Borba: znanost protiv ideologije

Stjepan Ćorković

U Hrvatskom Listu od 7.IX.2006. objavljen je intervju s Nelom Eržišnik. Na pitanje, da je bila ljibimica pok. Tita odgovorila je: "Nisam znala da je Tito pokojni", kad još uvijek tom zločincu odajemo tolike počasti.

S tim u vezi, zanimljivo je da su nas od 2. svjetskog rata kroz četiri desetljeća šopali marksizmom, da su nam Marx i Engels bili nametnuti idoli, da smo morali prihvatiti antifašističke majmunske teorije kao "oprečni palčevi", no još uvijek naši kukavički svrakademici nisu objavili nijedan znanstveni rad o glupostima koje smo morali gutati. Još uvijek se naše vrhuške ili diče antifašizmom i marksizmom, ili još uvijek su prelijeni napeti mozgove i shvatiti u što su nas antifašisti uvalili, u kakvo bezumno ispiranje mozgova čitavih pokoljenja, ili su preglupi raspoznati (ne)znanstvenost marksizma, pa ostaje nekritička šutnja, svrakademska i svaka druga. Kao što se može vidjeti iz 'niže navedenog' antifašisti su nam zbilja uvalili bisere, ali mi lijeni neznalice šutimo, jer su nam utjerali strah u kosti i zakočili mozgove pa se bojimo da marksizam još uvijek ima aureolu 'znanosti', i kritika bi nas možda mogla odvesti od jasala na nekakav Goli otok!

Zar ne bismo morali, kad nam i dalje uvaljuju antifašizam, uporno i glasno pitati: „Kako vaši majmunski oprečni palčevi?“ Evo i odlomaka u tom smislu iz uratka –

Kako su liberali pokušali načiniti čovjeka od Engelsova majmuna

Lyndon H. LaRouche, mlađi

..............

“... [M]arksizam kao ideologija i doktrina bila je, po svojim kulturnim odlikama, izraslina nastajućeg britanskog carstva čija se moć, uspostavljena Pariškim mirovnim ugovorom u veljači 1763., učvrstila ishodom Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Marksizam kao doktrina bio je pojava čija je aksiomatska svojstva unaprijed oblikovalo Britansko ministarstvo vanjskih poslova Jeremyja Benthama, i još posrednije, Benthamov nasljednik i stvarni gospodar britanskog kupljenika Marxa, lord Palmerston. No postoji i proturječna strana tog dijela povijesti. Marx ustvari nikad nije razumio povijest, ali je povijest anglo-holandskog liberalizma razumijela marksizam.

....

“... [S]tanoviti vidovi postojanja marksizma, i u mnogo manjoj mjeri, neke preostale posljedice uloge Fredericka Engelsa, moraju se sad na svjež način ispitati i razumijeti, .... Marxova tri sveska Kapitala sama su po sebi pametan uradak, ali samo kad se gradivo obrađuje unutar granica pretpostavki britanskog liberalizma, koje je Marx progutao, kao studentske smicalice u Jonathan Swiftovoj priči o Laputi, od krugova britanskih obavještajnih službi, stvarnih gospodara Marxove duše ...

...

“... [P]rvo profesionalno zaposlenje Karla Marxa kao urednika, bilo je kad su ga postavili na taj položaj da bi spriječili imenovanje poznatog suparničkog kandidata, vodećeg njemačkog ekonomistu tog vremena, Fredericka Lista. Marxovo nerazumno odbijanje osobnog upozorenja Heinricha Heinea protiv Mazzinijevaca zapažljiv je suodnosni čin u vezi s tim. Odbacivanje rada njemačkog domoljuba Lista od strane Mazzinijevog naivca Marxa, došlo je u vrijeme prije nego što je Marx imao ikakvog pojma čak i najmaglovitije koncepcije o gospodarstvu, primjer čestog slučaja činjenične gluposti Marxa prije svojih slavnih lakrdija u Britanskoj knjižnjici. Tu nestručnost promicale su opetovano i izravno sofisterije britanskog Engelsa. Što se toga tiče dovoljno je naznačiti utjecaj mentora Engelsa nad Marxovim viđenjima o Ustavu SADa, Alexanderu Hamiltonu, Fredericku Listu i Henryju C. Careyju. Utjecaj je došao, inače, iz raznih izvora, ali kao u slučaju Careyjeve veze s Dühringom, upravo dominantnu kontrolu nad tad nedavno preminulom osobom, Marxom, živim i umrlim, najdosljednije je izražavao njegov navodni nasljednik Engels.

