Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



O medijskoj podvali Papi:

Britanski Bernard Lewis i njegovi zločini

Lyndon H. LaRouche, Jr.

Neka islamski vjernici poslušaju moje riječi upozorenja prije nego što bude prekasno spriječiti užasne posljedice za cijelo čovječanstvo!

Osnivač kršćanstva, Isus Krist, rođen je tijekom vladavine zlog rimskog cara Augusta te je raspet po naređenju Poncija Pilata koji je bio osobni agent otvoreno sotonističkoga cara Tiberija nastanjenog, s pratnjom sastavljenom od poklonika Mitre, na doista živopisnom otoku Capriju. Ti su događaji opisani od strane četvorice kršćanskih apostola: Mateja, Marka, Luke i Ivana; dublji uvid od drugih pruža nam Ivan. Dublje razumijevanje kršćanske misije, koje vam sada izlažem, nalazi se u Evanđelju i Poslanicama Ivana i Pavla.

Spisi Ivana i Pavla predstavljaju klasičnu grčku znanosti, najrazvijeniji oblik znanstvenoga i drugog znanja tog vremena, nasuprot pro-sotonističkom nasljeđu obožavanja olimpijskoga Zeusa i drugih redukcionističkih iscjedaka zlog pitijskoga kulta delfijskog Apolona, iz kojih se razvilo zlo onovremenoga imperijalnoga Rima.

Apostoli Petar i Pavao, uz mnoge druge apostole i obične kršćane, ubijeni su kao mučenici od strane Rimskoga Carstva koje je u svojoj biti bilo zlo od nastanka do suvremene inkarnacije u obliku razmišljanja britanskoga obavještajca Bernarda Lewisa o ciljevima Britanskoga Carstva danas.

Kada dugotrajnoj politici istrebljivanja kršćana nije uspjelo uništiti kršćanstvo, zli car Dioklecijan odustao je od taktike istrebljivanja, ne zato jer je bio human, nego zato jer je bio mudar i beskrajno pokvaren tiranin koji je bio dovoljno prepreden da odustane od dokazano beznadne politike. No, usprkos toj pouci iz rimske povijesti slično masovno ubijanje Židova proveo je njemački nasljednik tradicije Rimskoga Carstva Adolf Hitler. Kada su svi pokušaji rimskih careva da unište kršćanstvo hitlerovskim metodama propali, Dioklecijanov vjerni sljedbenik Konstantin pokušao je korupcijom postići ono što Rimu nije uspjelo genocidnom, represivnom silom. Štoviše, trenutna stvarnost je da ni kršćanstvo niti islam ne mogu više biti izbrisani s planeta, osim uništenjem samoga planeta.

Britanski Imperij, u htijenju da postane Novo Rimsko Carstvo prema zamisli Lorda Shelburnea, reagirao je na pobjedu predsjednika SAD Abrahama Lincolna nad robovlasničkom Konfederacijom Lorda Palmerstona preusmjeravanjem na podrivanje iznutra preko financijskoga središta u New Yorku, glavnoga oruđa britanskih financijskih interesa u SAD. Tamo gdje gola sila nije uspjela Konstantin je upotrijebio strategiju korupcije – uništiti kršćanstvo iznutra legalizirajući ga kao jedan od kultova poganskoga Rimskoga carskoga panteona. Korupcija se očitovala u Konstantinovim naporima da nadzire izbor biskupa po caru legalizirane crkve. Sličan izdajnički čimbenik unutar financijerskih krugova SAD povezanih s Londonom bio je opetovano korišten u svrhu uništenja SAD podrivanjem iznutra, poput onoga što je predsjednik Harry Truman radio protiv tradicijie Franklina Roosevelta.

Aleksandar Veliki i njegovi savjetnici iz Platonove Akademije spriječili su u svoje vrijeme plan za stvaranje takvog oligarhijskoga "svjetskoga carstva"; no, po završetku Drugoga punskoga rata te nakon pada Sirakuze i smrti Eratostena i njegovog suradnika Arhimeda, pojava Rimskoga na sredozemnom i obližnjim područjima bila je samo pitanje vremena.

