Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Europa treba Novi Atlantski Savez u tradiciji Franklina Roosevelta

Gđa Zepp-LaRouche održala je tematski govor popdnevnog dijela Berlinskog seminara 6. prosinca 2005. Predstavio ju je modeator Frank Hahn koji je istaknuo da je pred 20 godina ona osnovala Schillerov Institut, "u svrhu uspostave novog oblika suradnje ne samo između Njemačke i Sjedinjenih Država, nego između Europe i Sjedinjenih Država na osnovi načela Američkog republikanizma". Četverosatnu 'sjednicu' zaključio je Pokret mladih, LYM pjevajući "Bojni poklik slobode" [znamenita koračnica iz Američkog građanskog rata] nakon čega je LYM spontano prešao na pjevanje Njemačke himne

[Na pitanje o transatlantskom ortaštvu mogu odgovoriti] [T]ransatlantsko ortaštvo veoma dobro funkcionira, vjerujem, na nekim područjima. No mislim da za ostatak ortaštva Europe i Sjedinjenih Država potreban nam je novi program. Predlažem da bi taj novi plan rada novog Transatlantskog Saveza trebao biti u tradiciji Franklina D. Roosevelta, Novog Bretton Woodsa, i njegovog programa Nove nagodbe. Baš u ovom času mnogo ljudi, mislim, će lako priznati da se svijet nalazi u dubokoj krizi. Postoje mnogi scenariji kako popraviti svijet bez SADa. Pa, iako mnogi znaju za naše dugogodišnje zagovaranje izgradnje Euroazijskog kopnenog mosta, kao prirodno sredstvo integracije Euroazije nakon pada Berlinskog zida, svaki scenarij bez pozitivne uloge SADa ne može funkcionirati. U lošem smislu, ako se proces promjene u SADu koji se sad odvije sve bržim tempom nego što ga kontrolirano medijsko pokriće Europe prikazuje, ne dogodi onda ako neo-konzervativci ostanu na vlasti u bilo kojem obliku, doći će do asimetričkog globalnog ratovanja, i mislim da smo jutros čuli postoji već velika i neposredna zabrinutost [iz Jugozapadne Azije], gdje je kriza veoma oštra. No isto tako, ako izuzmete ratni aspekt i gledate samo na gospodarski aspekt, znate da sjedimo na bačvi baruta, koja je mnogo, mnogo gora nego što se javno govori glede mogućnosti skorog financijskog sloma.

Nema rješenja samo iz Europe

Budući sam ja Europljanka bila bih veoma sretna kad bi Europa imala snage za takvu mogućnost. Ali ako iskreno pogledate na prilike u Europi upravo sada, Europa je u groznoj situaciji. Europa ne postoji. Zapravo Europa kako je sad postavljena ne može funkcionirati.

Dat ću samo nekoliko simptoma koji će snažno provaliti na površinu u skoroj budućnosti. Jedan je masivni porast napetosti glede proračuna EUa. Taj problem je neriješiv. Njemačka je razvidno na ganicama svojih sposobnosti platiti povećani proračun EUa. Britanije ne želi odustati od svog takozvanog “Britanskog bonusa”. Francuska inzistira, ispravno, da su im potrebne subvencije za francusku poljoprivredu. No riješenja nema unutar EU. Nove istočnoeuropske članice EUa nastoje svim silama ući u euro-zonu, što se ne će dogoditi—ne može se sad dogoditi pa prema tome vjerojatno ne će nikad do toga doći, no službeno je to odgođeno na nekoliko godina. Blair tako nije uspio doći do kompromisa glede proračunja EUa, te je rekao ili će nove istočnoeuropske članice prihvatiti prilike kakve jesu ili novca uopće ne će biti.

