Rohatyn, Shultz i Cheney `privatizacijom' razaraju nacionalnu sigurnost SAD

Jeffrey Steinberg, Executive Intelligence Review, 31. ožujka 2006.

Dvojica vodećih američkih ličnosti međunarodnoga sinarhizma, George Shultz i Felix Rohatyn, udružili su se u napadu na nacionalni suverenitet i sigurnost Sjedinjenih Američkih Država. Pod pokroviteljstvom George P. Shultzova Princetonskoga projekta o nacionalnoj sigurnosti Rohatynov Centar za međunarodne poslove na Sveučilištu Middlebury i Fakultet za međunarodne odnose «Wodrow Wilson» na Sveučilištu Princton zajednički su organizirali konferenciju o «Privatizaciji nacionalne sigurnosti» na kampusu Sveučilišta Middlebury. Na konferenciji se okupilo desetak znanstvenika, bivših državnih dužnosnika i umirovljenih časnika radi planiranja ekspanzije privatizacije vojnih funkcija putem «privatnih vojnih tvrtki (PMC)».

Prema godišnjem izvješću Rohatynova Centra za 2004-05. Shultz je su-voditelj Princetonskoga projekta kojega financira Fordova fondacija i koji «ima za cilj promjenu standardnoga načina razmišljanja o nacionalnoj sigurnosti». Jednostavnije rečeno, Shultz i Rohatyn predvode pokret za ukidanje suverene nacionalne države kojim bi se gotovo sve djelatnosti vezaneuz vojsku i nacionalnu sigurnost prepustile privatnim multinacionalnim korporacijama, uključujući sve ne-borbene i neke od osnovnih borbenih funkcija vojske.

Na osnovu Shultz-Rohatynova plana—i u okviru «privatizacije»—tzv. globalni rat protiv terorizma u režiji ministra obrane Donalda Rumsfelda, bivšega ministra obrane Paula Wolfowitza (trenutnoga predsjednika Svjetske banke) i doministra obrane, zaduženoga za obavještajne poslove, Stephena Cambonea već je transformirao pojedine dijelove oružanih snaga SAD u kopiju Hitlerovih Allgemeine SS postrojbi. Naime radi ciljeva toga rata širom svijeta se upotrebljavaju kvazi-privatne bande komandosa s dozvolom za ubijanje i provodi se široka kampanja špijuniranja državljana SAD, što nadilazi čak i ono što je zamišljao Richard Nixon u svojim najparanoidnijim trenutcima.

Prema visoko rangiranom američkom vojnom izvoru Rumsfeld je nedavno radikalno promijenio propise Zapovjedništva specijalnih operacija dozvolivši Zelenim beretkama, Mornaričkim tuljanima , Delta Force komandosima i drugim postrojbama za «posebne namjene» da «privremeno» napuštaju vojnu službu, rade za privatnike te se potom ponovo vraćaju u djelatnu službu bez gubitka čina i uz priznavanje dotadašnjega roka vojne službe. Ako je to istina Rumsfeld je srušio zid koji je razdvajao djelatne vojnike u specijalnim postrojbama od plaćenika i terorista.

Neo-feudalizam

Osnovnu ideju konferencije pod Rohatynovim predsjedanjem sažeo je Peter Feaver, ravnatelj Instituta za sigurnosne studije na Sveučilištu Duke: «Ustvari, ono što danas gledamo je povratak neo-feudalizmu. Postoje paralele između uloge koju je Istočno-indijska kompanija igrala u usponu Britanskoga Carstva i današnjega uspona američkoga kvazi-imperija».

