anglo-američka politika očigledno će se nastaviti, čak i nakon Saakašvilijeve krive procjene u njegovom prvom napadu na Južnu Osetiju. Kao što je general pukovnik Anatolij Nogovicin, pomoćni poglavar ruskog Glavnog stožera, izjavio na tiskovnoj konferenciji 22. kolovoza, gruzijske jedinice već su bile zaokupljene izviđačkim misijama i pripremama za nove oružane akcije. Dodao je da prisutnost ratnih brodova NATOa u Crnom Moru, koje kontrolira Ruska mornarica nije ni nužna ni korisna. Dogovor Sjedinjenih Država i Poljske o postavljanju proturaketnog sustava, potpisanog na brzinu kao odgovor na ruski protunapad na Gruziju, nepobitno pokazuje ono što i letimičan pogled na kartu čini očiglednim—meta je Rusija a ne neke udaljene „lupeške države“.

Rusija je odmah reagirala najavivši asimetrični odgovor na te proturaketne sustave—zračni raketni obrambeni sustav u kojem će Rusija, Bjelorusija i ruska baltička enklava Kalinjingrad sudjelovati. Ako to prođe i ako poljski i češki parlamenti ratificiraju planove postavljanja odgovarajućih proturaketnih sustava i radarskih stanica onda ćemo imati Kubansku raketni krizu u obrnutom smjeru u Srednjoj Europi, suočavanjem ruskih i američkih snaga preko granice, no uz značajno kraće vrijeme upozorenja nego u 1980.-im kad su rakete Varšavskog pakta srednjeg dometa, SS20, bile postrojene nasuprot NATOovih Pershing II. Kancelar Helmut Schmidt je bio u pravu kad je u to vrijeme rekao da je svijet na rubu trećeg svjetskog rata. Danas je to još više istina.

Spoznaja da bismo bili u ratu s Rusijom danas da su Gruziji i Ukrajini dopustili pristup članstvu u NATO na sastanku NATOa ranije ove godine u Bukureštu trebala bi biti dovoljan poriv odustajanju jednom zauvijek od daljnjeg širenja NATOa na Istok. I trebali bismo dozvati napamet kako je došlo do toga da se naglo sazidala slika Rusije (i Kine) kao neprijatelja.

Podsjetimo se također da smo nakon propasti Sovjetskog Saveza propustili priliku postaviti odnos Istoka i Zapada na potpuno nove zdrave noge. Iz geopolitičkih razloga, umjesto toga politika Zapada bila je usmjerena na uporabu „šok terapije“ kao sredstva preobrazbe Rusije u zemlju Trećeg svijeta, proizvođača sirovina. Oligarsi Zapada imali su velikih simpatija za svoje ruske ortake i za Jeljcinov klan, pa su zajedno opljačkali bogatstvo te zemlje. Imajti Rusiju kao neku vrstu bezgranične zalihe sirovina za Zapad kao sastavni dio globaliziranog gospodarstva nije izgledalo kao problem. A Georg Šoroševu ulogu Moskva nije nikad zaboravila.

Tek kad je Predsjednik Vladimir Putin uspio postepeno suzbiti upliv mafijaških struktura ujedno ojačavši Rusiju gospodarski i politički, te obranivši suverene interese države, Rusija je još jednom proglašena neprijateljem. Ruska vlada svojim odlučnim nastupom protiv Gruzije ustvari je pokazala da je era globalizacije, t.j. anglo-američkog carstva završila.

Europa i Lisabonski ugovor

Iako je francuski Predsjednik Nicolas Sarkozy odigrao korisnu ulogu svojim programom sa 6 točaka smanjivši ratne napetosti između Rusije i Gruzije, njegov zaključak da je Europa mogla učinkovitije djelovati da je Lisabonski ugovor već bio usvojen, još više je zbunjujući. A što bi bilo da je Europski Predsjednik bio Tony Blair, a veleposlanik David Miliband ili Giuliano Amato? U takvim okolnostima Europska bi Unija vrlo vjerojatno već bila u ratu s Rusijom danas. Britanski Centar za europsku reformu već poziva na uspostavu borbenih snaga EUa, tako da ona može samostalno voditi ratove u Srednjoj Europi, bez Sjedinjenih Država.

Kao što je talijanski novinar Paolo Bozzacchi izvjestio u dnevnim novinama Oggi posljedica ratifikacije EU ugovora od talijanskog parlamenta bila je ta da bruxelleska birokracija osjeća novu provalu povjerenja i sad misli da bi mogli imati ugovor potpisan i sve dovršeno prije izbora za Europski parlament sljedeće godine—unatoč irskog „Ne“.

To bi bio najgori mogući ishod zbog kroja Lisabonskog ugovora, koji predviđa militarizaciju EUa zajedno s ukidanjem parlamentarne demokracije i uspostavom oligarhijske diktature u saveznoj državi koja bi mogla po volji raditi što god hoće, a to niče iz iste motivacije kao i politika okruženja Rusije i Kine. Zamisao, da se Europa mora preobraziti u militarizirano carstvo i tako dorasti „velikim izazovima“ (a tu se misli Rusiji i Kini, i u viđenju nekih, Sjedinjenim Državama), stopostotni je recept za 3. svjetski rat.

Razvoj događaja na Kavkazu trebao bi biti dovoljan za gašenje ushićenja kojeg bi svatko mogao imati prema ovoj čudovišnoj Kuli babilonskoj. Najveći doprinos Njemačke svjetskom miru bio bi svom svojom težinom poduprijeti preokret procesa koji je započeo Maastrichtskim ugovorom. Trebali bismo opozvati sve EU ugovore i dogovore usvojene nakon toga i posvetiti svoj ponovno stečeni suverenitet zajedničkoj suradnji s Rusijom, Kinom, Indijom i nadajmo se Sjedinjenim Državama da bismo uspostavili Novi Bretton Woodski sustav, kao što predlaže Lyndon LaRouche.