Predstavljajući Teeteta u istoimenoj drami u trenutku njegove pogibije Platon je nastojao pobuditi svoje suvremenike na razmišljanje o ključnim pitanjima o kojima ovisi sreća i dobrobit naroda nadajući se da će shvatiti da je to, što je Sokrat prepoznao u mladom Teetetu, bilo ključ preokreta njihove stalne zle sudbine. No kao što povijest grčke civilizacije potvrđuje Platonovi se suvremenici nisu moralno uzdigli i grčka je civilizacija nastavila svoje propadanje prepustivši konačno svoju moć carskom Rimu.

Danas naše suvremenike na isti bi način Platonovo pričanje moralo nadahnuti. No oni su većim dijelom slijepi za takvu povijest. Takva zatupljenost nije samo nedostatak profinjenosti, ona je samo potvrda da naša moderna kultura pati od iste boljke kao i Platonova. Pa iako ne možemo promijeniti odgovor Platonovih suvremenika na njegovu dramu možemo odlučiti našu.

Njihova povijest je napisana, naša će se tek pisati.

Ovaj uradak objavljen je u EIR-u od 7 listopada 2005.

Borba za istinu

Platonov Teetet i Gaussov Pentagramma mirificum

Odlomci

[.....]

Imperijalisti su kao reakciju na taj poraz [Perzije od moralno i intelektualno nadmočnijih Grka] uvidjeli da moraju potkopati privrženost grčke kulture razvoju stvaralačkih moći razuma, da bi potčinili relativno višu kulturu Grčke. Oko 450. g. prije Kr. Grci su počeli podlijegati tom vještom, prepredenijem i konačno uspješnijem napadu imperijalističke strane. Djelujući kroz svoje suučesnike u kultu Apolona u Delfima imperijalne vlasti gajile su "koaliciju voljnih" unutar najnazadnijih i pokvarenijih elemenata grčkog društva. Tipičan primjer bio je savez sa središtem u gradu-državi Beotiji.

Ovi drevni populisti bili su podmitljivi, pa ih se kupovalo novcem, moći, i kultom vjerskih uvjerenja koja su štovala iracionalne tajanstvene moći mitskih bogova koji su ljude smatrali zvijerima. Imperijalnu kliku odlikovala je skupna mržnja protiv zamisli čovjeka koju su izražavale ideje Solona, Heraklita, Talesa i pitagorejaca, a to je da se po stvaralačkim moćima uma čovjek razlikuje od svih drugih bića. Za razliku od životinja, koje robuju zapažanju osjetilima, ljudska bića mogu shvatiti, putem svog uma, nezapažljive [osjetilima] zakonitosti promjene koje upravljaju vladanjem zapažljivih predmeta. Pitagorejci su zvali takve zakonitosti grčkom riječi "dynamis" [δυναμεις] čiji je engleski prijevod "power", hrvatski "moć (potencija)". Kad ta spoznajna moć, a ne predmeti zapažanja osjetilima, vode Čovjekov čin, on zadobiva sve veću vještinu i prevlast nad samim fizičkim svijetom (svemirom). Stoga, kao što je Solon naveo u svojim zakonima a Sokrat potvrdio svojim životnim djelom jedini način poboljšanja ljudskih prilika dolazi poboljšanjem moći uma.

Carskim vlastima pomagali su sofisti u svom izopačenju grčke kulture, koji su navalili u Atenu sredinom 5. stoljeća, naplaćujući visoke naknade za podučavanje djece bogatih Atenjana kako koristiti vještinu govora u uvjeravanju drugih da se rastanu od svog novca, morala i pameti. Kao drevni vjerski šarlatani ili prethodnici današnjih financijskih i političkih konzultanata uspijeh sofista ovisio je o sve većoj dragovoljnoj spremnosti slijediti obmane čulnih moći i novca—baš kao što današnji bebi-bumeri padaju na svaku prividnu seksualnu ili novčanu 'foru' koja curi iz blata interneta.

Sofisti, prihvativši poricanje postojanja ljudskog stvaralaštva kao aksiom, uporno su na osnovu toga tvrdili da se ništa ne može znati osim onog što se zapaža osjetilima. Sve drugo samo je stvar "mišljenja", čija se istinitost određuje jedino njenom popularnosti trenutka. Sofistima i onima koji su vjerovali u njih istina nije postojala, jer bi se kosila s iluzornom moći koju sofizam navodno nudi.

[.....]

[P]laton je nastavio isticati važnost spone između znanosti i politike. U Zakonima, svom zadnjem pokušaju izvesti grčku kulturu iz jaza u koji je upala, Platon je jadikovao da su Atenjani postali "kao proždrljive svinje", jer su postali neznalice glede načela udvostručenja kvadrata i kocke. Takvo neznanje ostavilo je Grke ne samo nesvjesnim glede osnovnih znanstvenih načela, nego što je još važnije trpjeli su od nedostatka izravnog, osobnog iskustva stvaralačkih otkrića i bili pretvoreni u zvijeri.

