Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



MAJMUN ILI ČOVJEK?

Velika tajna ekonomije

Lyndon laRouche, mlađi - 4. lipanj 2006.
[Izvješće objavljeno u EIR-u od 23. lipnja 2006.]

Pred nekoliko godina tijekom svoje relativno česte posjete Firenci nekim slučajem sjedio sam na brežuljku gledajući dole preko rijeke Arno na ulice Firence. Pogodila me pomisao da sjedim, barem približno, gdje je Boccacio sjedio prema svojim opisima o pisanju svog slavnog Decamerona. Bilo mi je bjelodano da su priče koje je ispričao bile odraz moralnog propadanja koje je bujalo u onoj Lombardskoj ligi, koja se srozala u prilike mračnog vijeka kao posljedica ondašnjeg vladajućeg ortaštva mletačke financijske oligarhije i normanskog viteštva koje je dovelo do katastrofalnog pada pučanstva Europe za oko jednu trećinu i smanjila broj europskih župa napola.

Boccaciov Decameron, kao Chaucerove Pripo vjetke, kao Pantagruel i Gargantua François-a Rabelais-a i Don Kihot Miguela Cervantesa, te Dante Aleghierijeva Komedija prije njih, tipičan su primjer načina na koji su veliki tragičari kojiput obradili građu najstrahovitijih katastrofa koje su ljudske glupe političko-drušvene mjere nanijele izopačenim kulturama s nedostatkom osnovnih odlika moralne sposobnosti opstanka. Kad se čovječanstvo suoči s ishodom velikih gluposti svog društva u takvoj mjeri kao u SADu i zapadnoj i srednjoj Europi danas, upravo samo pjesnik u stanju je uporabiti moć ironije da bi omogućio hvatanje u koštac sa zadaćom raspoznavanja velike gluposti svog doba, kao ogromna globalna tragedija koja prijeti daljnjem postojanju civilizacije kroz nekoliko nadolazećih pokoljenja neposredno pred nama.

Svi koji bi mogli shvatiti nasrt opasnosti s kojom se svijet kao cjelina suočava baš sada, moraju smoći unutar samih sebe snagu istog duha kojeg bismo se mogli prisjetiti iz radova Eshila, Sokrata i Platona, koji su se slično ovome suočili s nasrtom ustvari samouništenja vodeće kulture svog vremena. Bez savladavanja te iste Klasične ironije, koju možemo lakše raspoznati kod Dantea, Boccacia, Rabelais-a, i Shakespearea bilo bi emocionalno nemoguće jasno vidjeti glupost našeg vremena danas.

..........

Glavna prepreka u postizanju tih hitnih zadaća nužne gospodarske reforme sada nalazi se u nedostatku poimanja najosnovnijih pojmova same znanosti, nedostatak čak i među onima za koje se može reći da su dobro školovani slojevi društva, pa i vodeći znanstvenici. Uzrok te sadašnje dekadencije nalazi se manje u nedostatku stručnog školovanja kao takvog, a više u zamjeni sofizma umjesto znanosti u nastavi matematike, kao što je naveliko raširena zamjena, naročito nakon školovanja „šezdesetosmaša“ sadašnjim, radikalno redukcionističkim statističkim metodama umjesto Klasičnim, pred-sofističkim, pred-euklidskim metodama eksperimentalne fizičke znanosti.

Predgovor: Znanost protiv sofisterije

Svugdje oko mene moje pokoljenje ubrzano umire i njihovim nestankom odlazi većina najboljih umova fizičke znanosti ranijeg iskustva mog odraslog životnog vijeka. Tako smo izgubili većinu predstavnika tog pokoljenja mislioca čija su se dostignuća najbolje mogla vidjeti kod mojih suradnika u Fusion Energy Foundation (FEF) [Zaklada energije fuzijom] u razdoblju od 1970. – 1989.

Kompetentni pristup znanosti, kao što je dinamika drevnih Pitagorejaca i Platona, najbolje izražava odlike ljudskog ponašanja po kojem se ljudski rod apsolutno razlikuje od odlika ponašanja nižih oblika života. Kompetentna ekonomija, kao i kompetentna fizička znanost uopće, ovisi o toj jedinstvenoj različitosti našeg roda. Na ekonomiju kao i fizičku znanost općenito mora se gledati kao i (pro)voditi ih s tog stajališta. U kompetentnom bavljenju njima, obje su, u ispravnom postupanju, uzajmno ovisne i prema tome neodjeljive.

