Izvješće Helgi

KAKO NAĆI SMISAO

Lyndon LaRouche mlađi

31. ožujka 2011.

Fermijev Large Area teleskop nedavno je otkrio dva kratkotrajna impulsa röntgenskih (gama) zraka koja dolaze iz Rakove maglice, za koju se ranije mislilo da odašilje veoma uravnoteženo zračenje. Ti impulsi ustvari su izbacivanje najenergetičnijih čestica koje su ikad otkrivene astronomskim promatranjima. Slika od NASA/ESA-e, 10. siječnja 2011.

Na konferenciji održanoj u „Podrumu“, tijekom osvrta na posljedice sadržaja jučerašnjeg 'Tjednog izvješća LPAC-a' raspravljali smo o revolucionarnim posljedicama određenih nedavnih zapanjujućih razvoja događaja u Rakovoj maglici, razvoja na kojeg sam tom prilikom skrenuo pažnju svojim zaključnim opaskama.  Kao jedan od ishoda kasnijih 'podrumskih' razgovora, koristim danas metodu izvješća svojoj ženi Helgi Zepp-Larouche, da bi ona mogla iznijeti značajnim Europljanima i drugima, dublje značenje dubljeg smisla mojih zaključnih opaski u tom Tjednom izvješću.  Nakana je također toga da posluži kao vodilja naših američkih „Šestero“

[kandidata za Američki senat iz LaRouche-evog Pokreta mladih].

Što Helga već zna:

Postoje dvije uobičajene, smrtonosne grješke u prevladavajućem objašnjenju glede znanosti, još uvijek.  Istaknutija od te dvije, to je, prvo, raširena nauka i nastava otvoreno lažne izmišljotine znane kao takozvani „Drugi zakon termodinamike“, kojeg se počelo snažno naturati tijekom 19. stoljeća a traje i danas.  Drugi, srodni slučaj je sadašnja popularna, ali slično prvom slučaju absurdna pretpostavka, da je čovjekovo znanje stvarnosti više manje omeđeno, do sad, spletom aksiomatske vjere u pretpostavljene sposobnosti čovjekove točnosti osjetilnog zapažanja, i zamjenom puke statistike za činjenicu.

Lijek za ove još uvijek raširene, no u konačnici smrtonosne pogreške čak i među nekim aktualnim i mnogim tek nominalnim znanstvenicima leži u sada odsudnoj važnosti zadaće glede iznimnog, ustvari galaktičkog razmjera razvoja kriznih događaja koji su se nedavno spustili na čovječanstvo općenito, događajima zemljotresa u Christchurche-u u Novom Zelandu i naknadnim slučajem u Japanu.[1]  Već smo ušli u stalnu fazu takvih smrtonosnih prijetnji čovječanstvu uopće.

Započinjem ovu obradu para naznačene građe ovdje, sljedećim pregrštem bitnijih razmatranja koja se moraju uzeti u obzir pristupajući naznačenom gradivu koje će biti prava i teška briga za sve vodeće krugove čovječanstva danas.

Srž ovog mog izvješća sadrži osvrt na određene nedavne raz-voje događaja primijećene u našoj galaksiji, događaja koji sad potiču odgovorne mislioce na razmatranje dosad zanemare-nog dubljeg smisla pojava u takozvanoj „Rakovoj maglici“, kao što sam se osvrnuo na tu građu tijekom završne izmjene mišljenja između mene i Skya Shieldsa na kraju internetske konferencije Tjedno izvješće LPAC-a (na engleskom).

Nastavljam ovdje s te polazne točke, ovim pristupom obrade značajnog, naširoko prihvaćenog, no opako krivog oblika sadašnjeg popularnog mišljenja.  Mislim na prevarantsko mišljenje koje se susreće čak i kod, u zadnje vrijeme rastućeg omjera, nekompetenih ljudi među onima koje se zabludom smatra autoritetima, kao u slučaju određenih značajnih grješaka koje su zabludom rastrubili kao kompetentno mišljenje, čak i nekih vlada, uklju-čujući, najistaknutije, sadašnjeg Predsjednika naših Sjedinjenih Država.

Takvi varalice, najistknutije oni koji sebe nazivaju „borcima za očuvanje okoliša“, promiču ne samo zabludjele, već masovno smrtonosne oblike prijevara podstreknutih tijelima kao World Wildlife Fund (WWF).  To su prijevare koje u zadnje vrijeme prevladavaju pri oblikovanju strateške i srodne politike nacija, posebice transatlantskog područja.