Platonovo isticanje odnosa između tog razvoja stvaralačkih moći uma čovjeka pojedinca i prilika u društvu kao cjelini ovjekovječilo je Eratostenovo davanje obilježja problemu udvostručenja kocke kao "Delijskog" problema. Prema Teonu iz Smirne, Eratosten je napisao u svom Platoniku:

[.....]

Kepler kao i Platon uporno nastoji svoje suvremenike kao i buduća pokoljenja uvjeriti da gledaju na znanost kako bi trebalo gledati, kao na stvar života i smrti civilizacije:

"Doista čak i sad, nakon preobrata austrijskih afera koji je slijedio, ima mjesta za Platonove proročanske riječi. Kad je naime Grčka bila u požaru sa svih strana u dugom građanskom ratu, i kad su je mučila sva zla koja obično prate građanski rat, zatražili su njegov savjet u rješavanju Delijske zagonetke te je on tražio izgovor da bi predložio spasonosni savjet narodu. Napokon odgovorio je da po mišljenju Apolona Grčka bi bila u miru kad bi se Grci preokrenuli na geometriju i druge filozofske studije, jer bi im te studije odvratile duh od ambicije i drugih oblika pohlepe, iz kojih niču ratovi i druga zla, i svratile na ljubav prema miru i umjerenosti u svim stvarima."

[.....]

Gauss, kao Kästner i Platon bio je svjestan spone između utjecaja sofizma u znanosti i političkih prilika društva. U svom govoru "Uvodno predavanje o astronomiji", održanom prvi put oko 1805., Gauss je podcrtao da usavršenje stvaralačkih moći uma pojedinca ima važnost za poboljšanje prilika društva u cjelini. Napadajući one sofiste koji omalovažavaju astronomiju pitajući, "kakve koristi od takve znanosti?", Gauss je rekao:

"Nije dobar znak duha vremena ako takvo pitanje slušamo često i opetovano. Ono govori djelomice o nepodudarnosti između životnih potreba (ili onih "nuždi" koje smatramo neophodnim) i sredstava njihova udovoljenja. To je tiho priznanje zaista nedostojnog stupnja ovisnosti o tim nuždama ako vjerujemo da smo primorani svoditi sve na svoje fizičke potrebe, ako tražimo opravdanje za znanost ili za rad u znanosti a ne možemo shvatiti da ima ljudi koji uče i proučavaju samo zato jer je za njih to potreba. Međutim, ne samo da naše siromaštvo pokazuje (dokumentima) da je takav način prosudbe u isti mah beznačajan, uskogrudan i lijen način razmišljanja, narav koja uvijek nervozno izračunava nagradu za svaki značajni iskaz, nezainteresiranost i bezosjećajnost prema veličajnom i onom što čovječanstvo poštuje. Nažalost, ne možemo sakriti činjenicu da ovakovo razmišljanje prevladava u našem dobu i vjerojatno je gotovo sigurno da je takav stav u vrlo bliskoj vezi sa zlom sudbinom koja je u zadnje vrijeme zadesila toliko mnogo država. Točno me shvatite, ne govorim o veoma čestom nedostatku osjećaja za same znanosti nego o izvoru iz kojeg to teče, o sveprisutnoj sklonosti raspitati prvo o probitku i sve svesti na fizičku dobrobit, o nezainteresiranosti za velike ideje, o odbojnosti spram trudu samo iz čistog oduševljenja za samu stvar. Mislim da takve osobine, ako prevladaju u velikoj mjeri mogu postati odlučujući upliv na katastrofe koje proživljavamo ..."

U vrijeme kad je taj govor bio prvo održan američka stvar u Europi bila je sve suzbijanija nakon orgije sofizma kojom su upravljali Britanci poznatoj kao Francuska revolucija, i uspon modernog fašizma u obliku Napoleona Bonapartea kojeg je stvorio sotonski Joseph de Maistre. To su "zla sudbina" i "katastrofe" na koje se Gauss osvrće u svom predavanju.

[.....]

Pod uvjetima efektivnog imperijalnog diktatorstva naročito nakon Bečkog kongresa 1815. g., Gauss je izričito izražavao svoja protu-Euklidska uvjerenja u privatnoj korespondenciji samo sa svojim najbližim suradnicima. U tim prilikama on je izrazito govorio da je on odani protu-Euklidejac no da nikad ne može objaviti svoja gledišta jer bi to izazvalo "dreku Beoćana".

Neposredno prije svoje smrti Gauss je imao čast prisustvovati predavanju docentske dizertacije svog zadnjeg i 'najobećavajućeg' učenika, Bernhardta Riemanna, O hipotezama na kojima počivaju temelji geometrije. Tom prilikom, na veliko oduševljenje Gaussa Riemann je javno izjavio ono što njegov učitelj nikad nije rekao.

A Beoćani, zbog kojih je Teetet, boreći se protiv njih poginuo, nisu prestali urlati sve do dana današnjeg.

Ovaj uradak ne smijemo uzeti samo kao "zgodno i zabavno štivo" nego bi trebao nadahnuti umove da se vinu u područje hipergeometrijske stvarnosti, razbude u sebi moralne i intelektualne sklonosti i sposobnosti i započnu misleći i radeći odbijati život kojim su dosad živjeli, život u kaljuži euklidske dresure i tiranije.