LaRoucheev govor Berlinskom seminaru

Pokrećemo se da bismo ponovno povratili vlast

LaRouche se pridružio 60-rici dostojanstvenika iz čitavog svijeta u privatnom seminaru u Berlinu 6.-7. prosinca 2005. Seminar je nosio naslov "Strateške mogućnosti u 'poslije-Cheneyjevskoj eri: Novi Atlantski savez u tradiciji Franklina Delano Roosevelta" Objavljujemo ovdje temeljni govor. Iza njega sljedi govor Helge Zepp LaRouche.

Predstavit ću nekoliko točaka što je sažetije moguće. Najprije o onom što je bilo u Sjedinjenim Državama tijekom prošlog tjedna. Zbio se događaj u Sjedinjenim Državama kojeg se može usporediti sa 'Zakletvom na teniskom igralištu' u Francuskoj. To je Lafayette, unatoč tome što Lafayette nije u to vrijeme skupio dovoljno jakosti i nastavio s time, a niti Kralj.

Zatim ću točno naznačiti kako je došlo do toga, kakav je moj pristup tome, i s kakvim će se problemom Europa suočiti pokušavajući sve to shvatiti. Zašto Sjedinjene Države, i samo one, moraju poduzeti korake jednake tome, ili paralelno Zakletvi na teniskom igralištu--ne što je bilo u srpnju 1789., nego što se trebalo dogoditi u lipnju. I o čemu se radi da dođemo do te točke, da će Europa morati točno proniknuti što mi radimo i koje značenje ono što se sada događa u SADu ima za svijet u cjelini. Ne tek kao neki čimbenik u svijetu, jer ako SAD ne provedu u djelo svoje poslanje koje se podrazumijeva u onom što se postignlo dogovorima, i objavilo prošlog tjedna unutar SADa, onda bojim se svijet nema šanse. Zato jer nema nijednog dijela svijeta koji bi se mogao suprotstaviti ovom specifičnom problemu, s kojim se moramo uhvatiti u koštac da bismo uspješno priveli kraju sadašnju svjetsku krizu. Te koji su problemi.

Od vremena Nixonove vlade, po prilici, pa sve do prošlog ljeta 2004. g. Demokratska se stranka SADa počela raspadati. Počela se raspadati u smislu udaljavanja od tradicije Franklina Roosevelta, a to je bit europske civilizacije od—ustvari otkad je Egipat dao ideje koje su određeni Grci uporabili, kao Pitagorejci i tako dalje i tako uspostavili početke europske civilizacije. Iz skupine mornara, koji su vrludali Sredozemljem u to vrijeme.

Dvije razlićite koncepcije čovječanstva

A značenje europske civilizacije, na primjerima Pitagorejaca, Talesa i drugih te vrste, pa Platona, vidi se u razvoju tih misli u koncepciju u uvjetima velikog rata zvanog Peloponeski rat, koji je nastao zbog moralnog izopačenja Atene pod uplivom nečeg što podsjeća na filozofiju Europe i Amerike danas, a to je sofisterija. Istina više nije bila norma ponašanja, nego društveno mnijenje, te je prevladavajuće društveno mišljenje postalo norma ponašanja. “Ponašaj se kao tvoj susjed, inače bit će zlo.” Štogod to značilo. Stoga pod uplivom javnog mnijenja naveća civilizacija tog vremena, Atena, upropastila je samu sebe i još mnogo više uz to u Peloponeskom ratu.

To se, eto, dogodilo europskoj civilizaciji također. Opetovano. Imali smo pošasti kao Rimsko carstvo, koje je bilo zlo. Imali smo Bizantinsko carstvo, koje je bilo nastavak tog zla s malo više sofisterije nego što je Rimsko carstvo nudilo. Onda je došao drugi oblik carstva, od oko 1000. g. poslije Krista, carstvo mletačke financijske oligarhije. Koje, kad je Bizant počeo truliti, Mleci su postali carstvo u obliku saveza s normanskim viteštvom. Pa je normansko viteštvo vladalo Europom od 1000. g. sve do velikog sloma, velikog Mračnog vijeka sredinom 14. stoljeća.

U 15. stoljeću došlo je ponovno do javljanja civilizacije—nakon duge stanke sve od 200. g. prije Krista—u vidu velike Renesanse sa središtem u Firenci. Pa sve što je moderna civilizacija, sve što je europska civilizacija dolazi odatle.

No nismo ih još porazili. Dekadencija se nastavila. S izgonom židova iz Španjolske 1492. g. i Velikim Inkvizitorom nastupili su počeci vjerskih ratova, od 1492. do 1648. koji su zamalo Europu uništili. Da nije bilo intervencije u Francuskoj od Mazarina i njegovog suradnika Colberta civilizacija bi nestala.

No oni su tad stali. Tu je bila luda Louis XIV, koji se zapleo s Fronde ratovanjima, starim, tradicionalnim neprijateljima Francuske iznutra. Započeli su i novu avanturu s Nizozemskim ratovima, pa su Nizozemci, koji su bili [dotad] progonjeni postali zlo. Postali su Mlećani. Mletački bankari. Postepeno su preuzeli Englesku i otuda imate anglo-holandsku liberalnu filozofiju, koja je razorila Europu iznutra!

Bila je to stalna borba tijekom čitavog tog razdoblja između dviju sila unutar europske civilizacije proširene globalno. Jedna sila je željela sačuvati tradiciju klasične Grčke povezane s Atenom u njenim najslavnijim danima, danima Solona Atenjanina. Slavna tradicija Pitagorejaca u znanosti. A na drugoj strani je ono što zovemo “oligarhijskim” ili “imperijalnim” načelom. Načelo Babilona. Babilonskog zla u obliku Perzijskog carstva, koje je bilo neprijatelj u to doba.

Carstvo se vratilo u obliku Babilonskog carstva, kojeg je stvorio Delfski kult, kult Apolona zvan Rimsko carstvo. Kako je Rimsko carstvo propadalo tako ga je nasljedilo Bizantsko carstvo, drugačiji oblik izrođenosti. To carstvo je nastojalo uništiti napore Karla Velikog u izgradnji civilizacije. Uspjelo je to razoriti putem velikog zla, tog mletačko-rimskog saveza u razdoblju Križarskih ratova—oni su bili čisto zlo, i bili uzorak raspirivanja vjerskog ratovanja kao načina uništenja civilizacije tijekom 1492. – 1648.