Otada tradicija Rimskoga Carstva opstaje u različitim oblicima budući da je ranije rimsko uređenje zamijenio babilonski sustav oligarhijske vladavine svijetom, tipičan za razdoblje neposredno nakon Peloponeskoga rata; tada je Rimsko Carstvo podijeljeno na propadajuću zapadnu polovicu sa sjedištem u Rimu i istočnu, Bizant, sa sjedištem u Carigradu.

Propadanje Bizanta iskoristila je financijska oligarhija Mletačke Republike za stvaranje srednjovjekovnoga europskoga sustava u suradnji s brutalnim normanskim plemstvom.

Uspon moderne europske civilizacije podrivan je i zamalo uništen pojavom, po propasti normanskoga plemstva, bestijalnosti vjerskih ratova koje je pokrenula sotonska ličnost – Veliki inkvizitor Tomas de Torquemada. On je započeo val vjerskoga nasilja kojim su u razdoblju 1492-1648. Mlečani pokušali onemogućiti razvoj suvremene europske civilizacije.

Upravo taj Torquemada bio je uzor vođi martinističkoga slobodnoga zidarstva, grofu Jesephu de Maistreu, za kreiranje sintetičke osobnosti cara Napoleona Bonapartea. Uzor za osmišljavanje Napolenove ličnosti – naime, Torquemada kao «Krvnik» - kopiran je i za stvaranje istog tipa osobe u moralno trulom tijelu Adolfa Hitlera.

Hitlerovo masovno istrebljenje Židova bilo je i jest nasljeđe Torquemade i njegovih nominalno kršćanskih, sinarhističkih i srodnih sljedbenika u Europi i Amerikama do dana današnjeg.

Nasljeđe normanskih i Torquemadinih križara korijen je današnjih namjera anglo-nizozemskog liberalnog sustava da povede globalni vjerski rat protiv islama, na čemu Bernard Lewis iz britanskoga Arapskoga ureda (Arab Bureau) radi danas tako mnogo.

Čemu medijska podvala Papi

Isus Krist rođen je kao Židov i ubijen je zbog onoga što je Rim smatrao opasnošću ponovne uspostave židovske države. Kristovi glavni sljedbenici bijahu Židovi, tipičan primjer čega je i bliskost apostola Petra s velikim židovskim misliocem Filonom iz Aleksandrije. Primjeran odnos Židova i kršćana prema islamu može se naći u ulozi koju su kršćani, muslimani i Židovi igrali u suradnji Karla Velikog i Bagdadskog kalifata. Tako je trebalo uvijek biti, baš kako je i veliki teolog europske renesanse 15. stoljeća, kardinal Nikola Kuzanski, ustvrdio u svom djelu De Pace Fidei.

No, otkako je Karlo Veliki poveo ekumenski dijalog kršćana, Židova i muslimana nasljeđe imperijalnoga Rima, koji je proveo sudsko umorstvo Isusa Krista i mnogih kršćana, iznova pokušava uspostaviti sustav imperijalne vlasti na profitirajući na međusobnom sukobu kršćana, muslimana i Židova, kao što vidimo u medijskoj orkestraciji raširenog, iskrivljenog predstavljanja smisla odlomka govora pape Benedikta XVI. Povijest Britanskoga imperija sve do Bernarda Lewisa danas obiluje primjerima takvog korištenja vjerskog rata kao instrumenta novčarske oligarhije mletačkoga tipa u postizanju globalne imperijalne vladavine, a za isti cilj koristi se i «globalizacija» kojom razaraju ustanovu suverene nacije-države.

Kvarno djelovanje međunarodnoga tiska u svezi s tim ima kobno obilježje pokušaja organiziranja atentata na Benedikta XVI., kojega prijatelji Lynne Cheney u Londonu ne vole baš mnogo, nakon čega bi se okrivio islamski svijet.