Pa ako pogledate na njemačku situaciju s novom Velikom koalicijom—LaRouche ju je jutros prozvao kao “očekivanje novih mogućnosti” i mislim da je to dobar opis. To je prijelazna vlada, i jedina pozitivna stvar koja se njoj može reći jest da u koalicijskim pregovorima postojala je velika nelagodnost glede programa [fiskalne] strogosti. Nekoliko je ljudi izjavilo da se ponavljanje Brueningovih mjera velike fiskalne strogoće primjenjenje samo na rezanje proračuna, i štednja predstavlja prijetnju oboriti Njemačku na tlo.

U stvarnosti, Njemačka baš sad—mislim da je isto tako i za druge zemlje—no u Njemačkoj je zaista nevjerojatno. Imamo ogromni, ogromni napad ‘hedge’ fondova koji pokušavaju u potpunosti preuzeti Njemačku. Tu je napad ‘hedge’ fondova na tvrtke Mittelstanda. Oni se udružuju kao bande, šest do osam do deset ‘hedge’ fondova. Pokušavaju sad preuzeti velike tvrtke. Samo jedan ‘hedge’ fond zvan Tweedy, Brown pokušava preuzeti, ili pokušava spriječiti konzorcij VW i Porschea, tražeći da Izvršni Predsjednik Piëch dobije nogu.

No oni kupuju i nekretnine—kupuju nekretnine kao ludi, stanove, dvorce—Jeb Bush je upravo bio u Münchenu i rekao:”kupit ćemo sve vaše dvorce”. Mislim da to baš nije bilo po volji Bavaraca, no—to je veliki problem. A problem je što u Njemačkoj upravo sada ne postoji obrana protiv takvih napada. Pa je Njemačka sad uz što je progone učinci Maastrichta, pa ako ovo uskoro ne stane, Njemačka će prestati postojati kao industrijska nacija.

Mislim da su i prilike u Francuskoj isto tako dramatične. Krize u banlieues [predgrađima], prema našim najboljim saznanjima tri četvrtine puta gora nego što se službeno objavi. I može se mirne savjesti reći da je banlieue kriza "teuro" kriza.

A Italija je u groznim uvjetima također—inflacija, zaduženost. Španjolaska se nalazi pred prsnućem napuhanog mjehura nekretnina. I u biti Europa se nalazi u prilikama dezintegracije.

Povijesni korijeni problema

Zašto Europa baš sad ne funkcionira? Moramo se vratiti do korijena kako i odsakle se problem pojavio. I ja osobno vjerujem, ako se ne sučelimo s geopolitičkim razlozima, podlogom svih zbivanja izgradnje Europe s Europskom monetarnom zajednicom, ne ćemo moći rješiti pitanje. O ovom što govorim, po mom viđenju raspravlja se iza zatvorenih vrata među mnogim krugovima, ali sve do sad čuva se svim sredstvima da ne iziđe među medije.

Pa kad je njemačka vlada objavila službene spise o procesima koji su doveli do ujedinjenjan, počevši s 1989., priznali su da u proljeće 1989. nitko u njemačkoj vladi nije imao ni trunka percepcije o skorom slomu DDR-a [komunističke Istočne Njemačke]. Suprotno g. LaRoucheu, koji je to prognozirao 1988. dajući i jasan priijedlog ujedinjenja, njemačka vlada nije. Te prema tome nisi imali nikakvog plana za ‘nepredvidive okolnosti’ za moguće ujedinjenje.

Tako, u studenom nakon što je Zid srušen, još uvijek nisu imali takav plan prema njihovim vlastitim objavljenim spisima. A negativne posljedice toga što njemačka vlada nije imala plana za nepredvidive okolnosti, Njemačka plaća sada veoma skupo sve do današnjeg dana, naročito takozvane "nove države" na Istoku, gdje u biti imamo gospodarsku pustinj. Do 50% nezaposlenost u određenim područjima a stanovite države, koje više ustvari uopće nisu industrijske, još i više.