Čini se da takvi sumnjivi tipovi kao ove varalice, nalik na lica iz Jonathan Swiftovih Gulliverovih putovanja u „Laputu“, trenutno prevladavaju u promicanju očigledno masovno ubilačkih, navodno „znanstvenih“ programa, kao onih što ih izvršavaju uz masovno ubilačko podsticanje britanske imperijalne marionete znane kao Obamina administracija.

I. LIBERALIZAM PROTIV ZNANOSTI

Najraširenija i najvažnija od svih polemika unutar granica sadašnje znane povijesti civilizacije, čiju jezgru čine, od drevne do moderne, povijesti sredozemna i transatlantska područja, ima svoje težište na ratovanjima, ili slično tome, između dviju vodećih intelektualnih sila sdašnje znane povijesti čovječanstva, kao i transatlantskog područja.

Mislim na sukob koji se izražava, u znanim u povijesnim opisima kao oligarhijsko načelo.  To je načelo, kojeg opisuje Ilijada, a koje ističe oligarhijsko stajalište, i viđenje kojem se suprotstavlja Eshilova Prometejeva Trilogija, gdje ta Trilogija predstavlja protivljenje masovno ubilačkom oligarhijskom načelu.  To oligarhijsko načelo je stajalište na kojem počiva oligarhijski kult delfskog Apolona Dionizija, isto načelo, koje su potvrdili, u nažalost kratkotrajnom paktu ubrzo umoreni kralj Filip Makedonski i Car već ustvari na propast osuđenog Perzijskog carstva.

To oligarhijsko načelo, koje se katkada obilježava kao vladavina navodnih „bogova“ nad „prostim smrtnicima“, načelni je izvor svih najgorih zala nanesenih na narode čitavog svijeta, još uvijek.

Obično, ono što su drevne legende nazivale „bogovima“, ustvari su bili režimi koji su potiskivali ljudsku odliku posebnog ljudskog stvaralaštva, čije su postojanje samozvani „bogovi“ u biti poricali općem stanovništvu.  To poricanje koristilo se u svrhu podržavanja dubljeg smisla tog oligarhijskog načela.  Taj vid oligarhijske doktrine, gdje tipičan primjer daju slučajevi Aristotela i Euklida, kao i Paola Sarpija, oca modernog Liberalizma Adama Smitha i njemu sličnih, bio je politički korijen iz kojeg je izrasla kultna doktrina 19. stoljeća znana kao „Drugi zakon termodinamike“.

Prema tome, ti takozvani „bogovi“ ili oni koji im žele sličiti, izražavali su poredak podijele na dvije klase, „bogove“ i „smrtnike“.  Tu podjelu povezujemo s, na ovom planetu, prevladavaju-ćom ulogom četiriju epoha Rimskog carstva, koje, u slijedu, predstavljaju drevni Rim, Bizant, mletački križari i Britansko carstvo, danas.  Taj početni pakt, kojeg su skovali na otoku Capriju, prevladavao je nad europskom civilizacijom od rođenja tog carstva, skovanog na Capriju paktom između budućeg Augusta Cezara i svećenstva kulta Mitre.  Pakt je uspostavio tradicionalni, monetaristički oblik imperijalizma koji je nastavio prevladavati europskom civilizacijom, sve do sadašnje britanske imperijalne tiranije nad kontinentalnom Europom.

Ova četvrta faza rimske tradicije imperijslističke tiranije, tipičan je primjer u ovim nedavnim desetljećima, kao u financijskoj oligarhijskoj ulozi Inter Alpha skupine banaka, i sličnih među već na propast osuđenim zbirkama „loših banaka“ kao što su „Euro“, „BRIC“ i klike s Wall Street-a, upravo sada.

Govoreći za sebe glede ove sporne građe, rekao bih, budući da nikad nisam izravno govorio s kraljicom Elisabethom II, ne tvrdim da znam njene stvarne intelektualne sposobnosti, iako je dostatno u moje svrhe ovdje, da ona očigledno poznaje dužnosti nasljednika Williama od Orangea, što u mojim knjigama baš i nije odlika koju treba cijeniti, niti joj se diviti u povijesti Irske.  Kad bih je susreo, ja bih se, jasno, pristojno ponašao u mom najboljem duhu, mom i duhu Benjamina Franklina osim toga.  Vjerujem, da sam rekavši ovo, time objelodanio širinu svojih nakana u toj stvari.