Ključ shvaćanja tog čimbenika neznanja u Marxovu radu daje činjenica što su načela ekonomije, primjenljiva na pojavu fizički uspješnih oblika modernog europskog gospodarstva, imala svoju znanstvenu i tehničku osnovicu uglavnom u područjima koja se posebno stavljalo u klasu država opće dobrobiti pokrenutih u vrijeme Francuske Louisa XI i Engleske Henryja VII. Na primjer načela koja se odnose na ekonomiju modernog načina s odlikom poslije-vestfalskih suverenih država nacija, imala su korijene u gospodarskom razvoju Francuske pod utjecajem Jean-Baptiste Colberta, dok je načela znanosti fizičke ekonomije postavio rad Gottfrieda Leibniza u razdoblju od 1671. – 1715. Slično tome, stvarni industrijski razvoj u Engleskoj vodio je američki znanstvenik Benjamin Franklin i njegovi britanski i francuski suradnici.

S druge strane razvoj sustava, kojeg je londonska kupljena duša Marx prihvatio kao britansku političku ekonomiju, dogodio se uglavnom pod zamahom britanskog zloglasnog lorda Shelburna, nakon Pariškog ugovora u veljači 1763., sa Shelburnovim naređenjem svom sluganu Adamu Smithu, da prekopa Francusku u svrhu prikupljanja obavještajnih podataka o ekonomiji, koji bi se mogli iskoristiti protiv već značajnog napretka u sjevernoameričkim engleskim kolonijama i u Francuskoj. Odatle Adam Smithov traktat iz 1776. protiv Američkog proglasa nezavisnosti, njegovo takozvano Bogatstvo nacija, bilo je u većini plagijatorski rad Smitha i drugih, plagijat doktrina francuskih fiziokrata Quesnaya i Turgota.

Marxov rad pokazuje utjecaj više pukog trača nego ozbiljnog znanja stvarnih korijena moderne europske civilizacije 19. stoljeća. Marxovo slugansko viđenje bilo je, u biti, da su Britanci osvojili globalnu nadmoć, i povijest se mora prema tome uzeti kao post hoc potvrda britanske pobjede. Nimalo shvaćanja značenja razvoja od prije 1763. i oblika gospodarstva povezanog s razvojem modernog oblika države nacije zajedničke dobrobiti, nastalog iz velikog ekumenskog Koncila u Firenci i zamaha nakon Vestfalskog ugovora 1648., nije kompetentno uzeto u obzir. Glede istine i morala, Marx je u biti bio sofist.

I tako, kao kod većine pod utjecajem marksizma još uvijek danas, ne postoji praktički nikakvo shvaćanje pojma fizičke ekonomije, te odatle nikakvog smisla o ekonomiji kao znanosti. S obzirom na to, nastanak Britanskog carstva ustvari, bio je određen inicijativama Shelburnea poslije veljače 1763., sve do smrti Shelburneovog slugana Jeremyja Benthama 1832., a Marxov rad ne prikazuje praktički nikakvo shvaćanje funkcionalne različitosti moderne suverene države nacije i njenog postojanja prije i za vrijeme razdoblja od 1763. – 1832. Stoga Marx, koji je gledao na Britanski sustav kao na najbližu stvar Bogu ateiste, sebe je oneposobio za shvaćanje pojava kao što su američka ustavna republika, američko gospodarstvo, različito na svoj način od suštinski financijaško imperijalističkog oblika neo-romantičkog anglo-holandskog liberalnog sustava izgrađenog na temeljima postavljenim od Paola Sarpija.

Glede metode, Marx je u velikoj mjeri sofist soja kojeg je Heinrich Heine prepoznao kao ćud svog vremena, vrsta sofisterije koju sam susretao kao 'izdresirani' način ponašanja često oponašajući odlike inačica, naročito veterana (samo)priznatih marksista iz doba prije 68. godine 20. stoljeća. Kad istražujemo stvarnu dinamiku povijesti Europe i obiju Amerika u vrijeme razdoblja neposredno prije, istodobno sa i odmah poslije vremena Marxova života kao zrelog čovjeka i usporedimo s tim svijet gledan iz unutrašnjosti svijeta kako ga je Marx opisao, nepodudarnost tih dvaju gledanja glede glavnih problema, koje Marx izgleda nije znao iz svog vlastitog vremena, bila je kolosalna i duboka.

.................