Baš kao danas, vidimo ljude koji zagovaraju vjersko ratovanje, rat između islama i Europe, a to nije ništa drugo nego ponavljanje iste stvari. Isti uzorak carstva. Vidimo da se sučeljavamo s opasnošću, ne tek opasnošću koja dolazi od neke države nego opasnošću pred pojavom koja je isti stari neprijatelj kojeg smo susretali sve od dana Babilona, isto zlo. Sila s kojom se suočavamo danas, nije sila nacije. Dogod mislimo da je problem neka nacija ne ćemo ga nikad razumijeti, ili riješiti. Problem je načelo zla, koje prevladava europskom civilizacijom danas, i svjetskom civilizacijom uglavnom, nakon 1971. – 72., vidljivim u promijeni svjetskog monetarnog sustava, promijeni sustava Bretton Woodsa.

Vlada nad nama sada mletački sustav zvan “anglo-holandski liberalizam” međunarodne financijaške oligarhije, koja siše svijetu krv.

Na primjer, možete vidjeti pojave kao što su ‘hedge’ fondovi. Oni nisu ništa drugo nego grabežljive zvijeri, grabežljivci. To su pokvarenjaci, koje bi u nekim društvima objesili zbog onog što jesu. Oni mašu novcima, uđu u tvrtku po pravilima slobodnog trgovanja zvanim “vrednote vlasništva [dionica]” i preuzimaju tvrtke jednu za drugom, u jednoj državi za drugom. Ubace se unutra, kupuju pod hitno, kupuju dionice te tvrtke. Kad postanu dioničari, i to u kategoriji skorih dioničara, počinju zahtijevati povećanje profitabilnosti tvrtke. I to ne samo povećanje dobiti nego povećanje isplata. Fondovi kažu tvrtka mora izbaciti ovo, zatvoriti ono drugo, zatvoriti ovo ovdje da bi pretvorila bitne proizvodne kapacitete u novac. Kažu zatim da tvrtka mora razdijeliti te novce kao dividende dioničarima. Pa je posljedica toga upropaštenje tvrtke, ona biva ostavljena kao prazna, beskorisna ljuska, a ‘hedge’ fondovi nastave i uzmu novce koje su pokrali na taj način, i krenu u pljačku nove tvrtke.

U sadašnjem međunarodnom monetarnom sustavu, pod uplivom financijskih derivata nalazimo točno takav mentalitet. Imamo lihvarstvo u najekstremnijem obliku. Ono uništava svijet. A zove se međunarodni monetarni sustav. Imate Europu koju razaraju Maastrichtski ugovori—doslovno razaraju, na ovaj način! Europa ne će preživjeti ako se Maastrichtski ugovori ne prekrše! Ne može preživjeti! “Euro” je postao “teuro”. Njegova je vrijednost pola manja od D-marke u vrijeme kad se D-marka usvojila. Maastrichtski ugovori su izmišljeni da se opljačka Njemačka da bi mogla podržavati ostale zemlje Europe—Francusku i Britaniju, i druge. Sad si Njemačka više ne može priuštiti da podržava druge zemlje Europe. Više nema mogućnosti za to! Što znači da je Europa osuđena na propast! Ako se ostane na podršci Maastrichtskih ugovora koje je Thatcher nametnula. To je samo produžetak iste stvari, to divljačko lihvarstvo, koje je prevladalo. A meta tog lihvarstva su Sjedinjene Države. Bitka unutar SADa—koje su bile europska tvorevina. Baš europska tvorevina razrađena u 15. stoljeću ustvari i koju je pokrenuo kardinal Nikola Kuzanski, vođa Renesanse 15. stoljeća. A Kuza je nakon pada Bizanta predlagao da Europa poduzme istraživačka putovanja preko oceana i nađe ljude s druge strane i s njima uđe u razvoj, odnosno razvojne programe. Izravna posljedica Kuze, koji je tad umro, bio je da je baš taj plan eksploracija doveo do prvog ponovnog otkrića Američkog kontinenta s kojim je Europa imala veze u davnoj prošlosti.

Od tog vremena kad se Europa upustila u te unutarnje krize baš europska civilizacija gledala je preko oceana sve više i više na kolonizaciju engleskog govornog područja Sjeverne Amerike kao na mjesto gdje bi se izgradila država nacija čiji bi uspijeh onda bio poluga prenošenja probitaka te reforme natrag u samu Europu. Pa je onda od tog vremena to bila borba. Sjedinje su Države stvorene kao nacija iz posljedica takozvanog “Sedmogodišnjeg rata” u Europi. Tada su Britanci u svojim nastojanjima razvoja carstva orkestrirali Sedmogodišnji rat u Europi, u kojem su sve vodeće nacije kontinentalne Europe zaratile jedna s drugom i jedna drugu upropastile. Zatim kod Pariškog mirovnog ugovora u veljači 1763. Britanska istočno-indijska tvrtka postala je carstvo.

I sva povijest Europe je bila takova, svi ratovi! Napoleon je bio marioneta za Britance, pod kontrolom Slobodno zidarskog kulta na čelu s Josephom de Maistre-om, koji je skrojio ličnost Napoleona, zasnovanu na ličnosti Velikog Inkvizitora iz 1492. Napoleonska bolest zarazila je Francusku. Zarazila je Europu. Postala je uzorkom fašizma u prošlom stoljeću, na istoj toj stvari. Uvijek isti problem—uništiti svaki pokušaj Europe i pokušaje snaga Sjedinjenih Država koje se nalaze u Europi ostvariti novu situaciju među narodima, suverenim narodima u kojima bi se cilj europske civilizacije u svom začetku konačno ostvario.