Da bi se shvatilo ove imperijalističke složence, koje sad predvodi ključna uloga Britanske monarhije kao političkog središta globalno vladajućeg oligarhijskog sustava danas, mora se najprije shvatiti da se suočujemo s oligarhijskim izražajima sustava vlade koji predstavljaju vodeće manifestacije iskvarenog, imperijalistič-kog sustava koje sam već spominjao kao sustav kojeg treba opisati na sljedeći način.

Podijelio sam sljedeće sastojke ovog izvješća u dva poglavlja, kako slijedi.

U preostalom dijelu ovog poglavlja osvrnut ću se na sažeti ishod pouzdanih elemenata našeg znanja do danas glede općeg uređenja slijeda kategorija od kojih se slijed živućih oblika života sastoji.  Koristit ću taj izvor kao odsudni dio dokaza protiv lažne pretpostavke onih, koji uporno prianjaju uz svoje u biti mitsko vjerovanje u „univerzalnu zakonitost“ koja se smatra sukladna onom što je definirano u 19. stoljeću kao ustvari prevarantski „Drugi zakon termodinamike“.

U sljedećem poglavlju, obradit ću znanstveni korijen te tragične grješke ove prijevarne pretpostavke zajedničke Aristotelu i modernim sljedbenicima Paola Sarpija, pogreške njihove prijevarne obrade građe navodnog autoriteta ljudske osjetilne percepcije.  U ovom poglavlju usmjeravam pozornost na patološke posljedice pogubne iznišljotine znane kao takozvani „Drugi zakon“.

Rad V.I. Vernadskog

Naše znanje povijesti Zemlje je za sada ograničeno na ono što se može odrediti na način koji ima za osnovu rad kojim je rusko-ukrajinski akademik V.I. Vernadski svrstao dokaze u tri, relativno točno određene kategorije postojanja, koje tvore tri fazna prostora, za koje se zna da postoje na našem planetu Zemlji, i nešto dalje.  Ta tri su, doslovno, ovo.

Prvo imamo litosferu: predstavljajući materiju za koju se ne zna da jest, ili da je bila „živući“ proces.  Drugo, imamo živuće procese i njihove ostatke, biosferu, koju definiramo dokaznim materijalima živućih procesa kao živućih ili koji su živjeli.  Treće, noosfera: izrazi procesa i učinaka stvaralačkih umnih moći nama znanih kao jedinstveno specifičnih ljudskom rodu među živim bićima.  Svaka od te tri kategorije je, sa svoje strane, sistematski protuentropijska na svoj vlastiti način.  Uistinu, sve tri, zajedno, odraz su postojanja zajedničke zakonitosti univerzalnog stvaralaštva, koje nužno trebamo raspoznati kao takvo do sad u povijesti, kao izraz onog što zovemo Stvoriteljem.

Za svaku od te tri obuhvaćene kategorije empirijski znamo da je svojstveno protuentropij-ska.  Doista, glede toga značajno je da postoje zapanjujući noviji prikazi ponašanja takozvane „Rakove maglice“, koja snažno ukazuju da je „Rakova maglica“ izraz u smislu noetskog samorazvoja naše galaksije, radije nego pojava koja je naprosto sadržana unutar stanovitih prije postojećih granica te galaksije, kao što je znanost to ranije smatrala.  Ono, što možemo reći, o toj nedavno viđenoj odlici uloge Rakove maglice u ovoj galaksiji, je da se ta pojava čini, po tome, kao odraz više zakonitosti u svemiru, koja time izražava barem odraz zakonitosti koja obuhvaća znanu odliku svemira općenito.

Zakonitost je, da svemir u kojem su zastupljene sve te tri znane odlike, predstavlja njihovu podređenost sveobuhvatnoj zakonitosti koja sadrži međuovisno postojanje njih svih.  To, ako se potvrdi, predstavljalo bi istinsku univerzalnu zakonitost kao takvu, zakonitost koja bi obuhvaćala pojam uloge čovjekova stvaralaštva unutar područja univerzalnog stvaralaštva.