Feaver nije tek puko akademsko blebetalo. U lipnju 2005. postavljen je u Nacionalnom vijeću za sigurnost za "posebnoga savjetnika za strateško planiranje i institucionalnu reformu", na dužnost koju će obavljati minimalno do kolovoza 2006. Feaver je bio glavni autor "Nacioanlne strategije za pobjedu u Iraku", dokumenta Bushove administracije od 35 stranica, koji je objavljen 30. studenoga 2005., istoga dana kada je predsjednik George W. Bush govorio na Mornaričkoj akademiji u Annapolisu. Feaver, čiji institut provodi istraživanja javnoga mnijenja o pitanjima nacionalne sigurnosti, ustvrdio je da bi se Amerikance moglo navoditi na prihvaćanje velikoga broja žrtava i visokoga ratnoga troška, tijekom dugoga razdoblja, ako ih se uvjeri da postoji plan «pobjede». Nije potrebno spominjati ni američkom narodu ni pripadnicima oružanih snaga da je cilj svega toga «neo-feudalizam», o kojem je pak otvoreno govorio pred publikom koju je Rohatyn izabrao za konferenciju u Middleburyu.

Rohatyn se u svom završnom izlaganju u Middleburyu neoprezno izlanuo: «Privatizaciju i sve što ide uz nju ne bih nazivao ni dobrom ni lošom jer mislim da će i dalje biti prisutan s nama i da se nema smisla o tome prepirati. A također i zbog toga što mislim da će rasti. Ni trenutak nisam pomislio da će privatizacija stati na snagama sigurnosti .... Vjerujem da je neizbježno da sve više i više viših časnika napušta ministarstvo obrane i odlaziti raditi za privatne tvrtke, te se onda vraćati u oružane snage kao vojni dobavljači i ugovaratelji, s poslovnim pothvatima koji imaju mnogo veću tržišnu vrijednost. Jer ovdje niste uračunali faktor tržišta vrijednosnim papirima. A privatizacija, koja je i dogma i proces, obično dolazi u pratnji dva elementa. Jedan je deregulacija i drugi je potreba za transparentnošću."

Rohatyn je ustvrdio da je za uspješnost privatizacije sektora nacionalne sigurnosti u širim razmjerima nužno da njenu provedbu preuzmu međunarodne korporacije – tj. karteli – koje «regulira» nevidljiva ruka tržišta dionicama: «Velike kompanije imaju [legitimitet] jer su transparentne, jer su na popisu burzi vrijednosnim papirima, jer postoje sankcije ako u nečemu pogriješe». «Toga nema kod malih igrača», rekao je, očito aludirajući na mučenja zatočenika u Abu Ghraibu, gdje su fizičke osobe, koje su bile ugovorno upošljavane kao prevoditelji i isljednici, sudjelovale u zlostavljanjima.

Rohatyn je zaključio: «Sada se postavlja pitanje što je ono što samo vlada smije raditi: to je vjerojatno ubijanje ljudi. No, ne mislim da ima toliko područja gdje vlada može djelovati a da tamo i privatni sektor ne može igrati ulogu ako postoji pravilan nadzor i ako su svi interesi zaštićeni». Izvori koji su upoznati s konferencijom u Middleburyu kažu da je ona poslužila kao paravan pokretu za «privatizaciju nacionalne sigurnosti» koji se razvija od vremena kolapsa SSSR. Za vrijeme predsjednika Williama Clintona, Rohatyn, koji je kratko obavljao dužnost veleposlanika u Francuskoj, bio je vodeći zagovornik privatizacije i prepuštanja vanjskim ugovarateljima što je moguće više funkcija Pentagona.

Ustvari, od svoga početka «neo-feudalni» plan privatizacije oružanih snaga SAD i nokautiranja zadnjega stupa nacionalne suverenosti bio je prvenstveno povezan sa trima imenima: George Shultz, Felix Rohatyn i Dick Cheney. Shultz i Rohatyn, njima bliski izvori tvrde, prijatelji su već dugo, možda još iz vremena suradnje oko Pinochetova prevrata u Čileu. U to je vrijeme Shultz obnašao čitav niz dužnosti u Nixonovoj administraciji, dok je Rohatyn, trenutno predsjednik upravnoga odbora brokerske kuće bazirane u New Yorku, Londonu i Parizu, Lazard Brothers, tada bio vanjski direktor kompanije International Telephone and Telegraph (ITT), glavnoga korporativnoga sponzora državnoga udara. Zajedno sa tadašnjim državnim tajnikom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Henryem Kissingerom, Shultz i Rohatyn su bili glavni igrači u prevratu i umorstvu čileanskoga predsjednika Salvadora Allendea, koji su izvedeni uz pomoć CIA i dovođenju na vlast vojne hunte generala Augusta Pinocheta.

