Tematski govor

Ovo je zanimljiv svijet, zar ne? Zanimljiv, dok u velikoj mjeri svijet se raspada. Ustvari vjerojatno se nalazimo na svršetku sustava glede svijeta danas, naročito u Europi, a Europa ne može skoro ništa učiniti, jer problem je međunarodni monetarni sustav i društveni sustav koji su utkani u financijski slom.. Prema tome, ako ne dođe do promjene međunarodnog monetarnog sustava i srodne politike skupa s preokretom pravca zadnjih 40 godina koji se udaljavao od agro-industrijskog, tehnički naprednog društva i vodio u takozvano "gospodarstvo pružanja uslug [‘service economy’] u Europi i Sjedinjenim državama kao i drugdje, ako se to ne preokrene civilizacija će doći na svoj kraj i tu se parkirati na stanovito vrijeme.

Ova zbivanja, stanje pobuna u Francuskoj, samo je proizvod postupka kojim određeni dijelovi društva, uključujući i dijelove službenih vlasti, establišmenta, reagiraju na takve prilike. Nekad smo to zvali, na primjer ranije oko 1968. – 1974., "strategija napetosti". Zvali su to tada "ljevičarstvom", no upućeni su znali da se ne radi o ljevičarima, bili su to desničari. Bili su to sinarhisti, fašisti, njihovo je to bilo maslo, djelomice pod zastavom ljevičara, no to su bili desničari, kao što je bio slučaj u Italiji gdje je djelovao Licio Gelli kao jedan od onih u pozadini strategije napetosti, u pozadini otmica [Aldo Moro!], ubojstava i slično.

Takvo je sad doba. Raspad društva. Monetarno financijski sustav se raspada. Jezgra svega je anglo-američka. Jasno, po svem svijetu ima bankara koji su dio procesa, no jezgra je u Britanskom carstvu. Ono je u biti carstvo od 1763., kad je Pariškim ugovorom u veljači te godine ustanovljena Britanska istočno-indijska tvrtka s imperijalnom moći u svijetu, to jest stanovitim stupnjem imperijalne hegemonije. Francuska i druge zemlje kontinentalne Europe uglavnom su se uspjele uzajamno uništiti u Sedmogodišnjem ratu, nakon čitavog razdoblja ratova Louisa XIV protiv Holandije. To je oslabilo kontinentalnu Europu. U takvim prilikama Britanska istočno-indijska tvrtka je postigla hegemoniju nad kontinentalnom Europom jer je uspjela navesti narode Europe da zarate jedni s drugima i to se zvalo Sedmogodišnji rat, koji ih je sve oslabio nakon što su ih oslabili ratovi Holandije i Louisa XIV. Od tog vremena kontinentalna Europa je uživala sve slabiju moć u svijetu osim u razdoblju od 1877. pa dalje kad je došlo do promjena naročito Bismarckovih promjena u Njemačkoj i sličnih promjena kad su usvojili američki model, umjesto britanskog.

Došli smo tako do točke gdje je britanski model prevladao—nije ustvari britanski, nego tvorevina povezana s Britanijom—s financijsko-oligarskom skupinom koju moderna francuska povijest zna kao sinarhiste, i to su oni koji manipuliraju i desnicom i ljevicom kao dio bankarske strategije, pa uspijevaju orkestrirati kaos u društvu da bi razorili politički autoritet ustanova, razorili političke ustanove i time ih učinili samo pukim potrčkalima financijskih ustanova. To je dakle sinteza privatnih bankara, privatnih financijskih kuća koje zajedno tvore stanovitu masu. No financijske sile, kao i svaki mletački sustav, njihova moć ovisi o njihovoj kontroli nad gomilom manjih, uglavnom u privatnom vlasništvu, porodičnih financijskih kuća.

Ta skupina odlučna je u ideji da će upravljati svijetom, upravljati kao što su Mleci upravljali srednjevjekovnim razdobljem od oko 1000. g. do propasti u 14. stoljeću putem sustava zvanog ultramontani. U tom sustavu bilo je dopušteno u nekim slučajevima imati vlade no one su morale biti slabe, morale su biti podvrgnute kontroli financijskih interesa, obično međunarodnih financijskih interesa. U srednjevjekovnom razdoblju to je bio savez mletačkih bankara i financijera s normanskim viteštvom i tome slično.