Štoviše, znamo da je sam Sunčev sustav tek puki podređeni izražaj te galaksije, budući da su sadašnje svojstvo koje se može pripisati Sunčevom sustavu, i evolucioni procesi unutar tog sustava, sadržani i donekle tipičan primjer svojstvenih obrazaca promjene stanja unutar odnosa Sunčevog sustava u svojoj ulozi određenog sadržanog vida te galaksije.  Znamo također, da postojanjem živućih procesa na Zemlji vladaju sile koje vrše svoju funkciju u obliku određenih osobitih perioda izraženih unutar granica neprekidnog razvoja unutar te galaksije, i u konačnici i više od toga.

Nama danas, najzanimljivija odlika tog uređenja trebao bi biti dokaz koji se odnosi i na načelo poređaja koje upravlja (protuentropijskim) procesom uređenja na više razine u općenitom obliku i na niz razvoja živućih oblika na Zemlji.  To obuhvaća razmatranje protuentropijskog učinka evolucije, uključujući svojevoljnu protuentropiju čovječanstva kao takvog, na svojstva organizacije planeta Zemlje, uključujući i razvoj atmosfere i slijeda poretka oblika života na Zemlji.

Najzanimljivije od svega je nastajanje noosfere, u kojoj se čovječanstvo javlja kao dobrovoljni oblik neovisne stvaralačke sile koja djeluje na planet Zemlju, i u širem smislu ne samo na Sunčev sustav, već čak i više, kad bi ljudski rod preživio i dosegnuo takav prešutni cilj, dubinom i širinom svoje uloge kao dijela stvaralačke sile u svemiru.

Ove odlike procesa duboko su i opsežno dokumentirali moji važni, mnogo mlađi, no intelektualno sazreli suradnici, sazreli usmjerenjem napretka koji se podrazumijeva u njihovom originalnom radu, ili, u širem smislu, srodnim radom koji su usvojili iz plodova rada drugih.  Čovjekova sposobnost na Zemlji, naše postojanje u biti je protuentropijsko.

Te činjenice iskustva moraju se raspoznati kao pokazatelj da je samo moralna i intelektualna iskrivljenost nekog ljudskog društva, proizvodila sustavne iznimke, kao što su zla pobornika „zaštite okolišta“, pravilu ove noetske zakonitosti čovječanstva.  U najmanju ruku, to je razvidno tako kad su ljudi pri zdravoj pameti, radije nego u nekom izopačenom modelu odabrane organizacije društva, u kojoj se zakonitost prirođeno univerzalnog izraza vladajućeg protuentropijskog procesa poriče.

II. GLUPO VJEROVANJE U TOČNOST OSJETILA

Kad se činjenice kao one na koje ukazuje zaključni odlomak Bernhard Riemannove docentske dizertacije, uzmu pomno u razmatranje, ruglu izvrgnuto viđenje svemira prirođenog stanovitom slijepom vjerovanju u točnost osjetila, osuđuje na propast te budalaste odlike uobičajenog vjerovanja, koje je u skladu s pojmovima klase koje je Paolo Sarpi i njegov oponašatelj Adam Smith izopačio, još više, u onaj pojam univerzalne zakonitosti užitka i boli, koja je postala prepoznatljiva po istrajnoj doktrini britanskog stanovništva i njegovih lakomislenih vjernika.

Odsudna činjenica u toj stvari mora se naglasiti: da bez onog što je naša organizacija učinila, većina toga ne bi nikad bila obrađena da nije bilo iznimne uloge malog broja među našim vlastitim suradnicima, i bez uloge koju je igrao mali broj pojedinaca u pozadini nekih vlada, uključujući i naše vlastite SAD, bitni političko-znanstveni pogonski stroj iza našeg osebujnog doprinosa mobiliziranju u ovom sukobu, ne bi se ustvari dogodio.  Bez mog upozorenja u travnju 2009. na [hitlerovske] brčiće na Obaminom licu, čak ni sadašnja jadna mogućnost spašavanja čovječanstva od sadašnjeg više nego vrlo vjerojatnog udesa čovječanstva ne bi postala mogućom danas.

