Financijska kriza i servirane laži

Lyndon LaRouche se u svom komentaru 9. listopada izrugivao s Ministrom financija Hankom Paulsonom i njegovim intrigama spašavanja upozoravajući da su „Paulson i svi drugi središnji bankari lagali preko ušiju o svojim stalno mijenjajućim prijevarama spašavanja. Stvarni je problem, o kojem nitko od njih ne želi pričati, hrpa derivatskih obveza koje se kreću u bilijardama dolara“.

Na dan 31. prosinca 2007., prema podacima Bank for International Settlements, ukupna svota derivata koji se prodaju 'preko tezge' [t.j. nisu nigdje uknjiženi] i njihova tržišna razmjena na burzama iznosila je $675 bilijuna. No prema procjeni EIR-ovih stručnjaka te su svote masovno podcijenjene, i prava svota se kreće daleko više od bilijardi dolara.

Da bi se bolje shvatio problem derivata, koji je opisan u donjem članku, razmotrimo sljedeće grubo pojašnjenje:

»Dvije ili više utjecajnih budala, neki po mogućnosti sa svrakademskim titulama [da bi kasnije mogli autoritativno podučiti puk o višim financijskim mudrostima], dogovore se da će izdati mjenice na oklade da li će euro pasti ispod 7 kuna ili ne u određenom roku. Oklada je recimo u 10,000,000. eura. Mjenica se provede po svim zakonskim propisima, no nije evidentirana nigdje u bankovnim knjigama, no to ne treba zabrinjavati jer tu je tržište koje besprijekorno samo-regulira tokove kapitala, a mjenica se može kupiti 'preko tezge' za polog u banci od 2,000,000 eura. Rok prođe i kurs eura je iznad 7 kuna. Mjenica sad postaje ček za naplatu od 10,000.000 eura za one koji su 'dobili' okladu. Gubitnici bi trebali banki isplatiti 8,000,000 eura duga na kupljenu mjenicu od 10,000,000. Određeni broj kockara gubitak natjera u bankrot te oni nisu u stanju isplatiti dug od 8,000,000 eura. Banka isplati okladu 'dobitnicima'. Određena količina ovakvih transakcija isprazni banku i ona dođe u opasnost da padne u stečaj. Svi normalni polozi građana ostanu bez pokrića. Da bi izbjegla paniku bijesnih građana država stupi na pozornicu da 'spasi' likvidnost banke i mjere spašavanja uliju 500,000,000. eura spasa, i država zajamči recimo tisućama postojećih korisnika njihove pologe u prosjeku od po prilici 20 – 100,000 eura. Banka će dakle ispoštivati sva 'zakonita potraživanja. No nakon što 50-ak i više kockara s dobivenim okladama ušeta u banku sa svojim 'zakonitim' potraživanjima, sad zajamčenim od države, banka ponovno padne u stečaj, i obični štediše ostanu bez svoje ušteđevine, a banka čeka novo spašavanje.«

To je slika sadašnjih pothvata spašavanja tih tako važnih financijskih institucija, ili bolje rečeno kockarskih (javnih) kuća. Ova priča zorno prikazuje da nema nikakve šanse da će mjere spašavanja od čak i desetke bilijuna dolara (a ne stotina milijardi) spasiti svijet od bilijardi i bilijardi derivatskih potraživanja. Valjda je razvidno zašto samo LaRoucheeve mjere mogu spasiti ljude i svijet od totalne ludosti.