Suočavamo se, dakle s takvim prilikama. Sadašnji pokušaj, nakon 2. svjetskog rata, okončanja takozvane američke hegemonije, što je značilo—u to vrijeme utjecaj Sjedinjenih Država kojeg se izjednačavalo s vodstvom Franklina Roosevelta i vodstvom SAD-a u sustavu Bretton Woodsa, koje je trajalo negdje do 1971.-72. Zamisao je bila da kad jednom taj sustav doživi slom, a njega su izazvale razne financijske manipulacije, postepeno bismo prešli u novi soj društva, ustvari novu vrstu starog kova društva, vrste imperijalizma koji ne bi počivao na nacionalnoj imperijalnoj moći nego na ‘globalizmu’, počivao bi na moći međunarodne financijske oligarhije, koja bi kontrolirala svijet i dopustila postojanje određenih država ali pod svojom (oligarskom) kontrolom, a nekim narodima ne bi bilo dopušteno imati uopće bilo kakvu vladu. I to se sad događa, a zove se globalizacija. No globalizacija ne funkcionira jer način kako su je uveli bio je smrviti političku moć države nacije razorivši odlike o kojima je moderna država nacija ovisila od vremena, recimo od Louisa XI u Francuskoj. Naime moć države koja počiva na takozvanom načelu Zajednice (općeg) blagostanja [‘commonwealth’], kao što je Louis XI zvao svoju Francusku. U takvoj državi vlast države i sukladno tome njen autoritet odgovoran je za promicanje razvoja onog što zovemo Opća skrb—a to su na pr. javni radovi. Isto tako promicati privatnu trgovinu i privatnu produktivnost unutar okružja i struktura države, a sve je ustrojeno na način da osigura Opću skrb za sve ljude, njihovo potomstvo i općenito budućnost nacije.

Takav kov sustava, a tipični je primjer Američki sustav, više nego svaki drugi sustav u Europi—takav sustav činio je moderno društvo. S druge strane protiv njega je britanski model ili anglo-holandski liberalnu sustav u kojem se država nacija ustvari od vrha pa nadole pokorava višoj sili, međunarodnoj financijskoj oligarhiji. I tu se vodila i vodi bitka.

Stoga politika je bila uvesti mjere naročito nakon 60.-ih i 70.-ih godina 20. stoljeća koje bi razorile moć države nacije, što je bila svrha tih mjera, a naročito moć Sjedinjenih Država. Politika je bila uništiti Američki model, koji je ujedno bio i model poslijeratne Europe. Europa je oponašala model moderne države nacije odane Općoj skrbi. Da bi to razorili morali su razoriti državu naciju odanu Općoj skrbi. Da bi je razorili morali su je uništiti gospodarski, komadajući sve ustanove o kojima je sustav države nacije ovisio, a to je: na primjer protekcionizam kroz tarife da bi se zaštitile industrije i slično, zatim poticanje javnih radova nastojeći potaknuti punu zaposlenost, pa da bi se to razbilo bilo je potrebno natjerati, slomiti svjetsko gospodarstvo razbijanjem država nacija u Europi i obje Amerike. Istovremeno prenošenjem proizvodnje iz zemalja s visokom tehnologijom u zemlje s niskom tehnologijom! Na primjer u Indiju, Kinu i druge azijske zemlje s niskom produktivnosti. A 70% stanovništva Indije, 70% stanovništva Kine očajnički je siromašno, nemaju nikakvih povlastica, osiguranja. Razlog zašto te zemlje mogu izvoziti na tržište je što je tako uređeno, jer one ne daju nikakve novce za održavanje 70% svog stanovništva, ili gotovo nikakve novce.

To su sad svjetske prilike. Znači mi smo izvozili gospodarstvo—to jest produktivno gospodarstvo u područja siromaštva, a to su, pod uvjetima globalizacije, Indija, Kina i druge, a istovremeno uništavali proizvodnju i školovanje za proizvodnju i tehniku u Europi i Sjevernoj Americi.

Prema tome, izvozili smo gospodarstvo, to jest produktivno gospodarstvo iz nekadašnjih produktivnih sektora. Prouzrokovali smo raspad gospodarstva Europe, raspad gospodarstva Sjedinjenih Država—propast naročito nakon 70.-ih godina 20. stoljeća—i onda smo izvozili proizvodnju i to u područja koja imaju veoma niske plaće. Kod njih su troškovi proizvodnje vrlo niski zato jer na smrt izgladnjujemo 70% ili više njihovog stanovništva u područjima takozvanih ‘tržišta outsourcing-a’ [outsourcing—hrvatska riječ!!= eksternaliziranje, prepuštanje poslovnih djelatnosti (proizvodnje!?) tržištima ‘niskih’ troškova(=plaća)].