Imali smo ratove—ne samo Napoleonske ratove, koji su uništili Europu! Napoleonski ratovi u veću slavu Britanskog carstva i veću moć Britanskog carstva! Britansko je carstvo manipuliralo politikom Europe—slučaj Njemačke na primjer. Bismarck je bio odličan političar, njegov pokrovitelj bio je James Rothschild, prijatelj porodice Heinricha Heinea. Kao iskusni diplomat postao je kancelar Prusije. U tom vremenskom razdoblju Sjedinjene su Države pobijedile u Građanskom ratu i porazile Britance porazivši Konfederaciju koja je bila britanska marioneta. A istjerali su i Maximiliana, još jednu britansku marionetu iz Meksika. Tad je Američki sustav počeo širiti svoj utjecaj—1877. – 78. Američki sustav, to jest Američki sustav političke ekonomije kojeg je Bismarck usvojio. Nakon pada Napoleona III, utjecaj u Francuskoj je porastao i ona je počela preuzimati elemente tog sustava. Ruski Aleksandar III usvojio je taj program. Japan se preobrazio u modernu državu naciju pod izravnim utjecajem američkog ekonomiste Henryja C. Careyja, istog Careyja čiji je utjecaj bio instrumentalan za Bismarckovo usvajanje velikih reformi, na kojima se zasnivala njemačka industrijska sila od tog vremena.

Ratovi 20. stoljeća

Ponovno, Britanci su se pokrenuli—ne zato što su Britanci. Zato jer su carstvo. Carstvo se ponovno pokrenulo da bi uništilo Europu. I posljedice su bile te, da je nećak Princa od Walesa, Englez, maknuo Bismarcka s položaja, a luda Nikola II doveden je u Rusiju, te je utanačenje između Bismarcka i njegovog monarha i Aleksandra III prekršeno—pa su Britanci mogli orkestrirati uvjete i postanak 1. svjetskog rata.

Pa su Britanci ponovno organizirali 2. svjetski rat. On nije profunkcionirao kako su oni planirali, zato jer su neki njemački generali i Staljin imali drugačije ideje. I tako je uslijedio napad prvo na zapad a ne na istok.

No Sjedinjene su Države spasile svijet, jer je razlika zbog njihovog učešća bila odlučujuća. Istog trena kad je Roosevelt preminuo, sustav kojeg je uspostavio Truman počeo je s razaranjem. On je bio agent onog što je Winston Churchill predstavljao.

Prošli smo zatim kroz potpuno nepotrebno razdoblje prijetnji nuklearnog rata, od 1945. do nedavno—i još uvijek danas—zbog Trumanova uradka, njegove kapitulacije zajedno sa svojim prijateljima pred Winstonom Churchillom, uporabivši nuklearno oružje, za čije postojanje Truman nije znao ranije, ali Churchill jest! Prvo, nakana im je bila baciti nuklearne bombe na Berlin! No Njemačka se predala prije nego što je to oružje bilo spremno. Pa onda su trebali naći negdje gdje bi ga bacili, te su ga bacili na Hirošimu i Nagasaki. Uradili su to nakon što su odgodili mirovni pregovor koji je bio dogovaran preko Vatikana na dovoljno dugo da bi bacili bombe na Japan. I nakon toga, dali su japanskom caru točno iste uvjete koje je ugovorio za mir putem vatikanskog Ureda za izvanredne poslove. S ciljem da bi ovaj svijet otišao u pakao.

Staljin nikad nije namjeravao pregaziti Europu! Staljin je računao na dogovor kojeg je postigao na Jalti s Franklinom Rooseveltom. A oni su krenuli to potkopati! Jer Roosevelt je znao povijest i znao je kako svijet funkcionira. I u tom trenutku, izazov je bio, koji? Izazov je bio eliminirati kolonijalizam. Izazov je bio osloboditi nacije i pomoći im razviti se kao slobodne i neovisne nacije diljem planeta, cilj je bio jednom zauvijek eliminirati čimbenik imperijalizma s lica ovog planeta zbog kojeg smo patili sve od drevnog Babilona. On je bio uništen! Prošli smo kroz pakleni rat, i mogao je skoro biti nuklearni rat! U nekoliko slučajeva, zbog toga.

Pa što su onda učinili? Isprali su mozgove čitavoj skupini mladih ljudi u mojoj državi, pokoljenju koje se rodilo između 1945. i 1950. Bila je tu organizaciija zla, zvana Kongres kulturne slobode. Trebali bismo je zvati Kongres kulturnog razaranja. Njihova meta bila je naročito skupina u gornjih 20% porodica po primanjima, ljudi koji su se rodili između 1945. i 1950. Upropastili su čitavo pokoljenje, naročito one koji su spadali u kategoriju takozvanih ‘bijelih ovratnika’ [išli su na posao u bijelim košuljama], u predgrađima. Pa tako, događaji kao Kriza kubanskih projektila 1962., ubojstvo Kennedyja, britansko izbacivanje Adenauera, preuranjeno, u Njemačkoj, opetovani atentatski napadi na Charlesa de Gaullea. I zatim ubojstvo Kennedyja. Pa nakon toga početak još jednog ludog rata! Rat u Indokini—čin bezumlja van svakog vjerovanja! Kalkulirano bezumlje čak i prije nego što je počelo, s ciljem razbiti Sjedinjene Države i izopačiti ih.

Kao posljedica došlo je do pokušaja fašističkog udara u Sjedinjenim Državama, no on je bio zaustavljen. Baš kao što je i 11. rujna bio pokušaj fašističkog udara na Sjedinjene Države i izazvao mnogo problema. A Sjedinjene su Države skoro uspjele upropastiti se otišavši u rat s Irakom. Pitali biste: “A koja je svrha toga?” Svrha nije bila pobijediti u ratu s Irakom. Svrha je bila upropastiti Sjedinjene Države—i skoro im je to uspjelo.