Cheney i Halliburton

Prema brojnim objavljenim svjedočenjima 1991., ubrzo nakon operacije Pustinjska oluja tadašnji ministar obrane, Dick Cheney unajmio je Halliburton, tvrtku za naftnu opremu iz Houstona (Texas), radi izrade tajne studije o tome kako bi se američke vojne djelatnosti moglo prepustiti privatnom sektoru. Svi navode da je Halliburton primio 8.9 milijuna američkih dolara za tu studiju koja je i danas strogo povjerljiva. Jedan izvor iz Kongresa opisao je tu studiju kao «najvrednije blago» i prognozirao da će sadržaj Halliburtonova plana privatizacije, sve dok je Cheney na dužnosti, biti nedostupan javnosti.

Novinarka časopisa The New Yorker dala je sliku o tome kako je započela suradnja Cheneya i Halliburtona u članku objavljenom 16. veljače 2004.: «Kao ministar obrane», napisala je, «Cheney je razvio prezir prema Kongresu, koji je, kao što je neki njegov prijatelj rekao, počeo smatrati «hrpom napornih cjepidlaka». U međuvremenu se njegova sklonost prema biznisu produbila. 'Susreti s poslovnim ljudima bili su za njega stvarno poticajni» rekao je njegov bivši pomoćnik. Tvrtka kojoj je izuzetno dobro išlo bio je Halliburton. Pred kraj Cheneyeva ministarskoga mandata Pentagon je odlučio prepustiti jednoj tvrtki glavninu poslova planiranja i pružanja potpore vojnim operacijama u inozemstvu, poput pripremanja hrane, pranja rublja i čišćenja zahoda…

«Halliburtonu je plaćeno 3.9 milijuna za pisanje inicijalnoga izvješća u kojem je iznesena streategija za pružanje potpore skupini od dvadeset tisuća vojnika. Pentagon je potom platio Halliburtonu još pet milijuna za nastavak studije. U kolovozu 1992. Inžinjerijski zbor SAD izabrao je Halliburton za obavljanje svih poslova potrebnih za potporu vojske tijekom sljedećih pet godina u skladu s planom koji je tvrtka sama izradila."

U siječnju 1993. kada je vlast preuzela Clintonova administracija Cheney je navodno nakratko razmišljao o kandidaturi za republikansku nominaciju 1996. Ubrzo je odustao te je umjesto toga postao izvršni direktor Halliburtona. Urbana legenda kazuje da je Cheneya na to mjesto u Halliburtonu izabralal skupina korporativnih menadžera tijekom ribičkoga izleta u Kanadi. No, Cheneyev raniji «posebni odnos» s Halliburtonom tijekom njegovoga ministarskoga mandata u Pentagonu zasigurno upućuje na to da je njegova budućnost poslije 1992. mogla biti zapečaćena i prije nego što je napustio dužnost.

U razdoblju 1995-2000. Cheney je na ime direktorske plaće od Halliburtona primio 44 milijuna dolara. Kada je napustio kompaniju da bi postao samoizabrani potpredsjednički su-kandidat Georgea W. Busha, isposlovao si je kao otpremninu godišnju isplatu prosječne svote od 150,000 američkih dolara dodatnoga prihoda i dionice vrijedne preko 18 milijuna dolara.

Koliko god da je Cheney profitirao od svoje veze s Halliburtonom, ta se kompanija doista pokazala razbojničkom. Prema podacima Centra za javno poštenje (Center for Public Integrity), organizacija za istraživanje javnoga interesa u Washingtonu, između studenoga 2001., kada su SAD započele invaziju na Afganistan, i lipnja 2004. Halliburton je zgrnuo 11.4 milijarde američkih dolara iz ugovora s administracijom Busha i Cheneya. Skoro dvije godine kasnije taj se iznos zasigurno približio brojki od 15 milijardi dolara koje su dali porezni obveznici. Drugi po veličini ugovaratelj, Parsons Corporation, koji ima dugu povijest u prekomorskim građevinskim projektima američke vlade, primio je manje od 5.3 milijarde tijekom razdoblja 2001-04.