Imamo, dakle dvije strane: igru za premoć, osiromašenje svijeta sudjelovanjem u zaostalosti. Drugim riječima, ako izvozimo proizvodnju iz zemalja koje su nekad proizvodile u zemlje koje su najsiromašnije ili relativno najsiromašnije, tim činom izvozimo siromaštvo Trećeg svijeta u Europu i Sjevernu Ameriku. Sad smo, dakle kod točke sloma fizičko-gospodarskog sustava. A usput financijski sustav je upravo pred svojom eksplozijom. To jest, loša zamisao došla je do vrhunca svoje moći, pa je to sad točka raspada dinastije, raspada režima. U ovom razdoblju radi se o svjetskom režimu. I jedini lijek je povratak na državu naciju.

Budući da je američki dolar još uvijek osnovica međunarodnog sustava, upravljanja svijetom, samo ako dođe do određenih reformi u samim Sjedinjenim Državama, Europa će imati šansu. Ideja da bi Kina ili Indija ili nešto tome slično moglo biti alternativa Europi, čista je ludost. Nisu one alternativa! Promislite samo što bi bilo s Kinom, kad njena tržišta u Europi i Americi propadnu? Što bi bilo s Indijom ako joj izvozna tržišta u Europu i Sjedinjene Države propadnu? Što će biti sa cijelim tim područjem Azije? Ono će doživjeti katastrofalni slom! Prema tome, pomisao da bi slom Europe i Sjedinjenih Država značio uspon Kine i Indije nije uopće stvarna! Znači upravo obrnuto. Te su zemlje mnogo ranjivije od Europe ili Sjedinjenih Država, jer u prosjeku nemaju dubinu u preostaloj infrastrukturi i školovanoj radnoj snazi koju mi imamo ovdje, u Europi i tim zemljama.

Prema tome mora postojati euroazijska orijentacija u obnovi svijeta, u preokretu ovog procesa i mora postojati razvojna politika svijeta, koja će biti euroazijska. No da bismo to učinili moramo ponajprije uvesti Sjedinjene Države i njihovu pravu ulogu u toj politici. Europa mora imati ulogu partnera Sjedinjenih Država u toj ulozi. I moramo, svi zajedno, imati globalnu, euroazijsku politiku razvoja planeta. Ako to ne učinimo, nema nikakve nade osim Mračnog vijeka diljem planeta.

Prema tome, ljudi će biti zabrinuti zbog pobuna u Francuskoj i slično, i misliti da je to problem. To nije problem. To je simptom raspada sustava. Ovi događaji baš sada u Francuskoj simptom su sloma sustava, koji je bio u procesu srljanja prema točki sloma već duže vremena.

Ako sad uspijemo—što znači rješiti se Cheneyja a vrlo smo blizu ostvarenja toga, onda će doći do promjene politike SAD-a. Naime, učinak FDR-ovske orijentacije Demokratske stranke uz podršku značajnog broja Republikanaca u mnogim pitanjima, doveo je do približavanja dviju stranaka, kao na primjer u pitanju mučenja zatvorenika, pa ima izgleda da će se SAD preorijentirati na politiku obnove. To bi značilo da će SAD morati ozbiljno uzeti u obzir svoju ulogu u međunarodnom monetarno-financijskom sustavu i preustrojiti ga. U tom trenutku trebat ćemo suradnju država Europe da zajednički promijenimo sustav u suradnji s ključnim zemljama Azije, Indijom i Kinom i drugima.

Postoji mogućnost da će se SAD promijeniti u pravom smjeru. Nije još sigurno no promjene su već u toku i to u tom smjeru. Ako se to dogodi, ako bude postojalo suglasje SADa i Europe na toj osnovici i ugovor proširen na ključne euroazijske zemlje, imat ćemo novi međunarodni sustav. Imali bismo okvir unutar kojeg bismo mogli početi rješavati probleme koje Europa trpi danas.