Glede toga najtipičniji izraz kulturnog izopačenja sadašnje globalno rasprostranjene moderne europske kulture vidi se u pojavi kategoričke podjele stručnosti u fizičkoj znanosti od umjetnosti i politike kao da su to dvije različite kulture. Bez ironije izražene u Klasičnom obliku ne može biti znanstvenog stvaralaštva. Bez poticaja kojeg možemo izraziti kao znanstveno stvaralaštvo, pjesništvu se umanjuje važnost i svodi na odliku prostačkih stihova a drama na sofističku sprdnju.

Suglasnost Klasične ironije u umjetnosti i znanosti najbolje se očituje proučavanjem primjenjene znanosti fizičke ekonomije, kako ju je Gottfried Leibniz razvio i na kojoj počiva Američki sustav političke ekonomije američkog Tajnika državne riznice, Alexandera Hamiltona. Pitanje postavljeno na taj način nije akademsko, ono je najodsudnije pitanje politike, širom svijeta u sadašnjem nasrtu globalne, gospodarske krize raspada.

Da bismo oslikali prirodu tog problema znanosti, razmotrite sljedeći slučaj.

U redovima udruge FEF u tim godinama tipični predstavnik uspješnog znanstvenika takve odlike pokoljenja stručnjaka znanosti bio je profesor [nobelovac] Robert Moon, slavni student profesora Williama Drapera Harkinsa sa sveučilišta u Chicagu. Harkins se isticao zajedno sa ali i iznad Rutherforda, kao vodeći fizički kemičar svijeta svog vremena.

1987. zatvorili su FEF putem politički potaknute operacije koju je Savezni sud kasnije proglasio prijevarnim stečajem te znanstvene udruge od strane Ministarstva pravde SADa, tad povezanog s Williamom Weldom iz Massachusettsa. Profesor Moon preminuo je krajem 1989. Tako, sticajem okolnosti, krajem tog desetljeća 1980. – 1990. kasnije pokoljenje, tako zvani „bebi bumeri“, rođeni u razdoblju od po prilici 1945. – 1957. počeli su zauzimati položaje prijašnjeg pokoljenja koje je prednjačilo u znanstvenom vodstvu FEFa.

Žalosna kretanja sljedećeg desetljeća u Europi i obim Amerikama tipičan su primjer načina kojim nas je tako moderna znanost 20. stoljeća zadnjih četiri desetljeća poslije Kennedyjevske ere dovela do našeg nadanja da je sadašnji, vidljivi slom našeg gospodarstva samo privremen.

Ova spomenuta kretanja u razdoblju od 1987. – 1989. daju primjer nastupa prilika koje su postale današnja kriza kako fizičke znanosti tako i kulture uopće. Međutim, kao što ću ukazati na sljedećim stranicama ta kretanja su i tipičan primjer najodsudnijeg pitanja ekonomije, širom svijeta danas. To pitanje ekonomije, kao što ga se mora obraditi sa stajališta fizičke znanosti, a ne prevladavajućih no prirođeno nekompetentnih pojmova monetarne teorije, iznimno je važno težište ovog sadašnjeg izvješća.

Sadašnji nasrt žalosne promjene na gore, nastao je početkom desetljeća 1991. -1999., s tipičnim primjerom propasti FEFa kao i pojave Alana Greenspana za Predsjednika Savezne pričuve. Podudarnost takvih razvoja događaja ima odsudno značenje, čak i globalnu stratešku važnost, u hvatanju u koštac s glavnim praktičkim problemima fizičke znanosti, kao i Klasične umjetnosti danas.

Kroz čitavu znanu povijest europske civilizacije nakon vremena Talesa, Solona i Pitagorejaca, javljale su se ponavljajuće pojave razdoblja života raznoraznih europskih kultura tijekom kojih bi dolazilo do samouništenja društva pod uplivom, kojeg Klasični povjesničari i njima slični, naznačuju kao sofisteriju. Milenijima taj uzorak se ponavljao kao odjek uzora kojeg je ulila infuzija sofisterije delfskog Apolonovog kulta u duh mladih iz vodećih porodica Atene, te time dovela do Periklove uloge u odvođenju Atene u val, nalik fašizmu, samouništenja znanog kao Peloponeski rat.

Upravo sve veća vladavina sofisterije u SADu nakon smrti Predsjednika Franklina Roosevelta, morala bi biti glavna zanimacija svih kompetentnih vodećih osoba SADa i Europe danas.