Halliburton je dosita pod Cheneyem i Rumsfeldom prerastao u "Novu Istočno-indijsku kompaniju". Halliburtonovi djelatnici bili su prisutni na svim područjima gdje je bilo sukoba nakon kraja hladnoga rata: od Mogadishua u Somaliji do Balkana, Perzijskoga zaljeva i Afganistana.

Oni predvode čopor, no nisu sami. Prema izvješćima Pentagon je isplatio 150 milijardi dolara «privatnim vojnim tvrtkama» od početka 2001. Samo u Iraku revizori Pentagona nisu uspjeli rasvijetlit kako je utrošeno 200 milijuna dolara, isplaćenih privatnim tvrtkama, tvrdi jedan dobro pozicionirani izvor. U novac koji je nestao ne ubrajaju se milijarde dolara izgubljenih pomoću «precjenjivanja» usluga.

Osim odgovornosti za ogromne novčane isplatu ogromnih svota, Cheney i Rumsfeld su arhitekti dalekosežne privatizacije vojnih djelatnosti, od logistike, inženjerije i ispitivanja do stvarnoga korištenja bespilotnih letjelica (UAV) i drugih osnovnih borbenih djelatnosti.

Kada je Pentagon trebao dopuniti priručnik za djelatnost uposlenika privatnih tvrtki u borbenim područjima, čak je i taj zadatak prepušten privatnicima—zadatak je dobila Military Professional Resources Incorporated (MPRI), jedna od prvih američkih kompanija osnovanih isključivo za provođenje privatiziranih vojnih operacija.

Dan Guttman, znanstveni suradnik na Sveučilištu Johns Hopkins i suradnik Centra za javno poštenje, izjavio je novinarki Mayer iz časopisa The New Yorker da su nakon pet godina rezova u državnom zapošljavanju i njihovom zamjenom privatnicima "privatni ugovaratelji postali tako moćni i utjecajni da je finkcija da vlada uopće ima nekakvu kontrolu».

Peter W. Singer, znanstveni suradnik na Brookings Institution—sudionik Shultz-Rohatyn konferencije u Middleburyu i autor knjige iz 2003. Corporate Warriors (Korporativni ratnici)—upozorio je: "Mi prepuštamo žilu kucavicu naše obrane tržištu».

Umirovljeni zrekoplovni pukovnik Sam Gardiner ukazo je na još jedan bitan čimbenik koji navodi Cheneya, Shultza i Rohatyna da guraju privatizaciju poslova iz sfere nacionalne sigurnosti: njihovo zalaganje za strategiju trajnoga imperijalnoga rata. "Time je postalo previše lako otpočeti rat", upozorava Gardiner. "Kada možete unajmiti ljude da idu rat za vas, tada se nitko ne buni i nema političkih napetosti. " Gardiner je rekao Mayerovoj kako je uvjeren da Cheney i co. nikada ne bi nagovorili Kongres da pristane na irački rat da nisu uspjeli privući preko 150 tisuća zaposlenika «privatnih vojnih tvrtki»; invazija i okupacija te zemlje bez njih bi naime iziskivala preko 300 tisuća vojnika – upravo onoliko koliko je general Eric Shinseki izjavio pred Rumsfeldom da mu je potrebno za taj posao. (Zbog svoje iskrenosti Shinseki je smijenjen s dužnosti u Glavnom stožeru Vojske SAD). «Zamislite koliko bi teže bilo navesti Kongres ili američki narod da podupre tolike brojke" zaključio je Gardiner.