Osvrnula sam se na to jer sam 1990. održala mnoge govore upozoravajući ako se napravi pogreška i samo se nametne bankrotirani gospodarski sustav slobodnog tržišta na bankrotirani komunistički sustav, uskoro ćemo se suočiti čak sa većom eksplozijom i slomom globalnog monetarnog sustava. Pa danas smo točno na toj točki. Razlog mog spominjanja nepostojanja plana za nepredvidive okolnosti 1989. je što po mojim najboljim saznanjima niti njemački vlada, ni francuska, ni talijanska niti bilo koja druga europska vlada ustvari nemaju plan za nepredvidive okolnosti za raspad sustava. Želim reći, ako netko ima bolje podatke od toga bila bih sretna da me se ispravi. Ali iz mnogih diskusija znam da ne postoji mjesto—ne u Ministarstvu gospodarstva niti u jednom ‘institutu za intelektualne usluge [‘think-tank’]—koji bi barem razmatrao mogućnost raspada sustava.

No do raspada može doći dok mi sjedimo ovdje. To su također priznali neke službene osobe. Na primjer 22. rujna predsjednik kreditnog nadzornog povjerenstva u Njemačkoj, BaFin—ime mu je Jochen Sanio—na konferenciji Goldmana Sachsa u New Yorku izjavio je da po njegovom mišljenju katastrofa derivata je neminovna, i rekao je, "Doći će do nje, i zasada nitko nije spreman za to. Zbog toga trpim <>Heidenangst, grozni strah".

Pa čak i kad ne bi došlo do novih eksplozija novih kriza poput LTCM-aod ’98., broj ‘hedge’ fondova dramatički je narastao na sadašnnjih 8,000. A kad je LTCM otišao u stečaj, Banka za međunarodna poravnanja [Bank for International Settlement] u svom godišnjem izvješću priznala je kasnije da je svjetski financijski sustav dosegao točku tališta (najveću moguću nepogodu—Gau u rječniku nuklearnih nezgoda), i u tom trenutku trebalo je 16 najvećih banaka širom svijeta da izbave jedan fond. A danas je pred nama mogućnost eksplozivnog raspada tuceta ‘hedge’ fondova, a “napad pošasti” koji se zbivaju ovog trenutka uništava industrijske kapacitete u velikoj mjeri.

U Francuskoj barem postoje zakoni koji sprječavaju strana preuzimanja putem ‘hedge’ fondova, što u Njemačkoj ne postoji. U Francuskoj čak i ako dioničari imaju većinu tvrtke, ne mogu je preuzeti. Ali u Njemačkoj takva zaštita ne postoji.

Sad s novom vladom, novi ministar financija Steinbrück osvrnuo se na stvar na koju sam ja nastojal privući pažnju pri nedavnim Saveznim izborima, a to je da se Njemačka mora vratiti na D-marku da bi zaštitila svoj suverenitet nad valutom Steinbrück nije potvrdio ali je rekao da imamo oko jednu godinu vremena da popravimo prilike u Europi i ispunimo Pakt o stabilnosti, jer inače ćemo imati divosku valutnu krizu. Ono što nije rekao, ali je ustvario misli jest da će euro uskoro se raspasti.

Nakon što sam u svojoj kampanji objavila povratak na D-marku, negdje u lipnju, odjednom je nastala poplava članaka u Financial Times predviđajući da će uskoro slabije europske države uskoro napustiti euro zonu. Zatim je predsjednik Francuske središnje banke, Noyer, nabacio da je sasvim moguće da će je neke zemlje napustiti. No u biti to još uvijek predstoji. Ova bi kriza mogla uskoro provaliti, kad postane jrazvidno da se europski proračun ne može namiriti.

Problem leži u tome što financijsko sazdanje na kojem je euro sagrađen u biti ne funkcionira. Ranije, prva teza s kojom su ljudi opravdavali euro bila je da se zbog europskog procesa ne smije ništa mijenjati glede eura. A tvrdnja je bila u stilu da je euro zaštita od opasnosti globalizacije i protuteža moći Sjedinjenih Država. A to je potpuna prijevara, čista laž—nema nikakva temelja. Stvarnost je radije da su negativne posljedice koje su došle s eurom i Maastrichtskim dogovorima i Paktom stabilnosti naročito za Njemačku ugrađene da namjerno izazovu takav učinak.