Prekretnica u Sjedinjenim Državama

To su, dakle prilike pod kojima je ova nova ‘Zakletva na tenis igralištu’ [aluzija na ‘Zakletvu na teniskom igralištu’ 20. lipnja 1789. u Parizu] nastala. Borio sam se protiv ovog svega čim sam se vratio iz vojske 1946. g., nakon boravka u Indiji i prije toga u tadašnjoj Burmi, sada Mijanmaru. Vratio sam se i vidio što se dogodilo, a bilo je oprečno onom što sam mislio da bi trebalo biti pod Rooseveltom. Išli smo prema Paklu. Kad sam se vratio u Sjedinjene Države, našao sam ljude za koje sam mislio da su hrabri u borbama u ratu. Bili su kukavice kad su im se njihove žene suprotstavile u vrijeme desničarskog terora, kojeg je Truman počeo--ne McCarthy, Truman. Truman je bio terorist! Truman je bio zlo! Protiv toga sam se borio čitav svoj život od tog vremena. I čini mi se da bismo sad mogli biti blizu pobjede. Možda ćemo uspjeti vratiti moju zemlju na pravi put. Pa upravo ljudi u mojoj zemlji imaju osjećaj da žele vratiti našu zemlju na pravi put oteti je zlu kojem smo bili podvrgnuti i izopačenosti u ovom razdoblju, što je omogućilo događaje ovog prošlog tjedna. Evo što je bilo. Za vrijeme demokratske konvencije u srpnju prošle godine, došlo je do stanovitog pomirenja između mene i ljudi u Demokratskoj stranci. No to ne znači da su svi koji su bili protiv mene ranije, no većina Demokratske stranke koja je bila pod kontrolom novca Wall Streeta, bila je protiv mene. Ljudi kao dobro poznate ličnosti iz financijskih krugova Wall Streeta, mrze me iz dna duše i uvijek su me mrzili. Većina mojih neprilika došla je iz te hrpe. I nekih britanskih skupina.

Ali u to vrijeme kriza je postala bjelodana, gospodarski nered je postao bjelodan, opasnost druge Busheve vlade postala je bjelodana. Tada je došlo do pomirenja u stanovitom smislu, između mene i jezgre vodstva u Demokratskoj stranki. Do tog je došlo krajem kolovoza, kad im je postalo jasno da me trebaju uvesti u svoje redove da bih im pomogao voditi kampanju. Tada sam postao dio Kerryjeve kampanje. No bilo je kasno. Kerry nije imao dovoljno ubojitog instinkta—mogao je pobijediti no to bi zahtijevalo ubojiti instinkt za pobjedu. Morate grubo igrati da biste pobijedili određene političke izazove. Morate reći istinu—ne smijete ublaživati! Recite istinu! Pokušavate predobiti ljude, morate im reći istinu! Nemojte razmišljati čime se može izmanevrirati—recite istinu! Ljudi će to prihvatiti. I tako, skoro smo uspjeli.

Došao je onda 2. studenog, pa je uz pomoć prijevare i sličnih manevara u Ohiju Bush bio nominalno izabran. Pa iako je bilo zatajivanja izbornih galsova i drugih stvari—bilo je veoma teško doći tamo i reći pobjedit ćemo i oboriti prijevarno glasovanje na sudu. Ne može se to postići u takvim prilikama. To i nije način kako se boriti. Legalistička nastojanja pojedinaca, često izgube. Morate pokrenuti prave snage. Morate mobilizirati društvene snage i pokrenuti ih, ako želite—morate u biti planirati revoluciju, i tako ćete na pošten način pobijediti na izborima. Svaka poštena izborna pobjeda nastaje revolucijom. Ili glupošću, jedno ili drugo.

Pa to eto nije uspjelo. Tad, 2. studenog Demokratska stranka bila je u potpunosti demoralizirana, počevši od Kerryja pa nadole. Mi smo tad imali web konferenciju preko interneta, koju sam ja zatražio i koja se održala 9. studenog. Izgrdio sam Demokratsku stranku rekavši: “Ako imate pameti, mogli bismo Georgea Busha pretvoriti u jalovog predsjednika [‘lame duck’] čak i prije nego što bude ustoličen.”

I to smo i učinili!

George Bush je bio jalovi Predsjednik Sjedinjenih Država od dana ustoličenja za svoj drugi termin. Ono protiv čega se borimo nije George Bush. Tu su druge snage koje kontroliraju prilikama.

I tako ja sam razložio stav i rekao: “Pazite, Bush će izići i pokušati pokrasti fondove namijenjene sustavu Društvene skrbi. Borit ćemo se protiv toga.” Složili su se, pa smo se tako postavili i pretvorili Georgea Busha u jalovog predsjednika, prije nego što je položio prisegu na svoj položaj. I bio je jalov! Imali ste dva Senatora uključujući Barbaru Boxer, koji su se pokrenuli i to potvrdili. Počeli smo, dakle, kao poraženi. Već 23. svibnja ove godine ne samo da smo imali jaku većinu Demokrata, ogromnu većinu Demokrata u Senatu koji su nam postali saveznici u programu kojeg smo poticali. No od 23. svibnja pridobili smo i dovoljno Republikanaca Senatora, tako da je obostranačka kombinacija bila dominantna snaga u američkom Senatu i ostala takvom—i rasla—od tog vremena do danas. Zapazit ćete to i nedavnim događajima glede raznih pitanja, pa ste tako imali u Senatu glasovanje 98 : 2 protiv torture koja se provodi od SADa, nad zatvorenicima u Guantanamu, itd., danas. To je bila otvorena bitka u kojoj je Podpredsjednik SADa i njegove kohorte rekle, priznale, da provode torturu! Pa su i branili uporabu torture kao legitimno sredstvo. Condoleeza Rice je to branila ovdje, u Njemačkoj, jučer. Lagala je! Rekla je, “SAD nisu nikad priznale [da provode] torturu”. No nije tako, priznale su—Dick Cheney koji vrši dužnost Predsjednika SADa tvrdio je, borio se za,--. Imate sad zakonski prijedlog financiranja američkih obrambenih snaga, koji je zapeo u Domu zastupnika [Kongresu] jer je Senator McCain napisao rezoluciju sa strane Senata, koja je sad u Domu kao zakonski prijedlog izglasavanja financiranja nacionalne ustanove obrane. Taj McCainov Amandman kaže novac se ne smije rabiti u svrhe torture.. Razlog zašto se ne glasuje za taj prijedlog je jer Busheva vlada—ili Cheneyjeva vlada—želi da taj prijedlog prođe bez McCainovog Amandemana. Glede tog pitanja uključujući i problem Iraka općenito, 403 člana Doma zastupnika, Republikanaca i Demokrata odbacuju, u cijelosti politiku rata u Iraku. Eto, to su prilike pod kojima je došlo do toga.