Ta činjenica, a to jest činjenica koja dijeli korisno od ljudskih neuspjeha na visokim položajima, nije tek puka tvrdnja domišljate znanstvene inovacije.  To je postojeća vidljiva nada, iako još uvijek blijeda nada, spašavanja ljudskog roda od ranih, čak i neposrednih prijetnji daleko iznad poimanja većine svjetskih trenutno kraljujućih vlada: prijetnje samom nastavku postojanja ljudskog roda kakvog znamo.  Nekog budućeg dana, ako će čovječanstvo uspjeti preživjeti, možda će se više znati o odsudnoj ulozi tek malog broja među mnoštvom, čak i moje sićušne organizacije koji su omogućili čak i kakav takav izgled spasu čovječanstva.

Odsudne činjenice koje se treba razmotriti kao osnovicu koju svaka značajna strateška politika mora razumijeti i kompetentno uporabiti, sad su u središtu mojeg vlastitog razumijevanja dubljeg značenja određenih vidova mog shvaćanja dubljeg smisla rada Bernharda Riemanna u utemeljenju kompetentne znanosti fizičke ekonomije, pa time, u svijetlu Riemannovog viđenja, [mog shvaćanja] odsudne jezgre otkrića akademika V.I. Vernadskog.  Bez tih dodatnih razvoja izrađenih od male skupine znanstvenih radnika i suradnika s našom takozvanom „podrumskom“ skupinom, i, u najodsudnijoj mjeri, dostignućima radom s težištem na tu skupinu od ljeta 2010.g., ništa od odsudnih doprinosa bitnih sadašnjem vidljivom izgledu spašavanja civilizacije ne bi postali mogućim, doduše tek jedva mogućim, a ne još izvjesnim, danas.

Kao što ovo doba zahtjeva, ja sjedim, više nego stojim, u središtu sadašnje stvarnosti, predstavljajući koncepciju koja je trenutno neophodna za sigurnost onog što radimo unutar SADa, a daleko od moje dragocjene žene i njenih skupina u Europi, držeći nadahnjujuću koncepciju između nas, kao priliku za spašavanje, nadajmo se, sadašnjeg nastavka civilizacije, a i ljudskog života.  Takva je obično krajnja uloga određenog pojedinca, ili male skupine pojedinaca, u većini odsudnih trenutaka ljudskog postojanja, kao što je, još jednom, slučaj sa mnom sada.

Ishod koji se može izvući iz mog osvrta na ova supra-povijesna razmatranja, uzima sljedeći, uključni oblik izraza u svrhu hitno potrebnog postupanja.

Ako ne uspijemo lišiti vlade nekih vodećih nacija izopačenosti tvrdoglavog, slijepog vjerovanja u takozvanu „točnost osjetila“, šanse za nastavak postojanja civilizacije na ovom planetu, čak i vjerojatnost postojanja ljudske vrste ovdje, nisu nimalo bolje od krajnje krhkih izgleda.

Stoga, dajem sljedeću opomenu protiv takoreći okuženja nametnicima vladajuće gotovo samoubilačke zaraze našeg roda zvane „liberalizam“, pogotovo britanski imperijalni liberalizam.

Srž problema

Obmanjujuće vjerovanje empiričara i njima sličnih općenito, najveći je pojedinačni izvor moralnog propadanja takvih vrsta europske kulture, i njihovih vlada, koji su prihvatili pojmove točnosti osjetila koje obično pripisujemo Adamu Smithu, sluganu lorda Shelburnea.

Potrebno analitičko seciranje tipično britanskih, glupih pojmova „zdravog razuma“ mora se proslijediti na ovaj način.

Izopačena dogma Paolo Sarpijevog „vještog prepredenjaka“ ['Artful Dodger'] i lord Shelburneov slugana Adama Smitha, sažeta je u Smithovom vlastitom djelu iz 1759.g. Teorija moralnih osjećaja.  To što Smith tamo piše, to je odraz tipičnog zvjerstva običnog „Brit-a“—et tu Brutish ['zvjeri']?  Higijenskija obrada Smithovog zvjerskog fenomena sažeta je u završnim tvrdnjama uklopljenim u treću sekciju Bernhard Riemannove docentske dizertacije iz 1854.g..  U tom potonjem odlomku Riemann daje kratak pregled opće tvrdnje sadržane u prva tri odlomka te iste dizertacije.  Ovaj puta, u toj trećoj sekciji on napada lažnosti točnosti osjetila s višeg, sveobuhvatnog stajališta, i napada također opću sklonost budalaštini kod matematičara.