Tu su dva razvoja događaja koja će pojasniti mnogo toga, i izići će u sljedećem izdanju časopisa Executive Intelligence Review (EIR). Jedan je razotkrivanje problema torture. Pred kraj zadnjeg svjetskog rata desničari u Britaniji i SADu preuzeli su velik dio nacističkog aparata s područja torture, ubojstava i tako dalje. To je učinjeno pod okriljem Allena Dullesa. James Jesus Angleton u Italiji bio je fašist, kao i Dulles, i on je prikupio elemente nacističke operacije te su ih prikrivali za svoju vlastitu uporabu, na primjer u Njemačkoj. Postojao je, dakle neprekinuti lanac tortura i ubojstava, kao administrativnog sredstva vlade, naročito tajnih službi ili službi obavijenih tajnošću. Takva se politika nastavljala s vremena na vrijeme.

Ono što zovemo "neo-konzervativcima" u SADu ima dva sastojka: jedni su jednostavno Straussevci. To jest, to su ljudi koji u biti ne bi pomislili natjecati se za položaj u vladi, ali s oduševljenjem rade prljave poslove. No tu je i druga strana desničara, koja je stvorila čudne stvari kao Zrakoplovstvo, tajne službe—to su specijalne tajne službe, vojne tajne službe—ti ljudi su pravi nacisti. Oni provode torture, provode ih danas, kao u slučaju Guantanama i Abu Ghraiba, i slično širom svijeta. Oni sad izlaze u velikoj mjeri na vidjelo. No bili su ovdje cijelo vrijeme.

Naime, pobjednički saveznici pred kraj 2. svjetskog rata preuzeli su elemente nacističkog sustava, fašističkih sustava Europe. Asimilirali su ih u tajne obavještajne službe pod anglo-američkom kontrolom. To je dakle bio uvijek problem, a faktor Cheney je predstavnik toga u vladi SADa. To je potpuno fašistička nakarada u smislu Adolfa Hitlera. Razlika je u tome, što su se nacisti i fašisti Italije, Francuske i Španjolske u razdoblju od 1920. – 1940. orijentirali u to vrijeme na uspostavu nacionalnih fašističkih vlada. No stvarne sile iza njih nisu ustvari željeli nacionalne države, fašističke ili bilo kakve druge. Htjeli su svjetski sustav. Sustav, koji se zvao "univerzalni fašizam". Bila je to borba u fašističkom pokretu između onih koji su bili nacionalni fašisti i internacionalnih fašista. U poslijeratnom razdoblju internacionalni fašizam bio je pod anglo-američkim desničarskim pokroviteljstvom i on je bio više u skladu s uvjerenjima i orijentacijom financijskih interesa povezanih na primjer u povijesti moderne Francuske sa Sinarhističkom internacionalom. Oni žele internacionalni sustav, žele ono što zovemo "globalizacijom" i fašizam u istom paketu. Tu vreba opasnost.

Stoga da bismo proveli reforme potrebne da se izbjegne Mračni vijek planeta potrebno je osloboditi se kontrole tih fašističkih organizacija, nasljednika nacista, nad vladama. Nedavno u američkom Senatu glasovanje protiv torture bilo je 90-9 među senatorima i oni su donijeli rezoluciju protiv uporabe torture. Dick Cheney, koji je nacist, ili grubijan u službi nacista bio je protiv i rekao, "Ne, mora postojati iznimka za obavještajne službe, i tajne službe". Ali Senat je rekao ne! Prema tome postoji nakana, smjer kod poštene vojske—ne tih čudaka, ludih ljudi—i drugih ustanova iskorijeniti taj faktor, nacistički sustav koji se provodio u fašističkim državama Europe i kojeg su anglo-američke snage i drugi preuzeli, prilagodili i koristili kao dio svog sustava u poslijeratnom razdoblju. U EIRu naći ćete članak Jeffa Steinberga o stvarima oko torture u slučaju satnika Franka Olsona u američkoj vojsci, kojeg je kasnije prisvojila CIA. On je oko 1950. – 52. primijetio i prosvjedovao protiv uporabe nacističkog sustava mučenja na pokusnoj i operacionoj osnovi u Europi i drugdje. Njega su, jer ga je grizla savjest ubile tajne službe. To jest, američkog vojnog časnika ubile su tajne službe. To je bilo u 50.-im godinama 20. stoljeća. Slučaj se pojavio i trebao biti razotkriven u 70.-im godinama no Dick Cheney koji je tad bio načelnik stožera za [Predsjednika] Forda, intervenirao je da bi zataškao taj ustroj ubojica i ubojstava.