Doista, rašireno iskrivljeno predstavljanje nedavnoga govora Benedikta XVI. o temi ekumenizma ne može se ispravno shvatiti osim kao svježi izraz maliciozne propagande Bernarda Lewisa iz Arapskoga ureda (inače, postavljenoga za kontrolora britanskih agenata sa sveučilišta Harvard: Henrya Kissingera, Zbigniewa Brzezinskoga i Samuela P. Huntingtona, autora "Sukoba civilizacija"). Kao što je duh Rimskoga Carstva pokušao uništiti ekumenske napore Karla Velikoga na suradnji kršćana, Židova i muslimana putem mletačke manipulacije normanskim križarima, tako je i današnja anglo-nizozemska struja imperijalnoga bankarstva stvorila i iskoristila pro-sotonističku dogmu Bernarda Lewisa o sukobu civilizacija koristeći ne samo pokvarene američke eksponente poput Kissingera, Huntingtona i njima sličnih, nego također i fanatike poput Busha čija su vjerska uvjerenja bliska osnovama nekog sotonističkoga kulta.

Istovremeno, elemente u redovima nominalnih muslimana, koji su tradicionalno bili izdanci mreže londonskoga agenta Al-Afganija, koriste obavještajne organizacije pod kontrolom anglo-nizozemske liberalne oligarhije, baš kao spodobe iz neke drame scenarista i redatelja Bernarda Lewisa, u svrhu samouništenja muslimanskih naroda iznutra.

Pogledajte te beskrajno nemoralne degenerike, fanatične podupiratelje suludog predsjednika Georgea W. Busha, čije obnašanje predsjedničke dužnosti blati kršćanstvo. Pogledajte nominalne katolike koji još i danas nastavljaju tradiciju Habsburga i Coudenhove-Kalergija ne skrivajući svoje fašističko ruho, nastavljenu tradiciju vjerskih ratova 1492-1648. Lažno medijsko izvješćivanje o pozivu Benedikta XVI. na dijalog religija treba promatrati kao dio priprema vjerojatni nuklearni udar na Iran, koji namjerava provesti potpredsjednik Dick Cheney u režiranom povoljnom trenutku prije izbora za Kongres SAD u studenom.

Takav napad na Iran bio bi detonator globalnoga holokausta bez presedana, koji ne bi prestao dok ne bi izgorio sav zapaljivi materijal na našem planetu. Takav napad na Iran je cilj onih koji su iza operacije protiv Benedikta XVI. za račun Dicka Cheneya, uz pomoć europskih i drugih korumpiranih, uobičajeno lažljivih, medija, o čijem trulom moralu imam izuzetno iscrpno iskustvo.

Svaki politički vođa na svijetu, osim ako nije glup, podržat će moje gledište. Svatko tko je dovoljno glup da nasjedne na igru koju igraju orkestrirani mediji iskrivljenim prikazivanjem izvatka iz Papina govora bit će kriv za katastrofalno stanje koje ova medijaska podvala ima za cilj.

1. U što morate vjerovati?

Zajednička koncepcija prirode muškarca i žene, zajednička Židova, kršćana i muslimana, je ona odlika koja se naglašava u zaključku prvog poglavlja Knjige postanka. Mogu potvrditi apsolutnu na osnovu vlastitoga znanja znanstvenu vrijednost toga odlomka. Mogu potvrditi apsolutnu vrijednost s tim povezanoga pobijanja – iz pera Filona iz Aleksandrije - redukcionističkoga pogrešnoga shvaćanja o Stvaranju. To je ono u što bi kao pripadnici sve tri vjere trebali vjerovati.

Stvoritelj svemira mora se spoznati kao živa osobnost čija se priroda, za razliku od prirode svih životinja, ogleda u osnovnoj prirodi besmrtne biti kreativnih moći koje ne postoje kod životinja, nego je osnovna odlika ljudske ličnosti. Što se toga tiče, životi svih ljudi sveti su prema prirodnom zakonu vječnoga svemira. Prema tome moramo uočiti vezu između kršćana, Židova i muslimana na isti način na koji Nikola Kuzanski slika to načelo u poznatom dijalogu De Pace Fidei.

