Masovno ubojstvo internetom!

IGRICE STAVLJAJU NA DNEVNI RED PROBLEM NOVOG ZAKONA

Lyndon LaRouche mlađi
14. prosinca 2007.

Patološki masovni učinak (u)druženja kao neka vrsta „vještičine čorbe“ sastavljene od spleta međusobno ovisnih učinaka udruživanja kao što su 'MySpace' i 'Facebook' s ubojitim računalskim igricama (i srodnim navikama), zahtjeva žurno oblike odgovora u vidu važnih inovacija zakona, metoda provedbe zakona i općenito društvenih naučavanja.

Stoga se mi, kao i nacije zapadne Europe, suočujemo s novim rodom društvenog postupka, koji je sad postao izvorom neposredne opasnosti za široku javnost u vidu nasilja, [koji je postao] način izražavanja redova našeg vlastitog pokoljenja mladih a već se javlja u oblicima usporedivim s terorizmom koji se pred našim očima stalno odigrava u jugozapadnoj Aziji.

Trebalo bi već biti bjelodano svakom pozornom i kompetentnom psihoterapeutu ili sociologu koji razmatra činjenice, da uloga elektronskih medija u prouzrokovanju ove smrtonosne pojave nije usporediva sa slučajevima gdje se elektronska sredstva koriste u vidu komunikacije jedne osobe s drugom. U ovim slučajevima suočujemo se s novom dimenzijom komunikacije, kod koje upravljač mehanizma komunikacije izravno igra, kao i kod računalskih ratnih igrica, kontrolirajuću ulogu George Orwellovog „Velikog brata“, ili ulogu nalik Adolfu Hitleru, u orkestraciji sadašnje rastuće plime ubojstvenih okolnosti kao kod nedavnih događaja u Blacksburgu i sličnim primjerima u Europi i Sjevernoj Americi.

Obrada samoubojstva sociologa Emila Durkheima i studija sociologije igara od autora koji su više manje išli njegovim stopama, važne su referentne točke u dijagnoziranju ovih slučejeva. Veoma blisko povezane, ali primitivnije izraze iste vrste socioloških pojava trebali smo prizvati u sjećanje iz iskustava terorizma nakon 1968. godine u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje, unutar razdoblja 1970.-80. i 1980.-90.

______________

Teškoća problema nije činjenica da komunikacije preko računala daju modalitet usmjerenja u ponašanju osoba u nekoj vrsti udruživanja, već je teškoća u zamjenskom obliku i modalitetu autoriteta, koji žrtva pod utjecajem određenih društvenih mreža ili pojedinac igrajući igricu ubijanja, stavlja na sam medij komunikacije. Upravo sam medij komunikacije, radije nego osoba povezana s medijem uručuje naloge „Velikog brata“ radeći kao domaćin medija u uporabi. Posljedica ove nedavno razrađene masovne pojave su horde „Terminatora“ holivudske „znanstvene fantastike“ pokušavajući upravljati svijetom istrebljujući predstavnike ljudskog upravljanja društvom.

Da li je aktivni upravljač medijem, uvodeći red među svoje ovisnike, stvarna osoba ili automatski ili kvazi-automatski uređaj gotovo je nevažno glede posljedica ovog odnosa. Osoba igrajući igricu ne doživljava ljudsku ličnost microsoftovog Billa Gatesa igrajući igricu do koje je došao preko internetske mreže te tvrtke, već on to proživljava kao glumac robot, kao Arnold Schwarzenegger glumeći ulogu poput „Terminatora“ kao kibernetski surogat za Gatesa, ili kogagod bi se moglo zamisliti da glumi takvu ulogu koju Gates igra preko funkcioniranja mikrosoftovih igara, ili preko 'Facebook'-a ili uloge koju možemo dodijeliti Rupert Murdochu u upravljanju 'MySpace'-a. Neki Bill Gates može biti rukovoditelj osobe koja programira sustav, ali Gatesova nakana, ili nakana kojegod Gatesovog rukovoditelja postaje „bogu sličan“ Adolf Hitler koji upravlja današnju odgovarajuću internetsku verziju nirnberških masovnih protestnih okupljanja iz razdoblja oko 1936. Ne smijemo previdjeti činjenicu da su 'MySpace' i 'Facebook' tipični primjeri društvene masovne osnovice ((samo)određenog „društva“) vojske robotskih ubojica, posade mreže igara ubijanja sve do časa dok, po programu, ne izvrše samoubojstvo.

Uvid u vrstu elektronskog „frankenštajnskog čudovišta“ koje je društveni sustav ubojitih računalskih igrica postao, trebao bi nas nagnati da se zamislimo i vratimo na studije sociologa koji su slijedili Durkheima i njegove švicarske i druge pristaše u proučavanju principa dječjih igara u radovima iz kraja 19. i u 20. stoljeću. Neki od nas raspoznali su slične posljedice u patološkom potencijalu natjecateljskih športskih momčadi i u važnosti koju je stariji von Moltke dao usmjerenju na izvršenje zadatka kod podčinjenih vojnih časnika, ili uloge tog principa u slučaju kad je Frederick Veliki pobjednički nadmudrio protivnika dvostrukom bočnom vojnom operacijom kod Leuthena. (Za razliku od Churchillovog ludog Montgomeryja i onog što je izveo s Prvom Armijom na sjevernom europskom boku krajem 1944., ili od samog Churchilla i onog što je učinio Australijancima protiv Ataturka u 1. svjetskom ratu.)

Prema tome, dva su čimbenika koja moramo istaknuti otvarajući hitno potrebnu istragu opasnosti za civilizaciju koju uporabe, proizlazeći iz John von Neumannove baštine u Silikonskoj dolini, predstavljaju samom nastavku postojanja iste civilizacije danas. Ključni problem je dvostruk:

1. Nametanje na društvo ili na njegove značajnije dijelove, sustava društvene kontrole koji ne poštivaju funkcionalnu razliku između ljudske i životinjske, ili mehaničke kontrole.
2. Činjenica da računalske i srodne tehnologije koje naznačeni računalski sustavi predstavljaju, isključuju ulogu stvaralačkog umnog potencijala specifičnog čovjeku pojedincu.

Više se mora reći o ovom odsudno važnom predmetu. Ovo je tek početak.