To više stajalište,[2]obuhvaća, prvo, razmatranje prirođene besmislenosti ontološke koncepcije pravca i prostora, tipične za Euklida.  Drugo, da su naše moći osjetilnog zapažanja i moći koncepcije srodne tomu, ograničene moćima percepcije vrlo velikog i vrlo malog.  Treće, da se pojam prostora mora izvesti, ne matematički, već je on predmetom primjene eksperimentalne same fizikalne znanosti, kao što sam ja radio glede koncepcije znanosti fizičke ekonomije.

Smatrajte ovu upravo rečenu činjenicu, da je ona jezgra zakona svemira, te u kojoj stoga mjeri možemo mi sebe smatrati odgovornim za praktični dublji smisao te činjenice.

Naprimjer, odlika fizičkog prostorvremena ekonomskog prostora, ne podudara se s pojmom abstraktnog, abstraktno ekonomskog statističkog prostorvremena, već radije, s velikom evolucijskom zakonitosti izraženoj fizičkim formulacijama sa smislom povijesti koja pripada nutarnjoj stvarnosti fizičkog prostorvremena.  Ako svemir ne će umrijeti od starosti, mora ispuniti zahtjev prelaženja s relativno niže razine koja je bila ranija protuentropija, na smijenjujući viši oblik, ubrzo.  Nužno povećanje relativne gustoće protoka energije ljudskog djelovanja po glavi i po četvornom kilometru presjeka, tipičan je primjer standarda nužnog za proizvodnju odgovarajuće vrijednosti ne manje od stalne stope potencijala ljudskog roda i njegovog okružja, po glavi i po četvornom kilometru presjeka tog djelovanja.

Upravo poštovanje prema važnosti te različitosti fizičko-ekonomskog prostorvremena ljudskog postojanja od modela takozvanog „nultog rasta“, potaknulo me na brisanje daljnjeg prihvaćanja pojma „infrastrukture“, i na njegovu zamjenu pojmom „platformi“, čije svojstvo leži u povećanju opće razine protuentropije relativno prema ranije postojećim općim stanjima fizičke ekonomije, ili određenog područja takve ekonomije.  Odatle, odsudna uloga „Prometejske vatre“.

Glupost točnosti osjetila

Nada čovječanstva, i naša različitost od svih drugih sada znanih živih vrsta na Zemlji, leži u našoj potencijalnoj sposobnosti uživanja najelegantnijih zadovoljstava prijezira ustvari masturbatornih ushićenja vjerovanja u točnost osjetila.  To znači, u životu, shvaćanje da su ljudska čula tek puki instrumenti koje rabimo da vode članove naše jedinstvene vrste kroz riskantne staze kojiput elegantnijeg oblika iskustva užitka i boli od pukog životinjskog življenja.  Bit čovječanstva, ono što razlikuje posebni potencijal čovječanstva napomenut u takvim lokacijama kao slavna Knjiga Postanka 1, leži u onom što jasno raspoznajemo kao „moć razuma“ koja postoji samo van i iznad pukih čulnih iskustavakao takvih; ona prebiva u tom vidu, kao jedinstveno svojstvo čovjeka pojedinca, kao izraz određenog, dragocjenog osjećaja besmrtnosti pravilno sazrelog ljudskog uma, koji postoji u liku višem od smrtnog bića.

Stoga, V.I. Vernadski, veliki sljedbenik velikog Bernharda Riemanna, koji je sam bio sljedbenik mnogih pronalazača sličnih njemu, dao je modernoj znanosti mnogo dublje, i bogatije razumijevanje sposobnosti i uloge čovječanstva u našem svemiru.  To je razumijevanje koje nastavlja rasti u širinu i dubinu uvida u rukama njihovih suradnika i sljedbenika sada.

Sposobnost aktualnog pojedinačnog ljudskog uma shvatiti takve koncepcije s određenom točnosti i prikladnosti, ovisi o individualnom razvoju koncepcije umnih sposobnosti čovjeka pojedinca koja leži van relativno životinjskih užitaka i boli vjerovanja u točnost iskustva ograničenog na čulna zapažanja: van onog što se inače raspoznaje kao tipičan primjer britansko-(životinjske) ideologije danas.