“ 'Oprečni palac'

Najodsudniji i znanstveno najvažniji prikaz izopačenog moralnog karaktera Engelsa bilo je njegovo prešutno povođenje za T.H. Huxleyjem predlažući da su intelektualna dostignuća čovjećanstva nusproizvod biološke evolucije čovjeka iz majmuna, kao na primjer u obliku nastanka uloge "oprečnih palčeva"! Očito, svatko upoznat s pravim majmunima, uključujući možda i majmuna, koji je možda postao razborit kao i sam Engels, gledao bi na Engelsovu prijevaru na način koji zaslužuje. No Engelsova tvrdnja nije bila samo neka vrsta glupe pogreške sofiste, što je Engels razvidno bio. Engelsova prijevara, u ovom slučaju, bila je hotimični plod sasvim zle pobude, iste zle pobude koja je prožimala rad T.H. Huxleyja i njegovih sljedbenika, uzevši odlike i idući još dalje od sustavnog zla koji prožima životno djelo H.G. Wellsa, Crowleyja i Bertranda Russella još uvijek i danas.

Svaki onaj koji zna dosta o svemu glede sustavnih odlika stvarne povijesti europske civilizacije, ne može u Engelsovoj pobudi naći ništa što bi se razlikovalo od sotonske pobude olimpskog Zeusa Eshilovog Okovanog Prometeja: zabrana od tog Zeusa, širenja znanja o univerzalnim fizičkim zakonitostima, kao što je znanje upotrebe vatre onda, a nuklearne fisije danas i njegove praktične primjene od i u korist čovječanstva. Pa tako, glede oprečnog palca, takav Engels, čije su sofisterije lakovjerniji marksisti obično progutali, predstavio je izraz radikalno redukcionističkih izdanaka modernog empirizma mletačkog Paola Sarpija, empirizma Galileia, Hobbesa, Lockea, Humea, Kanta i (ustvari) hegelskog romanticizma kojeg povezujemo s martinističkim masonima i njihovim romantičkim kultom Torquemade, Napoleona Bonapartea i Adolfa Hitlera.

Ta ista tvrdnja usađena je, sustavno, u Karl Marxov glupi odabir aksiomatskih pretpostavki Britanskog liberalizma Haileyburyjske škole u političku ekonomiju, i anglo-holandske liberalne u suštini empiričke dogme, koja je u veoma izravnoj suprotnosti sa znanošću fizičke ekonomije Gottfrieda Leibniza i Američkog sustava političke ekonomije.

Ta dogma, koju je Marx, školovan u tradiciji Haileyburyja, progutao skoro cijelu, u filozofskoj je tradiciji drevno grčki, "materijalistički" redukcionizam povezan sa sofizmom. To nije začuđujuće za mladog Marxa, rođenog 1818., s nasljeđem napoleonske romantičke sofisterije ljudi kao što su G.W.F. Hegel, Marxov profesor prava, Hegelov prisni prijatelj F.K. von Savigny i [nasljeđa] Metternicha, i Metternichovih Carlsbadskih odredbi. Marx, kao većina drugih romatika njegova vremena, kao da je izrastao iz korijena kako je to Heinrich Heine naznačio Romantične škole Hegela i Savignyja, iz koje je došao i arhitekt Hitlerove diktature, Carl Schmitt. Onaj isti Schmitt, krunski pravnik Adolf Hitlerove diktature, iz čijih doktrina će nastati Leo Strauss, profesor Sveučilišta u Chicagu i Chicago Federalist društvo.

Međutim, ma koliko krivio Engelsa, s punim pravom, za njegovu ulogu u njegovoj prijevari "oprečnog palca" Engelsova prijevara tek je tipična odlika vjerovanja i prakse modernih ekonomista, u sveučilištima i drugim okružjima danas. To nije tek prijevara kao neka neslana šala sama po sebi. Engelsov slučaj jedan je od važnih ključeva u razumijevanju onih najuobičajenijih i najraširenijih slučajeva koji imaju korijene u oblikovanju politike, odgovornih za slom sada u toku svjetskog gospodarstva, najočitije gospodarstva SADa i zapadne i srednje Europe, danas.”

Zar nije došlo vrijeme, da se zapitamo, koji je uzrok svemu ovome, zašto su nas podvrgnuli i još uvijek drže u jarmu antifašističkih majmunskih budalaština oprečnih palaca, a mi to čak i dragovoljno podnosimo, ne želeći zamarati se potragom za istinom. Jedan mi prijatelj reče, „nemoj pisati na dugo i široko, nitko ne čita ništa dulje od jedne stranice“. Nažalost, gdje stoji da se lijenosti mora podupirati? Kakva je to mudrost i potraga za istinom? Nikome se ne klanjam, ali pokonit ću se do zemlje onom, tko objasni tajne svijeta jednom rečenicom!