Upravo ono što danas ponovno moramo strogo raspoznati kao sistematsku sofisteriju, bila je ponavljajući epidemični/ pandemični jad u povijesti globalno raširene europske civilizacije sve od žalosne uloge Perikla Atenjanina. Utjecaj tog modernog europskog sustava liberalne filozofije koju su održavali sljedbenici mletačkog Paola Sarpija kao Galileo Galilei, sir Francis Bacon, Thomas Hobbes, René Descartes i empiričari anglo-holandskog monetarno-financijskog sustava općenito, tipični su primjeri tog ponavljajućeg uzorka kulturne epidemije i pandemije koja se danas, uplivom sofisterije, širi. Tipični problemi doktrina umjetnosti i fizičke znanosti danas samo su najnovije očitovanje takvog oblika moralnog i intelektualnog izopačenja.

Problemi sofisterije, s tipičnim primjerom u egzistencijalističkom poslijeratnom (nakon 1945.) takozvanom Kongresu kulturne slobode i Američke zaklade za obitelji, najodsudniji su čimbenici koje treba nadvladati u korist sadašnjeg neprekinutog razvoja novog pokoljenja mladih znanstvenika i Klasičnih umjetnika. To je stalno tekuće poslanje koje mora uspijeti ako će civilizacija nadvladati zla sadašnjeg desetljeća svjetske gospodarske krize. Težište izvješća je na najnutarnjijoj jezgri, načelu na kojem počiva taj gospodarski izazov.

.......

Gospodari i robovi znanosti

Ključ razumijevanja korijena prijevara vrste koju su izvršili kartezijanci i njutonisti kao što su d'Alembert, Euler, Lagrange, Laplace, Cauchy i drugi pogodno je predstavio Eshil u svom djelu Okovani Prometej. Navodni „zločin“ protiv olimpskog Zeusa zbog kojeg je Prometej osuđen na „Abu Ghraib“, bio je njegov čin dostavljanja smrtnim ljudskim bićima znanja o uporabi vatre. Time je Prometej prekršio dogmu „nultog tehnološkog rasta“, prekršio dionizijsku kultnu dogmu na kojoj se zasniva suvremeni svojstveno poganski religijski fanatizam „zelenih“.

Ustvari time su olimpski Zeus i njegovi ortaci osudili veći dio čovječanstva na život poput stoke, da robuju ili tijelu, ili uvjetovanoj obmani kao empirizam, koja je zagadila njihov um.

Slično tome, u doktrinama drevne i moderne gnostičke teologije, čovječanstvu se zabranjuje gledati van granica sjena zapažanja osjetilima da (ne) bi otkrili djelujuće zakonitosti, koje ostavljaju iza sebe te sjene. Međutim, pojavom moderne države nacije u 15. stoljeću, uz tipičan primjer radova kardinala Nikole Kuzanskog, uvedena je stanovita promjena u način nametanja zabrane protiv otkrića univerzalne fizičke zakonitosti. Odsudna promjena uvedena u modernu europsku oligarhijsku dogmu može se slijediti uglavnom sve do mletačke klike Paola Sarpija.

Sarpijeva klika „nova Venecija“ prihvatila je neugodnu stvarnost, da pojavu modernog europskog društva, kroz radove Nikole Kuzanskog i njegovih krugova nije bilo moguće sasvim vratiti natrag na način kojeg su gnostički vjerski nazadnjaci tog vremena, kao što su Veliki inkvizitor Tomás de Torquemada, predlagali. Sarpi je uspostavio novu mletačku politiku, prema kojoj bi se Europa prilagodila upravljanju i isto tako uporabi nekih od posljedica tehnološkog napretka umjesto apsolutnog zatiranja znanosti. Reakcija Inkvizicije na ulogu Sarpijevog kućnog sluge, modernog sofiste Galilea i njegovog prevarantskog poticanja Kopernika glede Sunčeve putanje, tipičan je primjer svađe starih nazadnjaka, tipično hitlerovskih mučitelja inkvizicijske Španjolske, i novih sofista Sarpijevog empirizma.

Sarpijevi sljedbenici, uključujući Galilea, imali su svoju vlastitu inačicu inkvizicije, prepunjenu čak i odgovarajućim vjerskim inkvizicijama: empirijska inkvizicija Galileovog učenika Thomasa Hobbesa i sljedbenika kao John Locke, Descartes, Newton i protu-leibnizovska klika d'Alemberta, Eulera, Lagrangea, Laplacea, Cauchyja i drugih.

U biti, razlika koju je odredio „novi Zeus“, Paolo Sarpi, bila je sljedeća.

Tehnološki napredak bi se dopustio, da ne bi nacije vođene pristašama renesansne stečevine Nikole Kuzanskog, Francuska Louisa XI i Engleska Henryja VII, nadvladale mletačku kliku koja je bila odraz ultramontane tradicije mletačke financijske oligarhije i normanskog križarskog viteštva. Ništa dobrog nije se moglo naći kod Sarpija relativno prema Staroj mletačkoj stranci. Sarpi i njegova Nova stranka bili su samo domišljatiji, s malo manje neotesanosti i gluposti.