U ovom stanju društvenih procesa vjera pojedinca mora prvenstveno odgovorna prema toj specifično vrsti osobnoga odnosa, kako je isticao Kuzanski, s živim Stvoriteljem koji postoji kao djelatno voljna moć unutar konačnoga, no neograničeno samo-ograničenoga svemira.

Kao što nacija mora bit suverena u zakonodavstvu, tako i zajednica suverenih naroda mora stalno pokušavati doći do što manje nesavršenoga zajedničkoga shvaćanja prirodnoga zakona sadržanoga u Stvoriteljevom upravljanju svemirom. Nikada ne smijemo precijeniti savršenstvo onoga što bi mogli držati našim ustanovljenim vjerovanjem. Uvijek ćemo imati nešto bitno za otkriti i ciljeve o kojima nismo sanjali.

No, to potrebno shvaćanje, bilo pojedinca ili neke vjerske skupine, je nužno nesavršeno na dva načina. Prvo, dosad postojeći svemir poznajemo samo nesavršeno, kao što apostol Pavao tvrdi u Prvoj poslanici Korinćanima (I, 13). Drugo, kao što Filon upozorava Aristotelijance svoga vremena, Bog Stvoritelj nikada nije prepustio Svoju moć promjene svemira koji je stvorio. Filonov argument sadržava pitanje: zašto bi se itko razuman molio Stvoritelju za kojeg bi vjerovali da je nemoćan? Mudri židovski rabin bi rekao stoga da Mesija neće doći prema nekom unaprijed zadanom planu, nego kada Stvoritelj odredi.

Po pitanju dubljega smisla Stvoriteljeve prirode: najbolje znanstvene spoznaje su da po nastanku Sunčeva sustava, kao višega oblika postojanja stvorenoga od strane mladoga Sunca brzoga kretanja, Božiji svemir nije nepomičan ni entropičan, nego je uvijek anti-entropičan, uvijek djelujući na razvoju i širenju na više oblike postojanja. Osnovna misija čovječanstva je djelovati na sliku Stvoritelja i na taj način kao Njegov suputnik.

Prema tome, moramo pristupiti pitanju upravljanju stvarima svemira na način pažljivog kombiniranja čvrstih uvjerenja i poniznosti.

Primjer: moderna europska znanost

Moderna europska znanost pojavila se pod utjecajem povijesti staroga Egipta u obliku onoga što su klasični Grci, poput Pitagorejaca i Platona, poznavali kao znanstvenu metodu sferne geometrije. Premda je njeno poznavanje održavala Platonova Akademija do otprilike 212. pr. Kr., do smrti Eratostena i Arhimeda, ono je uglavnom bila suzbijena utjecajem delfijskoga Apolonova kulta na ideologiju antičkoga Rima, i prije i poslije ukidanja republike. Dobar dio zapisanoga znanja bio je sačuvan u Bizantu na grčkom jeziku te je imao odjeka u skupnom stvaralaštvu Bagdadskoga kalifata, no to znanje nije bilo oživljeno kao glavna sastavnica kulture sve propasti mletačko-normanskoga ultramontanskoga sustava tiranije i kasnijeg rasta utjecaja velikoga ekumenskoga Firentinskoga koncila.