Sve ovo što sam upravo tvrdio već je u cjelosti dublji smisao, ako ne i javno izrečeno, u Bernhard Riemannovoj slavnoj docentskoj dizertaciji iz 1854.g.  Njegova suradnja s njegovim vođom u jednoj prilici, Lejeuneom Dirichletom, bila je istinski izraz čisto znanstvenog, umjetničkog i moralnog genija.  Riemannova docentska dizertacija bila je pozornica na kojoj su plesali uzvišeni pojmovi čistog ljudskog stvaralaštva.  Baš ovdje, u tom viđenju Riemannovog rada, i otuda rada V. I. Vernadskog, on korača naprijed i danas.  To je odsudni ključ nade u budućnost čovječanstva i čovjekovih osebujnih moći stvaralaštva.

Iznad dedukcije

Zaključna tvrdnja Bernhard Riemannove docentske dizertacije kaže da se u bavljenju znanošću mi moramo otisnuti s područja matematike u područje fizike.  To nije puki Partski pogodak Riemannove dizertacije; to je bit svake kompetentne moderne znanosti.  Istina postoji samo van odjela takozvane deduktivne matematike u kojem vlada bestijalnost; stvaralaštvo prebiva u onom što nisu puke sjene koje navika nameće čulnoj percepciji, već radije, u odjelu stvaralačke čovjekove mašte koju trebamo raspoznati kao metaforu.

Što bi bilo apsurdnije od pojma da pravci nastaju, a priori, od točaka, a svemir od pravaca za koje pretpostavljamo da su korijen (trodimenzionalnih) objekata?  Ili, da se znanost može smjestiti unutar granica pukog matematičkog opisa prirode?  Bilo bi jednako glupo, ili gore, pretpostaviti da se prostor može proširiti matematički a ne osebujnim odlikama fizičkog djelovanja.  Upravo fizički eksperiment unutar ranije nepoznatog područja, pa čak i onog koji ranije nije postojao, predstavlja Riemannovu ideju „područja fizike“.  Upravo stvaranje stanja fizičkog prostorvremena čije prijašnje postojanje nije poznato, prava je bit fizikalne znanosti, obuhvaćajući svaki kompetentni izražaj znanosti ekonomiije: znanost fizičke ekonomije, fizikalna ekonomija znanosti.

Odsudna misao ovdje je ta, da čovjekovo stvaralaštvo nije ograničeno na otkriće ranije nepoznatih fizičkih stanja; stvaralaštvo je stvaranje fizičkih stanja koja nisu postojala ranije, kao što nas nedavno ponašanje Rakove maglice izražajnom snagom podsjeća na to.

U Riemannovoj docentskoj dizertaciji, potonja misao izražena je posebnom snagom, isticanjem ontologije onog što nam se predstavlja kao fizička odlika proširenja prostora.  Uspoređuje se pojam kao takav s pojmom širenja nižih stanja energije na nuklearnu fisiju, i odatle na termo-nuklearnu fuziju, te dalje na reakcije materije-antimaterije.  Stvaranje je u biti ontološki stalno stva-ranje novih fizičkih stanja postojanja u svemiru općenito, i, sasvim sigurno, unu-tar naše katkad vrlo neugodne zavičajne galaksije.  Ništa stvarno ne postoji naprosto a priori.  U ovom vremenu galaktičke krize ne postoji sigurno mjesto za glupe ideje sorte koju smo nekad podnosili, zbog pukog neznanja, prije radova ljudi kao Riemann i akademik V.I. Vernadski.  Poganski, oligarhijski pojmovi takvih izopačenih stvorova kao Aristotel, ili nastrane teme Paola Sarpija, nemaju podnošljivih mjesta u intelektualnom životu našeg svemira danas.

Ta posebno naglašena misao koju se treba pripisati posljedicama takvih razmatranja, ukazuje da stvorena stanja ljudskog života i rada, koja su nastala kroz čovjekove, ili slične zakonitosti univerzalnog stvaralaštva već su djelotvorno fizička stanja postojeći u svemiru, i to zajedno sa stvaralačkim radom kojim su ta fizička stanja bila, i bit će stvorena.

Ukratko: priroda stvaralačkog uma čovjeka pojedinca je, sama po sebi, postojeća fizička sila u svemiru, čak prije postojanja novo objelodanjenog fizičkog stanja.  To je sistematski dublji smisao Bernharda Riemanna, proširen na istraživanja koja još traju glede dubljeg značenja rada V.I. Vernadskog.

Samo na polju ovakovih koncepcija ugroženo čovječanstvo današnjice može predvidjeti svoju budućnost.