Ovaj uvod u Marxa, Engelsa i znanost ističe naše glavne neprijatelje, uzroke našeg neznanja i intelekualne lijenosti. Prilagođen je malo za hrvatske prilike iz zaključnog dijela LaRoucheve monografije Science vs. Ideology [Znanost nasuprot ideologije], u izdanju EIR-a [Executive Intelligence Review] od 21. kolovoza 1998.

Ključ sadašnje svjetske krize je poslije-Rooseveltovski preporod i rast moći najstarijeg zla u ljudskoj povijesti, oligarhije. Opći način ponovnog nedavnog izbijanja globalne oligarhijske moći adekvatno se može vidjeti u mom radu "Where Franklin Roosevelt Was Interrupted [Gdje su Franklina Roosevelta prekinuli]" od 17. lipnja [1998]. Ovdje ćemo samo ocrtati značenje "oligarhije" danas.

U vezi s tim u povijesti od vremena Akadijaca koji su sami zapečatili svoju sudbinu, postojale su tri glavne vrste oligarhije: veleposjednička aristokracija, financijska oligargija i oligarhijska kasta državne birokracije. Kroz čitavu povijest te oligarhije vladale su društvom sve do Zlatne renesanse 15. stoljeća i njenog pokretanja početaka moderne suvremene države nacije, što je kasnije dovelo do uspostave Savezne ustavne republike SADa 1789. Opća odlika svih oligarhija je da sebe smatraju gospodarskom klasom koja vlada nad drugih 95% ili više pučanstva, kojeg oligarhija razmnaža, prorijeđuje, uzgaja, i zbija u krdo, kao što čine s divljači ili stokom, i kao što je Konfederacija hvatala, uzgajala, rijedila i ubijala afričke i afričko-američke robove.

To što je na razne načine dogmizalo, dopuzalo i doklizilo u sadašnju tiraniju sa središtem na Wall Street [ulici] i Londonu i prevladava svjetskim gospodarstvom, to je financijska oligarhija mletačkog tipa, oligarhija koja raspoređuje postrojbe svojih glavnih saveznika i instrumenata, izdajničko, diktatorsko, birokratsko čudovište, koje je izmaklo svakoj kontroli smješteno u pravosuđu i vodećim vladinim tijelima. Danas se već dobro zna taj oligarhijski mentalitet a taj rak prožima sve organe vlade. Oligarhija naime sebe smatra neospornim gospodarom odredivši ostatku od po prilici 95% pučanstva kao cjelini sudbinu pljačkane i praktički porobljene ljudske stoke. To je sociološka bit sadašnjih prilika u financijskim centrima i glavnim gradovima država. Taj oligarhijski mentalitet ima kontrolu nad sadašnjim tulumom "globalizacije", "pridruživanja EZu", i slično.

Odlika svakog oligarhijskog razmišljanja je zauzimanje stava gospodara (ili njegovog upravitelja imanjem -- naši svi sdadašnji 'velikani' spadaju u kategoriju sluganskog upravitelja, prodajući i upravljajući za 'prave' gospodare) prema ljudskoj stoci gdje svrstava pretežnu većinu pučanstva. Taj gospodar ne prihvaća pojam da je svako ljudsko biće ustvari ljudsko, stvaralačko biće na sliku Stvoritelja jer posjeduje djelotvornu sposobnost spoznaje. Priznati da trajno postojanje gospodarstva ovisi o učinkovitoj ulozi spoznaje pojedinca, odredilo bi tog oligarha i njegovog slugana, kao što je Solon Atenjanin vidio takve oligarhe, kao parazite koje bi trebalo protjerati na Eleuzinu.

Prema tome, upravo sustav upravljanja na osnovi cijena i linearnih formula financijskih računovođa, postaje odvratna kriva predodžba "ekonomije" kod oligarha i njegovog računovođe.