Ako se pak vratite u prilike u studenom 1989., 9. studenog Zid je srušen. 28. studenog kancelar Kohl napravio je samo dječji koračić glede nacionalnog suvereniteta kojeg je ikad do tada u svom životu napravio, po mom mišljenju, a to je bio program u 10 točaka za konfederaciju dviju nezavisnih njemačkih država. Dva dana kasnije, Alfreda Herrhausena, tadašnjeg predsjednika Deutsche Banke ubila je takozvana “treća generacija” RAF/Baader Meinhof bande, čije postojanje nikad nije bilo dokazano—nikakv njihov trag nije nikad pronađen. Pa ako se netko zapita cui bono?—mislim, da je to pitanje koje ima bjelodan odgovor.

No tih dana Mitterand je uputio ultimatum Kohlu kazavši da će se Francuska složiti s ujedinjenjem jedino ako Njemačka pristane na ranu Europsku Monetarnu Uniju. Izašla je sad i nova knjiga od Jacquesa Attali-ja u Francuskoj, koja je veoma zanimljiva—barem stanoviti njeni vidovi—i u njoj Attali opisuje kako je Mitterand prijetio ponovnim organiziranjem Trostruke Entente-e protiv Njemačke i da je spreman ući u rat ako bi Njemačka neovisno, unilateralno pošla u ujedinjenje. Attali izvještava u svojoj knjizi isto tako, da je ukupna sadašnja sagradnja Maastrichta/Europske Unije Mitterandovo čedo. Da je to bio jedini predmet koji ga je okupirao tijekom njegovog drugog roka i da je bio potpuno opsjednut provođenjem tog plana.

Ja mislim—a nadam se da se naši francuski gosti ne će naći uvrijeđeni kad ovo kažem—s mog stajališta da bi se shvatilo motive Mitteranda u tome čovjek se mora vratiti natrag u u doba Vichyja i uloge koju je François Mitterand igrao tijekom Pétainovog režima u kojem je on ipak bio počašćen “Francique”-om, najvećim odlikovanjem tog režima, kao i njegove uloge u Sinarhiji. Jer inače cijela stvar nema nikakva smisla. I jer sada Francuska, prianjajući uz politički plan Mitteranda upropaštava samu sebe nastavljajući uništavanjem Njemačke—a to nema nikakva smisla sa stajališta frncuskih nacionalnih interesa.

No Sinarhija u to doba—to su bili bankarski krugovi o kojima je Lyn [LaRouche] ranije govorio da su problem i danas—oni su bili i tako oni koji su davali podršku Mussoliniju, Francu, Hitleru a također i Pétainovoj vladi. I njihova javna izjava je bila da ne će nikad dozvoliti političare na visokim položajima koji bu u vrijeme krize štitili opće dobro umjesto interesa bankara.

A kohl je u to vrijeme, u studenom-prosincu 1989. znao da taj plan ne će funkcionirati, da ne može postojati Europska Monetarna Unija bez postojanja europske političke zajednice. A da je euru ili Europskoj Monetarnoj Uniji izravni cilj biti protiv njemačkih interesa.

No iz raznoraznih razloga Kohl je vjerovao da mora kapitulirati. Ja ne vjerujem da je morao kapitulirati, no on je to učinio. A ako zamislite da je postojala prijetnja rata, prijetnja ubojstva, i da je Kohl kasnije u svojim memoarima rekao da je prvi samit Europske Unije u Strasbourgu u prosincu pripao "najmračnijim satima" njegova života i da se suočio s apsolutnom hladnoćom, apsolutnim i nevjerovatnim odbacivanjem [plana ujedinjenja] svih drugih Europljana—pa je Kohl kapitulirao.

