Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Govor Pape Benedikta XVI u Parizu 12. rujna 2008.

Josef Ratzinger, papa Benedikt XVI održao je veoma važan govor 12. rujna u Parizu na Bernardinskom sveučilištu s namjerom da ispravi nesporazum nakon medijske hajke protiv njegovog poznatog govora u Regensburgu. Uspio je u tome pozivajući se na sv. Augustina, Platona, sv. Pavla i (bez spominjanja po imenu) ideja Nikole Kuzanskog. U nekim odlomcima papa je izrazio Keplerov pojam čovjeka kao bića koji se koristi razumom i njime otkriva zakone harmonije svemira, kao da vodi dijalog na daljinu s LaRoucheem i LYMom.

Svoj govor papa je napisao na njemačkom a govorio je na francuskom (kojeg tečno govori).

Papa je najavio da će govoriti o „zapadnjačkoj teologiji i korijenima europske kulture“, upozorivši na činjenicu da govori na značajnom mjestu koje je povezano s redovničkim pokretom kojeg je utemeljio Bernard de Clairvaux. To ga je potaknulo da govori o ulozi redovničkog pokreta u stvaranju zapadnjačke kulture. „Uistinu mora se izravno priznati da njihova nakana nije bila stvaranje kulture niti čak očuvanje kulture iz prošlosti“, rekao je papa. Njihov osnovni poriv bio je tražiti Boga. No, rekao je papa, Boga se ne može naći „samo individualnim putem mističkog zadubljivanja“. Način kako naći Boga, „quaerere Deum“, je „Božja riječ, otkrivena čovjeku u knjigama Svetog Pisma“. Stoga, sekularna znanost putem traženja Boga poprima svoje značenje, kroz znanosti koje nam pokazuju put prema jezicima. Budući da traženje Boga zahtjeva kulturu riječi, prirodno je da samostan ima knjižnicu upućujući na putove prema riječi“. Samostan „služi onom što se zove Eruditio, formiranju i obrazovanju Čovjeka ... ali također obuhvaća formiranje Razuma.

Treba poduzeti još jedan korak. Bog nam kaže kako možemo govoriti Njemu, naročito u Knjizi psalmi. „Iz molitve koja izlazi iz riječi Božje, govor nije dosta, potrebna je glazba. Dva crkvena napjeva kršćanske liturgije dolaze iz biblijskih tekstova koji ih stavljaju na usne anđela: Slava (Glorija) koju pjevaju anđeli kod Isusova poroda i Svet, koji je prema Izaiji 6 pijev serafima koji stoje izravno pred Bogom. Kršćansko štovanje je stoga poziv na pjevanje s anđelima, i time nosi riječ na najviše odredište“. Papa je zatim spomenuo sv. Benedikta da bi potvrdio da je „najviša norma molitva i pjevanje na takav način da glazbom dovede u sklad plemenite duhove koje se smatralo začetnicima sklada svemira, glazbe (nebeskih) kugli. Iz te perspektive čovjek može shvatiti značaj napomene sv. Bernarda de Clairvauxa koji je koristio izraz platonske tradicije a koji je sv. Augustin prenio da bi osudio loše pjevanje redovnika, koje je za njega očigledno bilo mnogo više od nečeg što nije zgodno i od malog značenja. On opisuje zbrku koja nastaje zbog loše izvedbe napjeva smjestivši je u 'zonu nejednakosti'—regio dissimilitudinis. Augustin je posudio tu izreku iz platonske filozofije da bi oslikao svoje stanje prije preobraćenja (vidi Ispovijesti, VII, 10.16): čovjek, koji je stvoren na Božju sliku i priliku, u svom stanju kad je zaboravljen od Boga padne u 'zonu nejednakosti' – i udaljenosti od Boga, gdje on (čovjek) više nije Njegov odraz, pa je time postao različit ne samo od Boga nego i sebe samoga, od onog što istinski znači biti čovjekom.“ To „pokazuje da je kultura pjevanja također i kultura bića, i da redovnici moraju moliti i pjevati na način primjeren veličini riječi koja im je dana u baštinu, zajedno s pravom koje ona ima na istinsku ljepotu. Upravo ova urođena potreba razgovarati s Bogom i pjevati Mu riječima koje je On sam dao, prouzrokovala je veličajnu tradiciju zapadnjačke glazbe. Nije to bio oblik privatnog 'stvaralaštva' u kojem pojedinac ostavlja spomenik samom sebi i daje svojoj vlastitoj izvedbi njeno bitno mjerilo. Umjesto toga tu se radi o pažljivom raspoznavanju 'ušima srca' nutarnjih zakona stvaranja glazbe, prauzora glazbe koju je Stvoritelj ugradio u Svoj svijet i u ljude, otkrivajući time glazbu dostojnu Boga, i istovremeno istinski dostojnu čovjeka, glazbu čija vrijednost odzvanja čistoćom“.