Već je krajnji čas da se naši svrakademici pozabave znanošću fizičke ekonomije, umjesto ekonomije 'oprečnih palčeva' i nauče, sebe i narod, osnovama gospodarstva, fizičkim i kulturnim. Ako su fizički troškovi osnovne gospodarske infrastrukture, životni standard porodičnih kućanstava, i drugo, neophodni preduvjeti održanja stabilne stope rasta gospodarstva, onda se ti troškovi ne mogu isjeći u svrhu održanja nekakve stope financijske dobiti. [Kod ekonomije 'oprečnih globalnih palčeva' financijska dobit je sine qua non, i nemaj drugih bogova uz nju]. U takvim slučajevima financijski interes mora ustupiti mjesto ljudskom interesu. Ekonomija kaže financijskom vlasništvu i računovođi: "Ako želiš dobiti zadovoljavajući stopu povrata na ulaganja, na što mi nemamo nikakva prigovora, moraš se onda pokoravati pravilima koja time vladaju. Moraš ulagati u, uspostaviti i održavati prioritetne potrebe, koje su preduvjeti ostvarivanja fizičko ekonomske protuentropije društva kao cjeline. Ako ti, kao vlasništvo, odbiješ zadovoljiti te uvjete, onda ti moraš pretrpjeti sankcije prouzrokovane svojim nemoralnim nedostatkom ogovornog ponašanja."

Ovakav razgovor oligarh ne podnaša mirno. Valjda ste svi svjesni sljedećih primjera, samo ste mislili da to tako mora biti, jer konačno svi svrakademici to propovjedaju. "Srežite isplate zdravstvenog osiguranja, naša dobit to zahtijeva. Srežite isplate zavoda za društvenu skrb, naša dobit to zahtijeva. Uvedite slobodne tržišne zone s ropskom radnom snagom i ropskim plaćama, naša dobit to zahtijeva. Srežite isplate beskorisnim izjelicama, kao što je Hitler radio, naša dobit to zahtijeva." Ako održanje razine prinosa zahtijeva da školujemo svoje stanovništvo do razine kod koje se tehnički napredak može dalje razvijati, oligarh gromoglasno lupi dlanom o stol: "Nikako. Povijest je pokazala kadgod obični ljudi postanu inteligentniji kad ih se izloži znanju koje takve vrste znanstvenog i tehničkog napretka sadrže u sebi, obični ljudi skloni su postati prepametni za naš ukus. Počinju uporno tražiti ukinuće svih ostataka oligarhijske vladavine. To mi, kao i Henry A. Kissinger, i Klement princ Metternich prije njega, ne ćemo nikad podnositi! Smrvite ih!"

Kao što vidimo u ogavnom javnom ponašanju vladajućih porodica, mnogih tajkuna i sličnih parazita, oligarski tip ličnosti približava se sa svih strana [znanstveno bi se reklo, konvergira] otvorenom i izravnom neprijateljstvu prema ikakvom nagovještaju da bi se društvo moralo urediti sukladno s činjenicom da su čovjek i žena stvoreni na sliku Stvoritelja. Ta slika čovjeka, čovjeka na sliku Stvoritelja, postaje oligarhu najmrža pomisao. Sama ideja spoznaje postaje najmrža ideja. [Kod nas to još nije tako opasno našim oligarsima, jer još nismo na čistu, ni mi ni svrakademici, s idejom spoznaje.] Zamisao, da je putem svojstva djelovanja kojeg predstavljaju suverene moći spoznaje pojedinca, čovječanstvo u mogućnosti djelovati svojom voljom na svojstva fizičkih procesa kao takvih, postaje najmrža ideja. Ma kakva spoznaja čovječeg uma, i to pojedinca! Pa slobodno tržišno gospodarstvo i proces globalizacije i majmunski oprečni palčevi su zakon! Umjesto stvarnog svemira, oligarh uporno zahtijeva kraljevstvo u kojem hirovi Zeusove olimpske oligarhije upravljaju svim stvarima i to nikakvim drugim sredstvom nego mušicama priprostih oligarskih metoda upravljanja.

Stoga, za postojeću birokratsku oligarhiju u pravosuđu, vladi, i ustanovama očuvanja poretka za dobrobit svih građana ne postoji istina, ne postoji pravda. Postoji samo problem upravljanja društvom na načine na koje oligarhija [Wall Street-a i financijskih središta svijeta] gleda s pogodovanjam.

Makar po procjenama i istraživanjima, nema više od 1000 ili nekoliko tisuća oligarha, mi smo tako hrabri da im se ne znamo suprotstaviti, a vladaju već tisućljećima. Pa gdje je napredak, pogotovo glede nekakvih proglasa o ljudskim pravima! Istraživanja pokazuju da oko 300 ljudi posjeduje više od 50% svjetske fizičke imovine! Zakoni tržišta i globalizacije!!! Kako to tumače svrakademici? Možda su palčevi oligarha oprečniji! [Njihova je 'nevidljiva ruka' (u našim džepovima) koja nepogrešivo upravlja tržištem svijeta bjelodano tisuće puta učinkovitija!]