Ista stvar se događa danas. Imamo sad bitku o tom problemu. Članak Jeffa Steinberga je pušten ranije u optjecaj i bit će tiskan u EIRu, i on će uzdrmati naciju. Uzdrmat će i svijet—već jest u krugovima gdje je bio razdijeljen, u vodećim krugovima SADa.

Druga se stvar odnosi na Pokret mladih i mlade u svijetu danas, kod raznih vlada u svijetu. Vrlo malo ljudi shvaća Pokret mladih, jer većina ljudi koji nisu u toj skupini ne žele ga shvatiti. Naime, ozbiljan je sukob izbio između mladih ljudi danas i pokoljenja njihovih roditelja. Tom pokoljenju roditelja isprali su mozgove, i to od dana kad su se rodili, to jest nakon 1945.! To se radilo dosljedno preko ustanova kao Kongres kulturne slobode i sličnih udruga, sustavno pranje mozgova mladih ljudi od rođenja do zrelosti. Upravo to pranje mozgova ljudi rođenih nakon 1945. iznjedrilo je fenomen šezdesetosmaša. On je bio protu-kulturni fenomen, htio je uništiti društvo!, to jest uništiti institucije društva o kojima je društvo ovisilo. Šezdesetosmaši nisu stvorili nikakve reforme za dobrobit čovječanstva—baš suprotno. Prije svega, napali su ustanove koje su bile bitne u promicanju Opće skrbi. Drugo, njihovo bezumlje izazvalo je radne ljude, to jest donjih 80% na ljestvici nacionalnog dohotka, da se okrenu protiv Demokratske stranke u SADu i slično tome u Europi. Kao posljedica nastale su pojave, kao Nixon., Nixonova vlada u SADu koja je značajno pridonijela takvom razvoju. Postalo je još gore pod Carterom, ne zbog Predsjednika Cartera nego Brzezinskog, kad je razaranje bitnih ustanova vlade dovelo do reakcije takozvanih Reaganovih demokrata. Naime, Demokratska stranka je postala impotentna, sve više i više zbog svog druženja s takozvanim ‘ljevičarima’, to jest orijentirala se na šezdesetosmaše.

Dolazilo je do sve većih takvih pojava kako je moje pokoljenje odlazilo iz poslovnih rukovodećih slojeva a bebi-bumeri dolazili u pedesete, kao što je slučaj sada, pa su bebi-bumeri preuzimali vodstvo u društvu. Oni su ustvari plod ideologije, koja nalazi svoju najsmješniju krajnost u šezdesetosmašima. No ono što možete u njima vidjeti odraz je onog što prožima čitavo pokoljenje! Pa sad imamo mlade koji nadolaze, mladiće preko 16 godina, a oni su djeca tih starih ljudi, koji sad vode društvo. Ta djeca kažu, "Vidi, pred nama su dva pokoljenja—i nama nema budućnosti! Pokoljenje naših roditelja izgradilo je društvo tako da nama nema budućnosti".

Tu je, dakle ugrađeni sukob između stava bebi-bumera—ponašanja ‘BoBo-vaca’ [francuski naziv za šezdesetosmaše, koji bolje opisuje njihovu psihu, dolazi od riječi buržujski (bourgeois) boemi]—i ponašanja mlađih ljudi, koji razmišljaju. Prema tome Pokret mladih—on nije neuobičajena pojava u povijesti, gdje mladi ljudi, zrela mladež—jer kad napuštate odrastajuće godine [adolescenciju] počinjete razmišljati kao odrasli, počinjete gledati na stvari kao da imate odgovornosti odraslih. Ne mislite više o sebi u vidu djetinjaste ovisnosti o svojim roditeljima, nego razmišljate o sebi u među-razdoblju s porivima odraslih. To se često može naći u povijesti, većina revolucija bila je odraz pokreta mladih, na ovaj ili onaj način, na bolje ili gore. Pa sad imamo drugu situaciju, gdje je pokoljenje koje drži položaje vlasti nekompetentno—rastuća nekompetentnost. Nemoćni su upravljati društvom. Način na koji žele upravljati društvom je kriv! Uništit će društvo. Nisu u stanju pošteno upravljati ničim.

Stvar je sada, da u društvu dolazi do tendencija mladih, a ja sam radio na tome da se to iskristalizira u Pokret mladih kao jezgra, koji će pružiti element umijeća vodstva i promijeniti sklop razmišljanja u društvu, tako da će starija pokoljenja, sad između recimo 55 i 63-64, koji vode i upravljaju društvom, napraviti malo mjesta i dati mladim ljudima veću ulogu u poticanju smjera u kojem društvo ide.