Upravo je Sarpi prokrčio put preselivši središte mletačke financijsko-oligarhijske moći sa sad već sve ranjivijeg vrha Jadrana, u primorje na sjeveru gdje je na pomolu bila tamošnja anglo-holandska financijska oligarhija. Unatoč velikoj pobjedi kardinala Mazarina i njegova suradnika Jean-Baptistea Colberta nad zlom španjolskom i austrijskom habsburškom dinastijom u Tridesetgodišnjem ratu od 1618.-1648., splet korupcije poganskog Louisa XIV, „Kralja Sunca“ i krvave tiranije Williama Orange-a u Engleskoj i Irskoj preokrenuo je plimu u korist sustava Nove mletačke stranke Paola Sarpija u tom obliku moralnog pogoršanja koje je postalo poznato kao anglo-holandski liberalni imperijalizam. On je još uvijek u načelu vodeća sila mletačkog stila zla koje buja na našem planetu danas. Sam Sarpi bio je osobno vodeća ličnost u orkestraciji izopačenja Engleske, ne samo nakon dolaska Jamesa I na prijestolje okruženog huljama kojima je Sarpi dirigirao kao što su bili sir Francis Bacon, nego već i ranije 1588. i umorstvom Christophera Marlowa, Shakespeareovog prijatelja.

Dok su Habsburgovci koristili sotonske obrede u svojoj inkviziciji, Sarpijeva Nova stranka oslanjala se na novi soj intelektualne izopačenosti, na oblik sofisterije zvan filozofski liberalizam.

U jednom odsudnom pogledu promjena od Starih na Nove Mletke nije bila nikakva promjena u načelu samo u strategiji. Glavni neprijatelj ostao je Nikola Kuzanski i njegova baština. Baš moderna eksperimentalna znanstvena metoda, koju je ustanovio Kuza svojim djelom De docta ignorantia bila je stalna meta uništenja za obje mletačke klike, kako Staru tako i Novu. Ta politika ostala je i danas, ovog puta uglavnom u obliku podle moralne iskvarenosti znane kao anglo-holandski liberalizam. Kao zli olimpski Zeus i delfski kult pitijskog Apolona, anglo-holandski liberalizam bio je samo novo ruho stare Inkvizicije. Zašto tračiti snagu uništavajući žrtvino tijelo, kao što je Inkvizicija pokušala, kad je lakše i učinkovitije jednostavno uništiti primarni „uvredljivi organ“ u tijelu, um pojedinca odnosno njegove stvaralačke moći?

To je veliki zločin kojeg je anglo-holandski liberalizam počinio protiv čitavog svijeta kao cjeline, zločin pokrenut svježom jedrinom čim je neprijatelj od kojeg su strijepili, Predsjednik Franklin Roosevelt preminuo.

Budući da je odraslo pokoljenje iz 2. svjetskog rata prošlo odgoj pod utjecajima zračenja Klasične europske kulture kršćanstva, Renesanse 15. stoljeća, te uspona kultura moderne države nacije kao posljedica Vestfalskog mira 1648. godine, liberalni neprijatelji civilizacije uzeli su na nišan novorođeno pokoljenje, naročito one rođene u obiteljima čiji potomci će poha đati vodeća sveučilišta i nastaviti u uloga ma vodećih utjecajnih ljudi te oblikovati politiku u najutjecajnijim ustanovama privatnog života kao i vlade. Oni su postali žrtve znane danas kao „šezdesetosmaši“, djeca pro-sotonskog kulta znanog kao Kongres kulturne slobode i njegova dodatka, Zaklade američkih porodica.

Empirizam je posebna vrsta prijevare. Pretvara se da dopušta samo mjerodavnost zapažanja osjetilima, no ipak pretpostavlja da nešto slično malim zelenim čovječuljcima ispod parketa iskustvenog života hotimično upravlja ishodom radnji, ili neradnji pojedinca, nacije i ustanova. Budući da empiričari nisu tek prosti sofisti u načelu nego isto tako, kao prevaranti Thomas Hobbes, John Locke, Bernard Mandeville, François Quesnay, Turgot, Adam Smith, Jeremy Bentham i drugi, tipični primjer takvih slučajeva, empiričari su gnostici u najstrožem smislu te riječi, pripisujući posebnu moć posredstvima van dosega ljudskih osjetila kao i razuma. Predstavljaju sofisteriju Euklidovih „definicija, aksioma i postulata“ rastegnutu do krajnosti.

preuzimanje/download whole document - 1 mb