Sačuvati američki sektor alatnih strojeva

U međuvremenu, vodio sam borbu unutar Demokratske stranke i drugdje, da otvorim oči ljudi SADa da mogu prepoznati da će General Motors, namjerno, pokušati stjerati same sebe u stečaj i preobraziti se u financijsku tvrtku, kao što je U.S. Steel [tvrtka Američki čelik] napravio pred nekoliko godina. To jest, napustiti proizvodnju i postati financijska tvrtka, skoro na isti način kao što je to postao General Electric i U.S. Steel. Predložili smo mjere—rekli smo u biti proizvodimo i onako previše automobila. No ključni problem ovdje je cjelovitost [integritet] nacije kao proizvodne nacije. A u Americi proizvodnja je koncentrirana u jednom sektoru u biti, slično Mittelstandu u Njemačkoj, a to je ne samo sektor visoke tehnologije, nego u dijelu radne snage u proizvodnji alatnih strojeva. Moderna spposobnost proizvodnje alatnih strojeva glede radne snage odsudni je dio svakog modernog gospodarstva. Ako nemate učinkovitu sposobnost proizvodnje alatnih strojeva, u velikim razmjerima onda nemate moderno gospodarstvo! Onda ste drugorazredno, ili trećerazredno gospodarstvo.

Sposobnost proizvodnje alatnih strojeva u SADu koja se izgradila naveliko pod rukovodstvom Harryja Hopkinsa i vodstvom Franklina Roosevelta, te je ta sposobnost ostala koncentrirana u ostatku zrakoplovne industrije—a sličnoi je tako i u Europi. Zrakoplovi i automobili imaju općenito jaku koncentraciju veoma visokokvalificiranih proizvodnih zaposlenja. Bez sektora alatnih strojeva gospodarstvo ne može neovisno ići nigdje naprijed. Ne može razviti novu tehniku niti proizvesti tehnologije povezane s tim. Mogu pronalaziti, imati otkrića u laboratorijima, znanstvena otkrića u laboratorijima, mnogo toga, no ako nema sektora alatnih strojeva koji je djelotvoran, povezan s industrijom, ne će biti napretka! Ne će biti rasta!

U Sjedinjenim Državama ta se sposobnost nalazi uglavnom u ostatcima unutar zrakoplovne industrije, koja je relativno malena, no velika koncentracija je u auto industriji. Automobilska industrija je relikvija onog što je Roosevelt uspio s Hopkinsom, izgradivši veliku proizvodnu moć koja je zadivila svijet u vrijeme 2. svjetskog rata. Ako to izgubimo više ne ćemo biti nacionalno gospodarstvo. Ako Europa izgubi Mittelstand u Njemačkoj i slično tome u Francuskoj, Europa ne će ništa imati! Bit će mrtva, gospodarski!

Stoga, boriti se za, braniti i sačuvati taj sastojak—sposobnost alatnih strojeva proizvodnje, za visokokvalificiranu proizvodnju—to je bitna podloga očuvanja postojećeg nacionalnog gospodarstva, ili za razvoj gospodarstva, a ja nastojim razviti takav program.

Ali jasno, bankari su bili protiv toga, i bankari mene uopće ne vole. (Pa dobro, neki bankari vole. Ipak imamo nekoliko bankara zdrava razuma u Sjedinjenim Državama ustvari.)

No oni se nisu uopće pokrenuli. Imali smo čovjeka, Kongresnika iz Kalifornije, Millera koji je prihvatio tu temu sa stajališta mirovina. Mirovinski sustav Sjedinjenih Država je u opasnosti—ne sustav Društvene skrbi, nego privatne mirovine. Velike tvrtke su pokrale mirovine svojih zaposlenika. Ljudi su radili i oslanjali se na svoje privatne mirovine. No one su sad pometene. Miller je tako uzeo tu temu i pokušao mobilizirati [radnike] i mi smo počeli s njim surađivati na poduzimanju mjera glede problema s tim mirovinskim sustavom. No ja sam uporno zahtijevao da je jedini način rješavanja mirovinskog problema putem ostvarenja tvorevina koje funkcioniraju, sposobnih da se održe—a to znači da moramo sačuvati industriju automobila.

Uz našu industriju možemo proizvoditi željeznice, sustav željeznica. Njemačka predvodi industriju sustava magnetske levitacije—maglev. A Sjedinjene Države sa jakim sektorom alatnih strojeva mogu napraviti to isto, u suradnji s Njemačkom i to odmah sad. Ako uzmete njemačku tvrtku i ona stupi u dogovor s pravim snagama u SADu, možete imati maglev u SADu, i to brzo. To je najbolji način, i to zato jer imamo sposobnost proizvodnje alatnih strojeva koja je u stanju raditi na osnovu [tuđih] konstrukcionih nacrta i proizvesti istu stvar. To je već napravila Kina! Uzeli su projekt, popularno područje od Šangajske zračne luke, što je bilo izvedivo glede razvojnih sposobnosti Kine uz njemačku suradnju. Tako oni sad imaju—Kina sad ima početke maglev sposobnosti kao sastavni dio potencijala Kine. Uzevši određeni projekt i primjenivši kao njegov dio novu tehnologiju da bi proširila primjenu. Možemo graditi sustav transporta. Možemo graditi nuklearke, kao palačinke! Mi i druge zemlje Europe možemo surađivati u izgradnji nuklearne energije, kao da proizvodimo palačinke! I u tome nema zamjene za to! Apsolutno nema zamjene nuklearnoj energiji, u svakoj zemlji zdrava razuma u svijetu. Mogu se koristiti druge vrste energije, ali nuklearna je energija jedina koju je vrijedno imati. A država koja nema prava na nuklearnu energiju, nema suvereniteta. Baš tako.

’Zakletva na teniskom igralištu

To su, dakle, bila otvorena pitanja. Raspravljali smo tokom proljeća i ljeti sve do jeseni. Tad, jednog dana došlo je do prekretnice, prošli tjedan. Vodstvo Demokratske stranke u Senatu i Domu zastupnika utrošilo je mnogo vremena u studenom da bi razradili dogovor programa, dosljednog onom što sam bučno zagovarao već duže vremena. Taj tjedan, prošlog petka, došlo je do primjene toga, pa je to bila Zakletva na teniskom igralištu.

Francuska Nacionalna skupština priseže "Zakletvu na teniskom igralištu", 20. lipnja 1789. (slika Jacquesa Louisa Davida). Prisegli su da se ne će maknuti s tog mjesta dok ne postignu dogovor o Ustavu. Odluka vodstva američke Demokratske stranke o poticanju znanosti, školovanja i rasta zasnovanog na inovaciji i "stvaralačkom raskidu" mladih u državi predstavlja takvu prijelomnicu.