U svom članku u ovom istom izdanju EIR-a dao sam sažetak tajni, nutarnjih tajni našeg Pokreta mladih. Tu su dva vida toga. Tajne koje sam objavio i nisu baš tajne, u smislu da nisu postojale u mojoj glavi ili glavama nekih drugih pred 4-5 godina. Razlika je sad, da smo prikazali postojanje Pokreta mladih koji je usvojio, u manjoj ili većoj mjeri stanovite lekcije i zauzeo stav o sebi i o strukturama svog ustroja.

U stanju smo sad točnije, na znanstveni način, naznačiti funkciju Pokreta mladih u ovom razdoblju koje će se uhvatiti u koštac s krizom. A ispit toga bio je u Washingtonu. Ti mladi nisu tu da samo dodijavaju Kongresu. Naše razvrstavanje mladih u Washingtonu, preko svih ustanova vlade bilo je veoma značajan čimbenik doprinosa nacionalnoj politici SADa. Na primjer, uloga mladih u zadnja dva mjeseca Predsjedničke kampanje, naročito u Bostonu [gdje je bila glavna Konvencija Demokratske stranke prije galsovanja] postavila je temelje FDRovske orijentacije, koja danas prevladava Demokratskom strankom. Ista bi se stvar trebala dogoditi u Europi. Neki BoBo-vci ne shvaćaju Pokret mladih. Žele razdvojiti mlade u skupine od dvoje-troje i uvrstiti ih kao radnu snagu u regularne BoBovske strukture. To ne funkcionira! Pokret mladih ne funkcionira ako ne radi u skupinama od 15 do 25. Mora biti autonomna organizacija ali i imati kontrolu—Pokret nije organizacija koju treba usmjeriti u danom pravcu—no postoji među njima suglasnost, nešto kao ustavna osobina, suglasnost da će usvojiti stanovite postavke u svom radu i samo-razvoju. To je način na koji pokret mladih radi. Ako ga pokušate rastaviti i uzeti dvoje troje mladih ovdje, dvoje ondje i slično, to će samo uništiti čitavu djelatnost mladih i uništiti društvo. To je čin samoubojstva. Tako činiti je zločinački čin.

Pokret mladih funkcionira na osnovi 15 do 25 ljudi kao jedinica. To jest, ona je dosta velika da djeluje kao jedinica, baš kao razred studenata. Ako imate više od 25 u razredu ne ćete zadobiti znanja školovanjem, jer tada imate situaciju - "sjedi i uči i izblebeći natrag što si naučio". S manje od 15 nema dosta ljudi za međusobne izmjene misli i djelovanje unutar razrednog procesa, da bi došlo do stanovite vrste stimulacije idejama što je potrebno. Potrebne su aktivnosti koje će zaokupiti 15 ili više mladih kao jedinicu rada, izmjene misli i ideja. Ako pređete 25 u jedinici s dnevnim aktivnostima, jedinica postane prevelika i pojedinac bude pregažen unutar pukog broja u organizaciji.

Tako dakle to funkcionira. Organizacije Pokreta mladih su jedinice od 15 do 25 ljudi, i to je jedinica samoškolovanja kao i razvrstavanja u aktivnosti. Jedinica je forum ideja, ona je odlika intelektualnog rada na višoj razini nego što možete naći na dobrim sveučilištima danas. Ako samo gledate dostignuća pojedinih dijelova Pokreta mladih u SADu, vema malo sveučilišta je u stanju razviti koncepcije koje su razvili vodeći slojevi našeg Pokreta mladih. Kao što razlažem u tom članku, naša koncepcija školovanja, koju primijenjujemo kod našeg Pokreta mladih je superiornija od sveučilišnih. Stoga Mladi rade uglavnom na svom samoškolovanju i kao plod daju sastojak koji je superiorniji od sveučilišnog. Pa ako gledate na prošlost sveučilišta reći ćete: "Aha, pa to nije baš tako novo, zar ne"?

Ako se vratite u prošlost francuskih sveučilišta, a još i znate što je Rabelais rekao o njima u nekoliko navrata nasuprot onom što se dogodilo s velikim vođama tih pokreta, najveći primjeri sveučilišnog razvoja u povijesti Europe došli su iz ovakve vrste pojave, Mladi koji su se većinom usmjerili na vlastito samo-školovanje i koji su proizveli intelektualne vođe Europe u gotovo svim valjanim slučajevima.