[Napomena: Ovaj dio će, zbog svoje važnosti biti naknadno nadopunjen.]

Samo praznovjerni moderni divljaci bi još uvijek danas definirali "metafiziku" kao nešto što se odnosi na stvari izvan fizičkog svemira. Praznovjerni ljudi misle o "metafizici" kao o nečem što označava nešto "izvan" fizičkog. I Crkva je zbog straha i nerazumijevanja izgubila mnogo svoje učinkovitosti, jer izbjegava pravi, znanstveni pristup metafizici, bojeći se da je ne optuže za nazadnost. [O tome više u nadopunjenom uratku, kasnije.] Nasuprot praznovjernima pismeni ljudi shvaćaju da "metafizičko" označava više područje fizike, mjesto uzroka tih sjenovitih, prividnih učinaka koje udružujemo s iskustvima naivnog osjetilnog zapažanja [percepcije]. Budući da pametne glave raspoznaju da je osjetilno zapažanje samo stvar gledanja sjena koje baca stvarni, nevidljivi svemir, nijedna ozbiljna znanost ne bi se temeljila na praznovjerju da je doživljaj našeg osjetilnog zapažanja neposredno znanje stvarnog svemira. Ideja metafizike, koju su u europskoj civilizaciji prvi razvili sjajni prije-euklidski Grci kao Pitagorejci i Platon, odnosi se na ono na što možemo ukazati kao na univerzalno djelotvorne, ali "nevidljive" zakonitosti, putem kojih čovječanstvo vrši univerzalno djelotvornu kontrolu nad određenim vidovima relativne univerzalnosti našeg osjetilnog iskustva.

Stoga, ontološki, svaka otkrivena unuverzalana fizička zakonitost, kao čisto geometrijsko udvostručenje kvadrata i kocke Pitagorejaca u skladu s metodom sferne geometrije, ili Keplerovo jedinstveno originalno otkriće protukartezijanske, protunjutonske zakonitosti univerzalne gravitacije, sve su to umni predmeti koji su istog opsega kao svemir. To dovodi, kasnije, do Albert Einsteinovog uvjerenja da su radovi Keplera i Riemanna u slijedu temelji pogodne koncepcije svemira. Svemir kao cjelina je omeđen sklopom univerzalnih fizičkih zakonitosti kao što je gravitacija po Keplerovoj definiciji (ne kartezijanska, njutonska i druge). To onda određuje samoomeđeni svemir, koji je prema tome konačan svemir. Takvo je tipično stajalište kompetentne metafizike.

Nakon rada Carla Gaussa, područje promjene kompetentne metafizike proširio je iznad granica infinitezimalnog i konačne beskonačnosti, Vernadski svojim strogo određenim definicijama biosfere i noosfere. Svemir je u cjelosti omeđen, dinamički univerzalnim zakonitostima života i ljudske spoznaje.

No na relativno jednostavnijoj razini odnos između pretpostavljenog ravnog pravca i krivulje tipično je elementaran. Svemir određen ravnim pravcima ustvari ne postoji. LaRouche kaže: "Ja sam posvetio čitav život od rane mladosti odbacivanju svega što bi sličilo na definicije, aksiome i postulate euklidske i tomu slične geometrije. Geometrija lokalizirane vizije puka je sjena bačena na organe vida. Pravi svemir nalazi se drugdje, u svemiru pitagorejsko platoničke sferne geometrije."

Od odsudne je važnosti, pogotovo za naše svrakademike, i za sve koji oblikuju školovanje i odgoj mladih, proučavanje ovih znanstvenih dostignuća na polju "metafizike", kao što su kubne i bikvadratske konstrukcije [Gauss], koje su najjednostavniji korijeni pojma metafizičkog u domeni primjene sferne geometrije. Ta prvotna osnovica metafizike je najprikladnije prikazana, pedagoški, izazovom [geometrijskih] odnosa u Gaussovom aritmetičko-gemetrijskoj srednjoj vrijednosti. [Vidi engleski pedagoški uradak za LaRoucheev Pokret mladih ]

Svrha istraživanja tog gradiva nije samo stvar elementarne matematičke fizike. Više od toga, tu se radi o tome da se čovjek osposobi u smještanju svog smrtnog postojanja unutar metafizičke stvarnosti čitavog svemira.