No ostatak svijeta baš nije upoznat s tim. Prva prezentacija na internet stranici (‘site’) čitavog teksta govora Nancy Pelosi, Vođi kongresne manjine, na Harvardskom sveučilištu, a to je jedan od dva programska govora, jednakog Zakletvi na teniskom igralištu, bit će prepisan i dostupan danas prvi put. Pažljivo ćemo ga mi prepisati. Imate zatim Zastupnika Millera, koji je zbog svog višemjesečnog rada na pitanju mirovina ušao duboko u pitanje obnove gospodarstva. U međuvremenu, u istom razdoblju, stanoviti broj vodećih industrijalaca SADa, uključujući i vođu Ford Motor tvrtke, Predsjednik William Ford, odlučili su se ujediniti.

Imamo sad, dakle koaliciju, koja je ustvari dvostranačka, no vodi je Demokratska stranka s nacionalnim vodstvom Demokratske stranke kao vođom stranke u Senatu i vođom stranke u Domu zastupnika—protu-ratna stranka—te su se oni pokrenuli, a Republikanci se pokreću u odnosu suradnje s tim—Republikanci zdrava razuma, uglavnom surađujući glede Iračkog rata i posljedica povezanih uz taj rat, kao tortura.

Mi smo se pokrenuli da natrag uzmemo državu. Uporno sam nastojao da se moramo rješiti Cheneyja. Ako se oslobodimo Cheneyja, naći ćemo načina kako postupiti s idiotom u Bijeloj Kući, koji je jako izoliran.

Taj režim je umirući. Nije snažan režim, to je umirući režim. Predsjednik je prolupao. Intelektualno nije sposoban shvatiti što čini. Cheney je kriminalac, on je ubojica. Ali on nije super—nije čak ni Adolf Hitler. Glup je! On je razbijač. On je mafijaški utjerivač. A njegove odlike su odlike koljača, koljača iz organiziranog kriminala. A imate Predsjednika, koji je slabić, umno bolestan, kojim vladaju žene, tri žene—njegova majka Barbara, Condoleeza Rice, koja je slabić intelektualno, i Karen Hughes, koja ga je u Texasu tetošila kao majka. Te tri žene onda drže ruke tog jadnog idiota, koji doživljava slom, stalno.

Prema tome, prilike su takve da možemo ako ustrajemo u našim nastojanjima, koja se sad nalaze na stolu i koja ćemo pojasniti svima, promijeniti politiku Sjedinjenih Država. Nalazimo se na putu da to učinimo. Ali da bismo napravili ono što moramo, moramo preuzeti vlast, Izvršnu vlast. Ne možete provesti revoluciju kroz zakonodavstvo. Zakonodavstvom treba upravljati kroz Predsjednički sustav, jer je Izvršna vlast kao zapovjedništvo u ratu. Rat se ne vodi kroz odbore—osim ako ga želite izgubiti.

Prema tome, morate imati Izvršnu vlast, koja mora donositi odluke dan za danom. To kod nas postoji u SADu, kao što neki znaju. Imamo ljude, od kojih neki dolaze iz vojnih službi, ili iz obavještajne službe ili iz diplomatskih službi, koji su veoma dobri građani, s mnogo iskustva, zreli ljudi. Oni su učinkoviti. Postoje. Mnogi od njih su moji prijateljei. Imamo mogućnosti sakupiti Izvršni odjel koji bi ljudima koji znaju povijest o stvarima u vrijeme Roosevelta bio kao podsjetnik. Možemo to vrlo brzo učiniti.

Globalizacija: Oblik ropstva

Problem je u ovome: Europa je, kao i Sjedinjene Države, žrtva sadašnjeg vala sofisterije, koja je prevladala u poslijeratnom razdoblju. Takozvani “Hladni rat” pomogao je sofisteriji, jer više niste govorili istinu. Govorili ste samo ono što ste željeli da drugi čuju od vas, niste govorili istinu. Razmišljali ste o posljedicama kad drugi čuju kad nešto kažete, pa prema tome niste govorili istinu, niste dijelili istinu jedni s drugima. Baš kao u drevnoj Ateni, Europa kao i Sjedinjene Države postale su nacije sofista. To se zove “farbanje [istine]”—tako nešto.

Ja to zovem laž

Stoga u tim uvjetima politika je postala ne politika što bi trebalo uraditi nego politika onog što mislite da biste mogli prodati. Pa onda ideje koje se mogu prodati uglavnom su ideje koje su nas dovele u ove neprilike u prvom redu. Ili varijacije toga.

Na primjer globalizacija. Nemožete imati civilizaciju i globalizaciju. Bez suverene države-nacije ne možete imati civilizaciju. To je povijest Europe od vremena Grčke. Bez nacionalne suverenosti na osnovi načela Opće skrbi, to jest Opće skrbi svih ljudi kao prvog uvjeta vlade—bez toga ne možete imati uspješnu ekonomiju. Ne možete imati uspješnu vlast.

Uzmimo slučaj Indije. Neki ljudi baš kažu da je Indija, kao i Kina, velika slika uspjeha. Neki praznovjerni budale kažu da su Kina i Indija opasnost Europi i slično, jer će preuzeti svjetsko tržište. Šuplje riječi! Pa svatko u Europi s imalo mozga zna da su to isprazne riječi, ako imalo misle. Globalizacije ne funkcionira ni za čiju dobrobit! Globalizacije je vrsta ropstva čitavih dijelova svijeta.

Pogledajte samo stanovništvo Indije, na primjer, 70% stanovništva Indije živi u očajničkom ili sve gorem siromaštvu--fizičkom siromaštvu. Pa zašto onda Indija ne može, ako je takav uspijeh, providjeti dovoljno novca, dovoljno prihoda i poboljšati uvjete života tih siromašnih ljudi? A vidjeli smo takve prilike tijekom moje posjete Indiji. Helga je otišla u Istočni Delhi, koji je rupa pakla bolesti? To je odlagalište ljudi koji su napustili svoja polja da bi došli u ta mjesta i umirali od groznih bolesti! Pa veoma malo ljudi razumije kakve su to bolesti i njihovi problemi. Bolest nije bolest pojedinca, jer u osiromašenim područjima sve bolesti postoje u svima! Nova se bolest pojavi, svi je dobiju! Imate područja u državi krajnjeg siromaštva—u svakoj državi—koja su takva! Imate rupe pakla bolesti. Nova se bolest ukaže, svi će je dobiti! Svaki od njih! U vrlo kratkom roku.