Na primjer, znam ljude iz svoje radne sredine—znam ljude kad su bili u svojim dvadesetim, i bili su veoma bistri ljudi, a danas su nekako tupi. Jer, iz raznih razloga, koji su djelomično prirodni, stopa kreativnosti je pala skoro do nule. Još uvijek trče okolo s idejama koje su imali u najboljem slučaju pred 20, 25, 30 godina! Oni se stvarno, stvarno nisu dalje razvijali! Oni su usvojili [asimilirali] nove ideje, ali nisu stvarno izmislili [generirali] nove ideje. A Pokret mladih—kao što znate, neki od vas iz vlastitog iskustva—pokazuje osobine veoma kreativnog (u)druženja.

To je, dakle čimbenik u svemu ovome. Ove dvije ideje u izdanju EIRa ovaj tjedan, članak J. Steinberga o povijesti problema torture i njegove spone s političkim sustavom, i moj sažetak—što je Pokret mladih i kud ide, trebale bi vam dati ‘dnevni red’ po kojem ćete odrediti, sami za sebe, svoj daljnji rad u nadolazećem razdoblju.

Odlomak iz LaRoucheevog članka ‘Sadašnji Mračni vijek školovanja’, EIR, 11. listopada 2005.

. . . . . . . . . . .

NAPOMENA: U ovom se članku javlja izraz 'lažnost sastava'. U logici lažnost sastava ili lažnost kompozicije ['fallacy of composition'] označava sustav (pret)postavki koje se nude u izvoðenju logičkog zakljuèka, gdje je ili jedna od postavki netočna (lažna) ili je ključna postavka izostavljena, hotimično ili iz neznanja, pa sustav dovodi do lažnog zaključka, na kojem se onda obično dalje gradi da bi se postigao neki željeni cilj (uvjerio/zavarao puk). To je ubojito oružje sofista, ideologa i u politici (pogotovo hrvatskoj) u neprestanoj uporabi. Ovdje LaRouche upozorava da to oružje i sami koristimo da bismo uvjerili sami sebe i druge oko nas u, recimo, plemenitost svojih nastojanja i slično.

. . . . . . . . . . .

[.........]

S bolju se sjećam ludosti većine mog naraštaja, naraštaja Franklina D. Roosevelta, koji su se vratili kući iz velikog ratnog iskustva od 1939. – 1945. No moj naraštaj sad izumire. [Sad je na snazi] sukob dviju glavnih odraslih pokoljenja sadašnjice, BoBovaca i njihovog sadašnjeg odraslog potomstva, i to mora biti središte naše pažnje u razotkrivanju sistematskih obilježja sukoba generacija stečenih navika današnjih mladih odraslih i navika njihovih roditelja. Od oba ta relativno mlađa naraštaja mi iz mog naraštaja (60 – 90+ godina) smo u boljem položaju sagledati širu stvarnost za koju je BoBovski naraštaj zaslijepljen svojom ideološkom samo-dodvoravanju, pa smo isto tako u boljem položaju moći ukazati sadašnjem, novom naraštaju mladih ljudi obećavajuću stvarnost za koju ideologija BoBovaca želi dovesti mlade u zabludu, da je ignoriraju kao što čine zastranjeli neo-konzervativci.

Što nam sve to kao i iskustva srodna tome o sukobima između tih sadašnjih odraslih naraštaja govore o prilikama glede sve dubljeg društvenog sukoba zadnjih pet do šest godina koji je izvor sadašnjeg, aktualnog, sistematskog društvenog sukoba vrednota između mladih ljudi danas i pokoljenja njihovih BoBovskih roditelja?