Rumsfeldova privatna domaća špijunska agencija

Tijekom Clintonova razdoblja republikanci su u Kongresu zagovarali privatizaciju i vladinih djelatnosti, a za taj su plan bili našli saveznika u potpredsjedniku Al Goreu koji je u Clintonovoj administraciji bio zadužen za «reorganizaciju vlade». Kongres je 1998. donio, a predsjednik Clinton potpisao, Zakon o reformi popisa federalnih djelatnosti (Federal Activities Inventory Reform Act, FAIR). Jezik zakona bio je eksplicitan: «Radi provođenja procesa identifikacije djelatnosti federalne vlade, koje nisu inherentno vladine djelatnosti». No, zakon je izričito izuzeo zaštitu teritorija i interesa SAD iz kategorije djelatnosti koje bi mogle biti prepuštene privatnom sektoru.

Kako bi to naglasio i spriječio svaku mogućnost da se privatiziraju vojno-obavještajne djelatnosti od strane nastupajuće Bush-Cheneyeve administracije, pomoćni tajnik Vojske za ljudstvo i pričuvu Patrick T. Henry je 26. prosinca 2000. napisao memorandum tajniku Vojske, ravnatelju osoblja Vojske i pomoćnom zamjeniku Glavnoga stožera Vojske za obavještajne poslove, u kojem je rekao:

«Načinio sam sljedeće odredbe glede obavještajnih funkcija koje obavlja vojska i civilni zaposlenici federalne vlade u Vojsci služeći se ili generirajući silu ….... Na taktičkoj razini obavještajne djelatnosti pod operacijskim nadzorom Vojske koje provode djelatni pripadnici oružanih snaga su sastavni dio funkcija vlade, odvojen od privatnoga sektora. U takve funkcije ubrajaju se one djelatnosti koje zahtijevaju primjenu opreza u provođenju ovlasti vlade ili ocjenjivanja pri donošenju odluka za vladu. Kao što je gore opisano, prikupljanje i analiza obavještajnih podatka, zahtjeva velik oprez u primjeni vladinih ovlasti budući da su obavještajni podatci na taktičkoj razini neophodni za primjenu borbene sile od strane suverene vlasti».

Henry je još dodao: «Na operativnoj i strateškoj razini obavještajna djelatnost (u manjoj mjeri i potpora) koju provode pripadnici oružanih snaga i civilni zaposlenici federalne vlade nije sastavni dio vladinih funkcija, no trebala bi biti izuzeta od utjecaja privatnoga sektora zbog rizika za nacionalnu sigurnost».

Protuobavještajna djelatnost na terenu

Svaki izgovor za održavanja strogih ograničenja korištenja usluga privatnika na vojno-obavještajnom području nestao je 11. rujna 2001. Pet mjeseci nakon gerilskih napada na tornjeve Svjetskoga trgovinskoga centra, ministar obrane Donald Rumsfeld je 19. veljače 2002. potpisao Direktivu 5105.67 kojom je osnovan Odjel za obrambenu protuobavještajnu terensku djelatnost (Department of Defense Counterintelligence Field Activity, CIFA). Njegova zadaća je prema Direktivi: « razvijanje i vođenje to protuobavještajnih programa i funkcija ministarstva obrane, koji podupiru zaštitu ministarstva, uključujući i zaštitu osoblja, izvora, važnih informacija, programa istraživanja i razvoja, tehnologije, važne infrastrukture, gospodarske sigurnosti i interesa SAD od stranoga utjecaja i manipulacija, kao i otkrivanje i neutralizacija spijunskih djelatnosti uperenih protiv ministarstva».