I to su uvjeti u koje ulazimo sve dublje.

Pa zašto je tako? Zašto je država za koju se kaže da je takav uspijeh, takva opasnost Europi i njenim mogućnostima proizvodnje—zašto su takvi uvjeti kod njih? Zato, jer ne primaju dovoljno novca u cijeni svog izvoza! A ljudi gledaju na plaće samo kao na nešto što pojedinac ima kao prihod. Plaće nisu ono što jedan čovjek dobije kao prihod iz proizvodnje. Tu se radi o prihodu, fizičkom prihodu čitavog stanovništva. Produktivnost, umni život, kvalificiranost, čitave jedne nacije u čitavom stanovništvu! Ne jednom dijelu! Ne samo dio koji ima posao a drugi nema. Nacija je cjelovita jedinica, i svi ljudi države su produktivnost države.

Ako uzmete 70% bilo koje nacije i osudite ih na siromaštvo—kao što su učinili u Italiji! Italija je razbijena nacija, zbog Mezzogiorn(o)a! Sve dok imate Mezzogiorno u uvjetima stalnog siromaštva na jugu Italije--nemate Italiju koja funkcionira, politički ili inače! I to su uvjeti siromašnih zemalja svijeta. Protiv toga se borimo.

Pa prema tome, što će sad biti, ako uporno nastojimo da Indija dobije cijene za svoje proizvode, i Kina dobije cijene za svoje proizvode, koje bi odgovarale koštanju tih proizvoda u Sjedinjenim Državama ili Europi? To morate ostvariti. Produktivnost Indije i Kine nije onakva kako bi odgovaralo u Sjedinjenim Državama ili Europi. Oni žele dospjeti tamo, ali to onda znači da morate imati takvu suradnju kod koje će se čitavo stanovništvo u razdoblju od jednog do dva pokoljenja uzdići. Pa da onda imamo stanoviti paritet u proizvodnoj moći širom svijeta. Stoga morate imati protekcionistički sustav!

Ne znači da možete vrludati i manevrirati tečajevima valuta—“ova bi trebala porasti, ona se treba smanjiti”—ne! To je bezumlje. Morate tražiti međunarodni dogovor i pristanak između nacija kao što je bio Sustav Bretton Woodsa. A morate to izračunati na osnovici pružanja poboljšanja standarda života koji je povoljan za sve ljude u svim nacijama. Inače ne će ići.

I eto tu smo. Možemo to sad učiniti. Ne možemo to ostvariti preko noći, potrebna poboljšanja u uvjetima života ljudi ovog kontinenta, ovog planeta. Ali možemo to postići kroz dva pokoljenja! Možemo usvojiti politički program koji će nas voditi tim smjerom.

Po uzoru na NASA-u

Jezgra političkog programa objavljenog prošlog petka na Harvardu, zasniva se na koncepciji NASA-e. Bila su dva modela o kojima se raspravljalo u SADu. Jedan je bio Rooseveltova mobilizacija u 30.-im godinama prošlog stoljeća koja je dovela do naših ostvarenih mogućnosti 1940. – 41. Ali problem je bio, kad smo to pogurali, što je i danas valjano—da bi smo razumjeli kako bismo spasili neku ekonomiju, kako bi trebalo izgraditi svjetsku ekonomiju, treba se vratiti na SAD iz Rooseveltovog doba, u razdoblje od kad je Harry Hopkins stupio na svoj položaj sve dok nismo ušli u rat. To je model. No problem je bio, što se to dogodila i u glavama je mnogih ljudi pod ratnim uvjetima. Ustvari nije to bilo u ratnim uvjetima, bilo je u predratnim uvjetima. Uradili smo to, jer čim je Roosevelt stupio na položaj i došao u svoj ured prvi put—Hitlera su već postavili za diktatora, i svatko s imalo znanja znao je da je 2. svjetski rat neizbježiv! Pitanje je samo bilo, kako će doći toga, u kojem obliku? Kad? Gdje? No bilo je neizbježivo. Svatko s imalo mozga znao je da svijet ulazi u opći, globalni rat, istog dana kad su Hitlera postavili za diktatora, nakon požara Reichstaga—s posebnim nalogom.

Pa budući je došlo do Rooseveltove obnove u ratnim prilikama, ili takvih vrsta ratnih prilika—predratnih—bila je to stvar, ako postavljamo pitanje takve mobilizacije, ne će li ljudi unutar SADa misliti da to znači pohod u rat, ili carstvo? A poznato vam je raspoloženje u Europi i drugdje u svijetu, da postoji takva sklonost. Kao i u SADu.

Zato smo mi rekli: “Čekajte—“ i zato razgovaramo o tome, no odlučili su to napraviti. Rekli su: “Uzmimo primjer NASA-e”. Ono što je Kennedy učinio svojom odlukom staviti čovjeka na Mjesec unutar jednog desetljeća-to je bio jedan od najvećih projekata u modernoj povijesti. I jedan od razloga zašto su ga ubili, jer je krenuo u smjeru suprotnom od onog što su njegovi protivnici voljeli—i to je bilo globalno pitanje. Ubili su ga ! A ljudi unutar vodstva SADa bili su upleteni u njegovo umorstvo, i zataškavanje istrage.