Modernu znanost i njen blagotvorni utjecaj na oblikovanje koncepcije čovječanstva o samom sebi kao eksperimentalnu fizikalnu znanost utemeljio je kardinal Nikola Kuzanski u svom djelu De Docta Ignorantia. Svi vrijedni tokovi moderne znanosti izvode se od Kuzanskoga preko njegovih učenika kao što su Luca Pacioli i Leonardo da Vinci. No, sustavan pogled na fizikalnu znanost kao cjelinu prvi je izgradio Johannes Kepler, sljedbenik Kuzanskoga, autor jedinstveno originalnoga otkrića univerzalne gravitacije. Otada je znanost napredovala linijom čiji su glavni predstavnici Fermat, Leibniz, Gauss i Riemann, nasuprot redukcionizmu čiji su tipični predstavnci lakeji i sljedbenici mletačkoga Paola Sarpija, poput besramnoga Galilea Galileija, zloga Renea Descartesa, moralno izopačenoga Johna Lockea radikalnih redukcionista 18. stoljeća poput de Moivrea, d'Alemberta, Eulera, Lagrangea i sljedbenika Laplacea, Cauchya, Kelvina, Helmholtza i drugih u 19. stoljeću.

Ovdje je bitno naglasiti da su razlike između te dvije suprotstavljene struje u modernoj europskoj znanosti, između sljedbenika Kuzanskoga i Keplera s jedne, i redukcionističke škola empirizma, pozitivizma i egzistencijalizma s druge strane, u osnovi teološke tj. da impliciraju da je znanost sljedbenika Kuzanskoga, Keplera, Leibniza i Riemanna naglašeno zasnovana na kršćanskom shvaćanju svemira u skladu s navedenim opisom čovjeka i žene prvom poglavlju starozavjetne knjige Postanka, dok su korijeni redukcionističkih znanstvenih škola u tradiciji indirektno pro-sotonističke škole delfijskoga Apolona i rimskoga carskoga panteona.

Ista pitanja koja se pojavljuju u tim oblicima na području europske fizikalne znanosti od klasične Grčke povezana su sa žalosnom činjenicom da organizirano kršćanstvo odumire u Sjeverenoj Americi te zapadnoj i središnjoj Europi, što je posljedica inducirane promjene kulturne paradigme koju su pokrenuli takvi otvoreno sotonistički kultovi kao što su Kongres za kulturalnu slobodu pod vodstvom pokojnih i živućih spodoba poput preminuloga profesora Sidneya Hooka i još uvijek aktivnoga Johna Traina.

Dekadencija kršćanskih crkava, uključujući i Katoličku crkvu, tipično se odražava u procesima poput sve bržeg smanjenja broja svećenstva, kombiniranih posljedica umiranja starijih i nedostatka mlađih svećenika. Propadanje se također izražava u pojavi suludih kultova povezanih sa biračkom bazom Georgea Busha, predsjednika SAD sve pomračenijega uma. Sve ih manje i manje služi jer ih sve manje i manje vjeruje, no krivnja nije do vjere već do vjernika.

Najvažnije i najčešće praktično pitanje religije i znanosti je pitanje vjere. U oba slučaja pitanje je u osnovi isto. Nitko nikada nije ljudskim osjetilima vidio ni univerzalno fizikalno načelo, niti Stvoritelja. Oba objekta postoje, no kako obuhvaćaju čitav svemir nisu dostupni osjetilnoj spoznaji. Osjetilno spoznajemo tek njihove tragove. Kao što smo sposobni, poput Kuzanskoga, Keplera i Leibniza, otkriti univerzalna fizikalna načela, sposobni smo, temeljem iste jedinstvene sposobnosti ljudskoga uma, prepoznati dokaz postojanja Stvoritelja.

Problem iza fenomena današnje dekadencije je to što se alternativa istini često naziva «demokracijom», premda joj bolje pristoji naziv sofistika. Ovdje upotrebljavam mjerila Platonovih dijaloga koja su korištena kao dokaz protiv sofistike, odgovorne za samouništenje nekada moćne Atene preko sofistikom zadojene atenske demokratske stranke koja je organizirala sudsko ubojstvo nevinoga Sokrata.

Osobitost sofistike je zamijeniti znanstveni dokaz vjerom u javno mnijenje neke skupine stanovništva, baš kao što je ideja o «demokraciji» Periklove Atene navela tu državu na samouništenje u Peloponeskom ratu. Opadanje i propast europske civilizacije od vremena zataškavanja atentata na predsjednika Johna F. Kennedya i ranije zamjene politike predsjednika Franklina Roosevelta korupcijom, utjelovljenom u vladi Harrya Trumana, odveli su SAD i zapadnu i središnju Europu u doslovni bankrot.