Proračun CIFA je državna tajna, pa nema javnih informacija o veličini te jedinice. Ipak, njen ravnatelj, David A. Burtt II, nedavno je izjavio Washington Postu da je 70% zaposlenika CIFA iz privatnoga sektora. Jedan izvor iz Pentagona navodi da CIFA ima najmanje 1000 stalnih zaposlenika Informacije koje su na internetskim stranicama CIFA objavljene 2002, potvrđuju da je tajna protuobavještajna jedinica za koordinaciju započela s djelovanjem. Uprava terenskih djelatnosti CIFA (DX), tako "pomaže pri čuvanju najvažnijih obrambenih postrojenja, onemogućavajući neprijatelje i pomažući pri nadzoru obavještajne domene». Prema članku Waltera Pincusa, objavljenom u Washington Postu 19. prosinca 2005., CIFA «ima zadaće koje uključuju provođenje motoriziranih patrola oko vojnih baza i postrojenja radi nadziranja potencijalno prijetećih ljudi ili organizacija unutar Sjedinjenih Država». Prema informacijama s internetske stranice CIFA, DX također pruža "terensku, stvarnu, potporu u neprijateljskim područjima širom svijeta radi zaštite i američkoga i domaćega osoblja od niza prijetnji». CIFA-in protuobavještajni i policijski centar, jedan od njenih devet uprava, «identificira i procjenjuje prijetnje» koje dolaze «iz zemlje, stranih obavještajnih službi, terorista i drugih tajnih i prikrivenih čimbenika», tvrdi isti izvor.

CIFA-ina uprava za bihevijoralne znanosti «zapošljava 20 psihologa i ima višemilijunski proračun» radi potpore «napadnim i obrambenim protuobavještajnim djelatnostima. Uprava također raspolaže s «ekipom iskusnih forenzičkih psihologa koji vrše procjene zatočenika iz Guantanama», prema informacija koje da je online biografija dr. S. Scotta Shumatea, ravnatelja te uprave.

Dio proširenih ovlasti CIFA-e bila je i centralizacija sirovih informacija o mogućim teroristima koji prijete vojnim postrojenjima u SAD i u inozemstvu. Zamjenik ministra obrane Wolfowitz je 2. svibnja 2003. sastavio memorandum najutjecajnijim ličnostima Pentagona u kojem je opisao CIFA kao glavnu agenciju u programu pod nazivom TALON (Threat and Local Observation Notice"). U Wolfowitzevom memorandumu je stajalo: «Iako ministarstvo obrane ima ustanovljen proces identificiranja, izvješćivanja i analize informacije glede prijetnji stranih terorista, mi nemamo formalne mehanizme prikupljanja i razmjene nepotvrđenih domaćih prijetnji između obavještajnih, protuobavještajnih, policijskih i drugih službi te podrobne analize takve informacije radi utvrđivanja djelatnosti stranih terorista. Novi mehanizam izvješćivanja, TALON, ustanovljen je radi omogućivanja primanja nepotvrđenih informacija o domaćim prijetnjama, protoka tih informacija analitičarima njihovo inkorporiranje u proces uzbunjivanja ministarstva obrane. TALON se sastoji od sirovih informacija koje su dostavili zabrinuti građani i pripadnici oružanih snaga glede sumnjivih incidenata. Informacije u izvješćima TALON-a su nepotvrđene, mogu ili ne mogu biti u vezi sa stvarnom prijetnjom te po svojoj prirodi mogu biti djelomične i nepotpune. Svrha TALON-a je dokumentiranje i trenutačno dostavlja informacije o potencijalnoj prijetnji osoblju, postrojenjima i drugim službama ministarstva obrane».

Wolfowitzev memorandum ovlastio je CIFA da «uvrštava informacije u banku podataka i omogući njenu punu dostupnost Obavještajnoj agenciji za obranu (Defense Intelligence Agency, DIA), i Zajedničkoj jedinici za borbu protiv terorizma (Joint Intelligence Task-Force Combatting Terrorism JITF-CT) radi potpore njenoj misiji uzbunjivanja». CIFA je stavljena izravno pod nadzor zamjenika ministra obrane za obavještajne poslove Cambonea.

Priča o CIFA je barem djelomično postalo poznata javnosti u prosincu 2005. kada se NBC News dočepao povjerljivog dokumenta ministarstva obrane od oko 400 stranica, kojem je bilo riječi o nekima izvješćima TALON-a. Dokument je razotkrio djelić onoga sto se čini kao divovski domaći program nadziranja, usmjeren protiv proturatnih skupina i drugih političkih aktivista, koji nemaju veze s al-Qaidom i drugim teroristima.