Jesu li ti roditelji doista domoljubi? Da li ih je doista briga za budućnost naše republike, ili civilizacije cijelog svijeta? Ili su njihovi uobičajeni izrazi aktivne zabrinutosti tek puka reakcija ne na očekivanja glede budućnosti naše nacije ili u širem smislu, civilizacije nego na nekakvu lažnost sastava, neku usko određenu, trenutnu, brzu priliku iskustava njihova vlastita naraštaja? Postoji li ikakvo suvislo, realistično zamišljanje kod sveučilišno školovanog života bilo gdje na ovom planetu, koje ide dalje od godina umirovljenja BoBovaca Amerike i zapadne Europe danas? Da li ti BoBovci plivaju u omeđenju nekakvog ribljeg akvarija tog svijeta fantazije poslije 1989. godine, svijeta Jonathan Swiftovih "Struldbrugga", koji žive u vječnom zemaljskom čistilištu znanom u današnjem poslije-sovjetskom svijetu kao "Kraj povijesti" Francisa Fukuyame? Kad mislimo o nepobitnoj, bolnoj stvarnosti tih opažanja, to su zaista šokantne činjenice. Među tim ružnim istinama o sadašnjem prevladavajućem stanju uma pokoljenja BoBovaca, stoji izražen odgovor tom izazovu koji se susreće kod većine sadašnjih starijih članova sveučilišnih kadrova, naročito onih čiji općeniti stavovi o društvu i pedmetima koje predaju naginju prema podržavanju ili ako ništa drugo podnošenju, kao što rade sofisti, sustavnom ugađanju nečovječnom, protu-humanističkom blebetanju profesora Miltona Friedmana o ekonomiji.

Ova dekadentna, kulturna pojava zadnjih desetljeća nije kraj povijesti. Nova, povijesno odsudna snaga promjene i razlog optimizma nedavno se pojavila na stranicama savremene svjetske povijesti. Preteča nečeg sličnog promjeni SADa sa predsjedništva Coolidgea i Hoovera na obnovu pod Predsjednikom Franklinom Rooseveltom sad je u tijeku, a ovogodišnji razvoj događaja u američkom Senatu to potvrđuje. Uspješan ishod nikad nije automatski, pa nije ni sad. Ali kojiput povijest nam pruža prilike da preokrenemo smjer na bolje, ako kao što je Benjamin Franklin, graditelj naše republike, opomenuo, znamo odgovoriti izazovu kad se prilika ukaže.

U svijetlu ove nove prilike, povijest zadnjih desetljeća ne će morati biti zapisana za neku buduću kulturu koja će nas posjetiti, kao epitaf sadašnjeg društva na grobnom kamenu, nego kao prilika pravog i dugotrajnog oporavka od ludorija koje je naša civilizacija nagomilala na sebe tijekom nedavnih desetljeća. Predmetu kojeg uvodim ovdje trebamo pristupiti u tom duhu. Neka ludorije naše nedavne prošlosti, kao što BoBovci izražavaju ovu generacijsku krizu, bude odskočna daska s koje ćemo izabrati podići se u bolju i trajnu budućnost.

Iz prijepisa segmenta radio programa ‘LaRouche show’ preko interneta 5. listopada 2005.

Jedan od vođa LaRoucheevog Pokreta mladih, Cody Jones--stvarna osoba Pokreta mladih--govori o svom iskustvu u LYM-u:

VODITELJ: Cody, ti si do sad bio u politici od slučaja Lewinsky. Kao što znate, Lyndon LaRouche dao je veliku važnost LaRoucheevom Pokretu mladih, a ti si, rekao bih, bio jedan iz prve skupine koja ga je stvorila. Što si vidio u evoluciji LaRoucheevog Pokreta mladih kao borbene sile i kako gledaš na ovu bitku koja poprima sad oblike, od sada pa u poslije-Cheneyjevskom razdoblju?

CODY: Pa prije svega, ono što smo vjerojatno najbolje napravili bilo je da smo slušali Lyn-a [LaRouchea]. I tako, od vremena kad smo počeli raditi s LaRoucheem i usredotočili se na njegove ideje naročito njegovu borbu za pravednost u gospodarstvu, ekonomsku pravdu. A bilo je dosta—u prvim danima bilo je veoma teško, jer mi smo bili tamo usred takozvanog "točka[dot].com" procvata pokušavajući reći ljudima da se gospodarstvo urušava i sve odlazi kvragu. Svi su nam se rugali i ismijali nas s ulice. No budući da smo ustrajali s Lynom i ostali uz tu istinu, izoštrili smo svoju vještinu organiziranja, ostali smo na zadatku razvoja intelektualnih sposobnosti, došli smo u položaj gdje smo se infiltrirali u institucije. Sad nas već ima na vodećim položajima Demokratske stranke. Izgradili smo solidan pokret, premda bismo se trebali učetverostručiti ili još više u nekoliko sljedećih mjeseci. No vidio sam kako smo se uspeli na položaj s kojeg sada izravno vodimo Demokratsku stranku, i ne samo to nego vodimo naciju kao cjelinu snagom ideja i istinom Lyn-a te činjenicom da je evidentirano bio u pravu.