A sad uzor NASAe: Upletemo svaki vid društva glede čovjekovog istraživanja svemira. Čovjekovo istraživanje svemira nije tek projekt. Čovjekovo istraživanje svemira je potvrda čovjekova identiteta kao univerzalnog bića. Čovjek je biće u svemiru. Mi smo u svemiru. Dio smo stvorenog svijeta. Mi smo stvaralački dio svijeta. Baš u tome naći ćemo svoj identitet. Trebamo države nacije kao suverene nacije da bismo funkcionirali. Jer trebamo nacionalne kulture kao osnovicu djelovanja. No imamo i viši identitet, kojeg dijelimo sa svim nacijama svijeta zajedno. Taj viši identitet je-narav čovjeka kao stvaralačkog bića u svemiru. Prema tome, podižemo oči prema nebesima da bismo rekli: “Što ćemo raditi tamo daleko”? Tko se nalazi u susjedstvu Sunčevog sustava, tko će se brinuti za Sunčev sustav? Koga ima raspoloživa da se pobrine za Sunčev sustav—kojem prijete stanovite stvari koje nadolaze u budućim razdobljima? Mi imamo tu odgovornost! Ne baš neophodno mi koji smo živi danas. Ali naša unučad, naši potomci snosit će tu odgovornost. Pa kad razmišljamo o preuzimanju te odgovornosti uzdižemo se iznad sitničavosti koje nas vode u gluposti. Po prvi put mi počinjemo shvaćati da smo mi čovjek u stvaranju. Stvaralačko stvorenje u stvaranju. A ono što sad trebate u Sjedinjenim Državama i širom pleneta, trebate osjećaj čovjeka u stvaranju. Morate podići ljude iz sitničavosti. Gledate oko sebe kockanje, masovno kockanje, vidite sve ove bolesti, teške bolesti, moralne bolesti čovječanstva. Kako ćete podići čovječanstvo pa da umjesto pokvarenosti počinje gledati na sebe kao ono što jest? I da misli što će njegovi potomci biti. Kako će izgledati čovječanstvo njegova potomstva.

Potrebno vam je takvo nadahnuće, jer stvari koje ćemo raditi, ciljevi koje imamo, neke možemo ostvariti u kratkom roku, a za neke je potrebno duže vrijeme—dva pokoljenja. Dva pokoljenja je dobro razdoblje za razmišljati, 50 godina. A to baš i nije tako dugo vrijeme. Ako samo razmislite o nama koji smo prošli iskustva zadnjih 50 godina. 50 godina je veoma kratko vrijeme. Mnogo se stvari može dogoditi u veoma kratkom roku. Eto, tako stvari stoje.

Porazite financijskog sukuba

Demokratska će se, pak, stranka pokrenuti tim smjerom. A i neprijatelj će se isto pokrenuti. A neprijatelj nije nijedna država. Nije Britanija, nije nacija, nego bankari. To je međunarodna financijaška oligarhija, čiji je tipičan primjer u našem sjećanju mletačka sluzava pljesan. To je, dakle neprijatelj. Što neprijatelj hoće? Neprijatelj mi je rekao u lice, prijetio mi je, izravno, osobne prijetnje—meni glede toga.

U čemu je stvar? “Mi sad imamo divovske financijske tvorevine, koje su veće i jače od vlada. Ne ćemo se više podvrći”—govoreći za bankare—“ne ćemo se više podvrći upravljanju od strane vlade! Mi smo vlada! U mnogim slučajevima sačuvat ćemo vlade—kao svoje slugane”!

Pa je onda naš posao srušiti moć tog financijskog oktopusa, tog financijskog sukuba.

Kako možemo to postići? Pa, oni su u bankrotu. Svaki veći bankovni sustav u svijetu, u Europi naročito i obje Amerike je beznadno u stečaju. Ne postoji istinski solventna banka u Sjedinjenim Državama ili u Europi, sve su one u stečaju, ako pošteni računovođa dođe i provjeri prostorije. U nekim slučajevima, ne morate čak ni provjeriti prostorije. Svaka banka—JP Morgan Morganovih interesa je u stečaju. Svaka druga banka u SADu koja je upletena u ‘hedge’ fondove je manje ili više nelikvidna. Financijski sustav je u stečaju! Govorimo o stotinama bilijuna dolara, prevarantskom novcu u optjecaju u liku financijskih derivatskih obveza. Svijet nikad ne može isplatiti taj dug! Financijski sustav je u stečaju!

A ako se odupremo tome i stavimo ih pod stečaj imat ćemo priliku. Samo jednu priliku. Pitanje je hoće li Sjedinjene Države, vlada Sjedinjenih Država, koja ima Ustavni sustav koji je uspostavio sustav Bretton Woodsa—možemi li ponovno pokazati volju i popeti se u ring i nametnuti sustav poput Bretton Woodsa, ponovno na ovom planetu? Te uporabiti taj sustav i pustiti u optjecaj kredite koji su državama potrebni za projekte velikih razmjera s ovakvom orijentacijom prema svemiru i razvoju koje je čovječanstvu potrebno.

Nalazimo se na toj točki. To je, dakle poput Zakletve na teniskom igralištu. Rezolucija na teniskom igralištu bila je nakana poduzeti ono što su Sjedinjene Države uspjele postići uspostavom svoje republike, u Europi. Ideja je bila, ako bi Francuska—čak i pod uvjetom koje su joj nametnuli, pod britanskim uplivom u razdoblju od 1782. – 1789.—kad bi se Francuska oslobodila od Jacquesa Neckera i Phillipe-a Égalité-a i tako dalje, pod tim uvjetima Francuska bi ustvari bila znak drugima, vođa širenja te iste ideje Američke revolucije u liku ustavne monarhije u tom slučaju u Francuskoj i Europi. Do toga nije došlo, otišlo se suprotno. Britanci su to spriječili.

Ali baš to moramo danas napraviti. Moramo se vratiti na tu namjeru. Imamo priliku, jer ova kriza je toliko velika. Neprijetelj nema nikakvih rješenja koja su mu dostupna glede financijske moći u prošlim razdobljima. Stoga pred nama je upravo prijetnja krize općeg sloma svjetskog sustava i mogućnost velike pobjede—ili dugog Mračnog vijeka.

A baš su Sjedinjene Države mjesto gdje moramo stati uspravno da bi se ostatak nacija okupio u zajedničkim naporima da omogućimo taj uspijeh. A ovisimo naročito o onim snagama u Europi, koje posjeduju stanovito poimanje, možda ograničeno ali ipak poimanje onog što Sjedinjene Države znače i jesu. I znaju što smo mi stvarno, mi nismo George Bush, nismo Dick Cheney. Nismo Wall Street. Mi smo dugovječna tradicija, koja potječe sve od Solona Atenjanina. Mi smo ta tradicija, koja je izražena u Sjedinjenim Državama, a za istu se stvar Europa borila u svim svojim najboljim nastojanjima.

Evo, sad to je pred vama: prilike kao pred Zakletvu na teniskom igralištu. Sudbina čovječanstva visi o koncu i čeka što ćemo mi učiniti. Možemo li to učiniti? Ne znam. Ali nema ništa drugo vrijedno našeg pokušaja.