Euro zona je katastrofa

Europska Monetarna Unija je uspostavljena i u svibnju 1988. uveden je euro. To je svakako bila eliminacija najosnovnijih tržišnih zakona. Na primjer, zakon o pravednoj konkurenciji, jer prednost posjedovanja sigurne valute više nije bila tu, i siromašniji novi članovi Europske Unije, njihovo siromaštvo i zaostalost odjednom su postali prednost. Jedina privlačnost njihovod Standort-a], njihovog položaja /mjesta za industrijska ulaganja bile su njihove niske plaće, niska produktivnost i njihovi niski troškovi za društvenu skrb, te niski porezi. Svi ti čimbenici su štetni za gospodarstvo! Ali budući da je postojao visok rizik ranije, čime su slabije zemlje odjednom imale devalvacije od 10, 20 posto ili više, pa sad odjednom unutar euro sustava one postale nula rizika. Ulaganja su pritjecala u siromašnije zemlje, i svi su to smatrali odjednom kao veliku prednost, veliki zgoditak. To je međutim bila samo utvara, jer većinu dobitka postignutog zahvaljujući jeftinoj proizvodnji odmah je odletila kroz prozor, ili kroz dimnjak zbog inflacije. Veoma dobar primjer toga je Italija.

Zbog toga sad imamo veliku inflaciju u nekim zemljama, kao što je Italija, a isto tako i Španjolska, Portugal, Irska dok u drugima imamo ‘deflaciju’ i vrlo visoku nezaposlenost kao u Njemačkoj, naročito.

Stoga sve je u raspadu. A tvrdnja da bi takozvani "europski proces" ojačao kroz euro, ustvari istina je upravo suprotna.

Mislim da smo vidjeli izravnu posljedicu, gdje je europska politička zajednica, do koje je čak i po onom što kaže Kohl trebalao doći prije gospodarske i financijske integracije, ustvari također nije ni došlo. Jer, kad je bio referendum za Europski ustav u svibnju, u Francuskoj i Holandiji su u oba slučaja uvelike glasovali "non" i "ne". I to nije bio samo "ne" za Europski ustav, nego i "ne" za euro. Jer u tom trenutku mislim da je narod Francuske i Holandije već imao prilike okusiti negativne posljedice te nametnute euroopske integracije.

Pa sad imate prilike gdje teški ulagači, koji bi ranije ulagali u Njemačku, sad su uložili u takozvane "rubne" zemlje—Portugal, Španjolsku i druge—pa je s vremenom i njemački Mittelstand radio to isto untoč činjenice da kroz taqj proces potkopavaju svoje vlastito postojanje.

A Pakt o stabilnosti zabrannjuje državi programe ulaganja. A za Njemačku, koja ima de facto 9 do 10 milijuna nezaposlenih, i Francuska koja ima nedostatak od 6 milijuna produktivnih zaposlenja—visoka nezaposlenost povećava troškove navodnih neophodnih reformi, s dimenzijama koje jednostavno nisu plative. Pa ako se nametne daljnja fiskalna strogost na te euroopske zemlje to će dovesti do potpunog uništenja, potpune detonacije. A mislim da je pred-okus te parole po zidovima za čitavu Europu, kriza koja je izbila u banlieus u Francuskoj.

U Njemačkoj bi trebao biti još jedan znak opomene a to su mjere politike strogosti [Heinricha] Brüninga. Naime brutalni program fiskalnih strogih mjera koje je Brüning nametnuo u svoje vrijeme povisile su nezaposlenost na razinu od 25% i omogućilo konačno Hitlerovo prigrabljanje vlasti. A danas euro, Maastrichtski ugovori i Pakt stabilnosti efektivno priječe dužnost države zaštititi opće dobro. I ja se u potpunosti slažem sa četiri profesora koji su podigli tužbu protiv eura u svoje vrijeme i gdje je Ustavni sud u Karlsruhe dao samo provizorni o-kej euru. Euro zaista jest prekršaj Njemačkog ustava.