Djelatnosti fizičkoga nadziranja, dokumentirana u izvješćima TALON-a, izvode se najsuvremenijim kompjuterskim sustavima «kopanja podataka», koji uspoređuju rezultate pretraživanja u državnim i privatnim bazama podataka koristeći informacije o kreditnom poslovanju, zaposlenju i druge privatne podatke o, moguće je, milijunima normalnih Amerikanaca. Raširena je i sumnja da je program Pentagona pod nazivom Potpuna svjesnost informacija (Total Information Awareness, TIA), rani program «kopanja podataka» Bush-Cheneyeve administracije pod vodstvom osramoćenoga admirala John Poindexter iz afere Iran-Contra, bio naizgled ugašen, a sada bi mogao biti smješten unutar CIFA.

George Lotz, umirovljeni pukovnik zrakoplovstva SAD, koji je obnašao dužnost pomoćnika ministra obrane za nadzor obavještajnih poslova od 1998. do svibnja 2005., rekao je NBC-u , «Netko treba ih nadgledati kako bismo bili sigurni da ne polude i dojavljuju stvari o građanima SAD bez stvarnoga razloga i logike».

Ako sve ovo zvuči kao «Paklena naranča» na sterodima, u pravu ste. Privatne tvrtke u oružanim snagama su osnovale vlastitu strukovnu udrugu radi promicanja privatizacije rata. U najboljoj tradiciji dvoznačnosti u opusu H.G. Wellsa udruga korporativnih plaćenika naziva se Međunarodna udruga za mirovne operacije (International Peace Operations Association, IPOA). Tvrtke kao što su MPRI, Blackwater, and ArmorGroup, koji su prisutni u području svakoga većega sukoba na planetu, sačinjavaju jezgru te skupine za «mirovne operacije». Oni sažimaju vlastitu misiju ovako: "IPOA vjeruje da postoji bolje rješenje: Mogućnost dugoročnoga, održivoga mira u mnogim svjetskim kriznim žarištima sve više ovisi o stručnim privatnim kompanijama i organizacijama, specijaliziranima u mirovnim operacijama».

Dodatak: Mjesec dana nakon skupa na Middlebury Collegeu, Felix Rohatyn bio je ko-autor komentara koji je objavljen u dnevniku Financial Times 17. studenoga 2004. pod naslovom "Motiv profita ide u vojnike». «Prošlo destljeće», iznio je, "doživjelo je tihu revoluciji načina projiciranja moći SAD u inozemstvu. U prvom zaljevskom ratu, omjer američkih trupa i privatnika na terenu bio je 50:1. U iračkom ratu 2003. omjer je bio 10:1, kao što je bio u pothvatima Clintonove administracije u Bosni i Kosovu. Kao što je vidljivo na osnovu tih omjera, ključne vojne funkcije prepuštene su privatnim tvrtkama; i demokratski i republikanski predsjednici su kontinuirano privatizirali važne sastavnice nacionalne sigurnosti SAD. Razmjeri te promjene postaju tek postaju jasni sa spoznajom da su ukupni dosadašnji Halliburtonovi ugovori u Iraku procijenjeni na 11-13 milijardi američkih dolara, više od dva puta od onoga što su SAD potrošile za prvi Zaljevski rat».

"U povijesti ratovanja" Rohatyn je nastavio, "unajmljivanje izvođača i upotreba plaćenika nisu ništa novo. Britanci su izgradili carstvo uz pomoć vojnika pod ugovorom, a građansku vojsku razvili su tek u drugoj polovici 19. st. No, postoje dvije glavne strukturalne razlike između britanskoga imperija u 19. st. i američkoga u 21. st. Prvo, privatne kompanije sada vode privatne vojne operacije. Drugo, njihovo tržište je doista globalno, što postavlja nova pitanja o odgovornosti i zakonskim problemima».

U istraživanju za ovaj članak surađivali su: Roger Moore i Edward Spannaus.