Moćne kulture propadaju samo onako kako propada današnja globalna civilizacija: dekadencijom koja se širi iz SAD i Europe, čiji je tipični primjer uloga pro-britanskoga predsjednika SAD Harrya Trumana i uspon tzv. «šesdesetosmaša» u Europi i Amerikama.

Sada je nevolja što se zagovaranje onoga što je naširoko prihvaćeno kao masovno mnijenje koristi kao zamjena ili čak zloćudna oporba istini. To je značenje sofistike. To je značenje koje se krije iza naziva «retorika» ili «spin». «Ne može se protiv javnoga mnijenja», labuđi je pjev naše civilizacije.

2. Istina je ljubav za čovječanstvo

Volite li čovječanstvo? Je li ljubav prema svim ljudima vaš najveći prioritet u svim stvarima, uključujući religijsko vjerovanje?

Uzmimo za primjer slučaj Nizozemske danas. Jedan od najružnijih problema moralne pokvarenosti danas na ovom planetu je zloglasni nizozemski postupak prema osobama starijim od sedamdeset godina. Eutanazija je jeftinija od nacističkih logora smrti kao način rješavanja problema neželjenoga stanovništva. Naciju koja dopušta postupke poput tzv. «eutanazije» trebalo bi smatrati odmetničkom državom sve dok se ne promijeni.

Naravno, politiku masovnih umorstava u ime eutanazije započeli su moji bogati neprijatelji u SAD, ne oni iz nacističke Njemačke. Nizozemci su nam dali bolest brijestova; SAD su dale Hitleru i današnjoj nizozemskoj bolest eutanazije.

To oslikava moje stanovište da su najgori zločini protiv čovječanstva oni koji se provode u ime politike vlada ili, jednostavnije, širenje neke vrste javnoga mnijenja. Stoga je najgori od svih zločina nedostatak naglašavanja ljubavi prema čitavom čovječanstvu. Vjerska i rasna mržnja, poput antisemitizma, mržnje prema islamu ili mržnje prema kršćanstvu, je najgori izraz zločinstva u poznatoj povijesti i danas.

Obratimo s tim u svezi ponovo pozornost De Pace Fidei Nikole Kuzanskoga. Ako volite Stvoritelja, morate promatrati sve ogranke ljudske obitelji u tom svjetlu, baš kao što Kuzanski iznosi u svom djelu. To je bio bljesak genija izražen i u uspjehu kardinala Mazarina koji je naveo zaraćene europske strane obvezati se «voljeti se međusobno» u Westfalskom mirovnom ugovoru 1648. Velika opasnost za današnje čovječanstvo su, s jedne strane, pokušaji sirotih pomračenih umova, kao što su predsjednik George W. Bush, Jr. ili brutalno pro-sotonistički potpredsjednik Dick Cheney, da pokrenu rat protiv islama i, s druge strane, opasnost da određene snage unutar islama odgovore na sličan način.

Bilo kako, a posebno u slučaju takvih odgovora na obje strane, civilizacija diljem planeta bila bi osuđena na posljedice koje bi se osjećale mnoge buduće generacije.

Iste snage iza lažljive kampanje korumpiranoga međunarodnoga tiska, koji namjerno falsificira da bi isprovocirao islamsku mržnju protiv Benedikta XVI., nalaze se iza namjere da se preko potpredsjednika Cheneya pokrene strahoviti jednomjesečni zračni udar na Iran i druge mete. Ako želite da vi i vaši potomci živite u Paklu na Zemlji, ako uopće budu živi, samo nastavite s istim obrascem akcije i reakcije, koji je započela raširena medijska podvala protiv pape Benedikta XVI. u prošlih tjedan dana.

Executive Intelligence Review, No. 39/2006