Naime meta eura—ja mislim da je to nešto što se može razumijeti samo sa stajališta sinarhističkog pristupa—meta eura je bila otpočetka uklanjanje modela socijalne države, zamisli Sozialmarktwirtschaft-a [socijalnog tržišnog gospodarstva] koju su razvili ljudi poput Ludwiga Erharda i [Karla] Schillera, i koja je izišla iz Bismarckovih reformi, koje su bile kopija ili bile nadahnute sličnim promjenama u Sjedinjenim Državama tog vremena.

No mi već imamo nepodnošljivu nepravdu u ovoj zemlji. Lyn [LaRouche] je spomenuo Istočni Delhi, pa mi imamo gotovo svoj vlastiti Istočni Delhi u Njemačkoj, a to su ljudi koji su imali nesreću da ih se bacilo—nevino—u dugotrajnu nezaposlenost, koja u Njemačkoj kroz programe Agenda 2000 i Hartz IV znači de facto ponor u siromaštvo. Imate ljude koji su bezrazložno postali nezaposleni, i koji veoma brzo dosežu točku jednostavno potpunog pada niz ljestve u beskućnost i slične prilike. Pa ako imate zaista ovakve grozne prilike u Europi, i imate sad povrh toga katastrofu [financijskih] derivata o kojoj je između ostalog Jochen Sanio opominjao, onda je savršeno jasno—imat ćete potpuni slom i kaos.

Te kao što sam rekla, <>ne postoji plan za nepredvidive okolnosti! Euroopske vlade tamo sjede, znajući sve ove stvari—a mi smo vodili razgovore s bankarima i ljudima koji predstavljaju vladina ministarstva i slično—iza zatvorenih vrata, oni se slažu s g. LaRouchem i kažu: "Da, da, vi ste sigurno upravu, prilike su takve. Ali, ne slažemo se s vašim rješenjem. Ne slažemo se s pomakom paradigme kojeg predlažete".

Ja onda mislim da je hitno pitanje koje moramo riješiti, a nadam se da ovaj seminar uspijeva u tome da to katalizira, da moramo naučiti lekciju iz 1989., kad su vlade—barem njemačka vlada—bile bez plana za nepredvidive okolnosti. Moramo imati veoma brzo, u svakoj euroopskoj vladi, plan za nepredvidive okolnosti sad, u slučaju rasprsnuća sustava.

Efektivni plan za slučaj nepredvidivih okolnosti

Dobra je vijest, o kojoj je Lyn govorio, da se Demokratska stranka SADa pokrenula u zadnjih nekoliko tjedana, vrlo snažno naročito nekoliko zadnjih dana u smjeru FDR-a [F. Roosevelta] i Johna F. Kennedyja, to jest [pokrenula je pitanje programa] istraživanja Svemira. Pa kad su Nancy Pelosi, Vođa manjine u Kongresu i Kongresnik Miller u svom odgovoru na radijskom programu Busha oopisali program spuštanja na Mjesec kao najbolji primjer uspješne suradnje državnok sektora, privatnog poduzetništva, sveučilišta, svi radeći zajedno na slučaju spuštanja na Mjesec. Oni su predložili da se takva vrsta državne/privatne suradnje treba ponovno uvrstiti u dnevni red, i nazvali su taj novi program imenom "Otkriće, inovacija i rast". Oboje su istaknuli da je pred 40 godina takva vrsta suradnje javnog sektora i privatnog poduzetništva dovela do najvećeg napretka u znanosti, zdravstvu, tehnologiji i životnom standardu i pa je stoga nakana Demokratske stranke sada ponovno oživjeti tu američku genijalnost.