Papa je zatim pojasnio da kršćanstvo nije fundamentalizam, „vjera Knjige u klasičnom smislu.“

Biblija je zbir knjiga s „vidljivom napetošću među njima“. „Sveto Pismo zahtjeva egzegezu [kritično tumačenje tekstova] i zahtjeva dopunu zajednice u kojoj se rodila i u kojoj je živjela“. Kršćanstvo „zapaža u riječima Riječ, sam Logos, koji širi svoju tajanstvenost kroz to mnoštvo i stvarnost ljudske povijesti. Ova osebujna struktura Biblije neprestano daje nove izazove svakom pokoljenju. Ona izuzima po svojoj naravi sve što danas znamo kao fundamentalizam. Ustvari riječ Božja ne može se nikada naprosto izjednačiti sa slovom teksta. Da bi se do nje doprlo potrebno je prekoračenje običnog iskustva (transcendencija) i proces razumijevanja vođen nutarnjim kretanjem cjeline što mora odatle postati i proces življenja“. Citirajući sv. Pavla, papa je rekao „'Slovo ubija, ali Duh daje život'. Veličina takvog viđenja Riječi može se razumjeti „ako čovjek pažljivo sluša Pavla i zatim otkrije da taj oslobađajući Duh ima ime, i odatle da sloboda ima nutarnje mjerilo. Oslobađajući Duh nije naprosto vlastita ideja egzegete (tumača), egzegetina vlastita vizija. Duh je Krist, a Krist je Gospodin koji nam pokazuje put. Riječju Duha i slobode, otvara se daljnji vidokrug, ali istovremeno postavlja se i jasna granica na proizvoljnost i subjektivnost, koja jasno povezuje pojedinca i zajednicu i donosi novu, višu obvezu od prijašnje, a to je poimence obveza pronicljivosti i ljubavi. Ova napetost između obveze i slobode, koja seže daleko iznad književnog problema biblijske egzegeze, također je odredila mišljenje i djelovanje redovništva i duboko je označila zapadnjačku kulturu. Napetost se javlja nanovo kao izazov za naše vlastito pokoljenje budući da se suočujemo s dva pola: u jednu ruku tu je subjektivna svojevoljnost i u drugu fundamentalistički fanatizam. Bila bi katastrofa kad bi europska kultura shvatila slobodu samo kao odsutnost obveze, što bi neizbježivo vodilo u krilo fanatizma i svojevoljnosti. Odsustvo obveze i samovolja/proizvoljnost ne znače slobodu već njeno uništenje.

Drugi korak je rad. „U grčkom svijetu manualni rad se smatrao nečim za robove. Samo mudrac, onaj koji je uistinu slobodan, posvećuje se stvarima duha. On gleda na manualni rad kao nešto ispod svog dostojanstva i ostavlja ga ljudima koji nisu podesni za ovo više postojanje u svijetu duha. Židovska tradicija bila je sasvim različita, svi veliki rabini u isto su se vrijeme bavili nekom vrstom manualnog rada. Pavao, koji je bio rabi a zatim propovjednik Evanđelja pripadnicima nežidovske rase, bio je i izrađivač šatora i zarađivao je za svoj život radom svojih ruku, te on nije ovdje iznimka, već stoji unutar opće tradicije rabinata. Isto tako i Augustin, koji je posvetio svoju vlastitu knjigu redovničkom radu...

„Grčkoromanski svijet nije imao Boga stvoritelja. Prema svojoj vlastitoj viziji najviše božanstvo nije moglo, takoreći, ukaljati svoje ruke poslom stvaranja materije. 'Rad oblikovanja' svijeta bio je rad demiurga, nižeg božanstva. Kršćanski Bog je različit, on, jedan, stvarni i jedini Bog ujedno je i Stvoritelj. Bog radi, on stalno radi u ljudskoj povijesti i na njoj. U Kristu, On lično ulazi u naporni rad na povijesti. 'Moj Otac još uvijek radi, i ja radim'. Sam Bog je Stvoritelj svijeta i njegovo stvaranje nije još gotovo. Bog radi! Stoga se sad na ljudski rad gleda kao na posebni oblik ljudske sličnosti Bogu, kao način na koji bi čovjek mogao i može sudjelovati u Božjem djelovanju kao stvaratelj svijeta.“

Papa je zaključio svoj govor ponovno citirajući Pavla, u govoru na Aeropagu i u Poslanici Rimljanima. Pavao najavljuje „Njega koga ljudi ne znaju a ipak znaju“. U dubini ljudskih misli i osjećaja, Čovjek „zna da On mora postojati, da kod začetka svih stvari ne smije biti nikakve iracionalnosti, nego mora biti stvaralački Razum – ne slijepa slučajnost, već sloboda. ... Naše sadašnje prilike razlikuju se u mnogim vidovima od one koju je Pavao susreo u Ateni, no unatoč razlike, dvije prilike imaju i mnogo toga zajedničkog. Naši gradovi nemaju više mnoštvo oltara i slika mnogih bogova. Bog je uistinu postao za mnoge velika nepoznanica. No baš kao i u prošlosti, kad se iza mnogih likova Boga skrivalo i bilo nazočno pitanje glede neznanog Boga, tako i današnje odsustvo Boga šutke postavlja pitanje o njemu. Quaerere Deum—tražiti Boga i pustiti da nas On nađe to je danas isto tako potrebno kao i u prijašnja vremena. Čisto pozitivistička kultura [pozitivizam—ograničenje spoznaje samo na materijalne činjenice], koja je pokušala protjerati pitanje Boga u subjektivno područje, kao da je ono neznanstveno, bila bi kapitulacija razuma, odricanje njegovih najviših mogućnosti, i stoga katastrofa za čovječanstvo s veoma teškim posljedicama. Upravo ono što je europskoj civilizaciji dalo njene temelje—traženje Boga i spremnost slušati i čuti Ga—ostaje danas osnovica svake istinske kulture“.