Pa ako sad Demokratska stranka zauzme stav FDRa i Johna F. Kennedyja, barem glede aspekta programa istraživanja Svemira i spuštanja na Mjesec, ja mislim ono što se sad nameće [u plan rada]—a Lynovo obrazloženje da katkad kad nema druge alternative onda se probiju stanovite alternative—a to je slučaj upravo sada glede američkoh automobilskog sektora, koji upravo kroči prema potpunom bankrotu, i zatvaranju poslovanja, što bi baš time ukinulo trećinu američkih kapaciteta alatnih strojeva. Pa onda ako dodate još jednu trećinu glede programa istraživanja Svemira, Amerika bi se ubrzon strmoglavila s razine svjetske supersile u zemlju Trećeg svijeta a to će upravo sada nametnuti takvu promjenu.

Ja mislim, kad dođe do toga Lyn je rekao jedan korak će odvesti do svih drugih koraka jer ne možete spasiti američki automobilski sektor bez da postavite pitanje o sveukupnoj financijskoj sagradnji i konačno se vratite na Novu nagodbu i program Novog Bretton Woodsa. Kad dođe to toga to će biti prilika za Europu i Njemačku da povrate svoju novčanu suverenost.

Mislim da bismo trebali razmotriti postavljenje pitanja Novog Bretton Woods sustava na stol, prilično brzo s promjenama iz Sjedinjenih Država. Te u tom času Njemačka bi trebala, u kontekstu Novog Bretton Woodsa, vratiti se na D-marku. Mislim da bi druge zemlje trebale učiniti isto, jer vlada koja ne kontrolira svoju vlastitu valutu u biti ne kontrolira ništa.

Posebna suradnja Njemačke i Sjedinjenih Država imala je povijesno veoma važnu ulogu u europskoj povijesti, povijesti zadnjih 200 godina, jer na isti način kao što su Francuzi imali poseban odnos sa Sjedinjenim Državama imala je i Njemačka. Njemačka, ili bolje rečeno Prusija bila je prva zemlja koja je imala državni ugovor s mladom Amerikom od 1785. U to vrijeme Prusija je bila najmodernija država Europe i u 19. stoljeću postojala je veoma jaka uzajmna povezanost i suradnja između Njemačke i SADa. U biti, mogla bih održati čitav govor o tome, no želim se osvrnuti samo na upliv koji je sustav školovanja Nijemca Wilhelma von Humboldta imao na razvoj sveučilišta i školskog sustava u Sjedinjenim Državama—na primjer u Novoj Engleskoj, no i još šire od toga, na osnovu von Humboldtove koncepcije sva sveučilišta su trebala raditi na osnovu jedinstva znanstvenih istraživanja i poduke.

Mislim da je to nešto što moramo ponovno staviti na stol, suradnja na osnovi Novog Bretton Woodsa.

Ali mislim da je izazov ustvari dublji od toga. Mi se moramo vratiti na najbolje tradicije Sjedinjenih Država i Europe, i u mom slučaju naročito Njemačke. Naime na isti način kao što se Sjedinjene Države mogu spasiti iz ove krize ako u Americi ponovno zažive tradicije njene genijalnosti i stvaralaštva, ista stvar vrijedi i za Njemačku. Napokon dok je Amerika bila broj jedan glede prvog čovjeka na Mjesecu, Njemačka je jednom bila broj jedan glede ljudi koji su bili "Dichter und Denker", "pjesnici i mislioci", i mislim mi moramo vratiti u život tu Klasičnu tradiciju i postati još jednom narod izumitelja, skladatelja koji se jednostavno vraća Klasičnoj tradiciji naše kulture.

Pa mislim da jedino ako se vratimo pomaku paradigme, na razdoblja kad su sve naše zemlje funkcionirale kako treba, moći ćemo onda izraditi pozitivan politički program za budućnost. A mislim da pitanje pripremanja za čas kad kriza udari nije "hobi", nije jedna od mogućnosti. To je stvar koja će odlučiti o samom opstanku Europe.

english original