DRŽAVA-NACIJA
NAPOMENA PREVODITELJA:
U ovom se poglavlju pojavljuje pojam
'nation state republic'. U engleskom jeziku konstrukcija s više apozicija je
prirodna i ima relativno jasan smisao. U hrvatskom u ovom
slučaju—'republika država nacija'—ovakva konstrukcija je nezgrapna, nije
prirodna i ustvari gubi smisao. Opisni pokušaj zadržavanja smisla, koji se
nalazi u prevodu, ima nakanu stvoriti u glavi relativno veoma složenu
(kompleksnu!) ideju. Ovako opisana republika želi istaknuti:
- (a) načelo (ustavne) republike, sustav sa svrhom
njegovanja i poticanja kvaliteta suverenog čovjeka pojedinca, sustav koji
(s)ustavno omogućuje čovjeku pojedincu dokazati da je (u borbi za
istinom) u pravu kad i većina ima drugačije (krivo!) mišljenje, čak
i kad jedini ima takvo (pravo, istinito) mišljenje. Ovdje se želi istaknuti
različitost prema 'tiraniji' demokracije, što se lijepo vidi na
slučaju novije Hrvatske, gdje se vlast i političari služe pridjevom
'demokratski' kao toljagom. 'Demokratski' izbori služe ne istini, nego da bi
'pobjednicima' na izborima dao legitimni mandat uporabe 'demokratske' toljage
čak i kad je izborna 'većina' tobožnja, t.j. matematička (gdje
je na pr. 19% ukupnog broja glasova većina ako 35% glasačkog tijela
iziđe na izbore). Političaru je strana ideja boriti se za demokratsku
većinu istinom, već radije uporabom mehaničkog sustava (koji
mora izbaciti pobjednika, često i 'potpomognut' od 'moćnika'),
demagogijom i jeftinim (psihološkim) trikovima. U tom 'demokratskom' sustavu
pobjeda je sve a istina i istinitost ništa.
- (b) načelo države nacije, sustava općeg dobra
svakog pojedinca i zajednice pojedinaca zasnovane na zajedničkom jeziku i
zajedničkom životnom prostoru, glavnom osloncu širenja kulture i znanosti,
odnosno razvoja pučanstva u kulturnom i znanstvenom smislu, razvoja
njegovih spoznajnih sposobnosti.
No najbolje je dati riječ autoru Lyndonu H. LaRoucheu
jr.-u koji ovdje daje pregled povijesti razvoja republike vođene
načelima države nacije s europskog povijesnog gledišta. Na kraju
uključujemo i autorove savjete kako gledati na i razmišljati o
Fizičkoj ekonomiji, gospodarskoj osnovici države nacije. Ovo su ustvari
predavanja koja je LaRouche održao u 'školi mladih', članova LaRouchevog
pokreta mladih – LYM [LaRouche Youth Movement].
[preuzimanje/download - 0,3 mb]
Europa je vodila i vodi sve
do današnjeg dana dugu borbu s pronalaženjem rješenja najvećeg problema
cjelokupnog čovječanstva.
Tijekom čitave znane
povijesti sve do danas obilježje vlade (ili nazovi-vlade) jest vladavina malog
broja ukupnog stanovništva nad ostatkom stanovništva vladajući nad njim
kao stočari nad krdom stoke ili kao lovci-goniči ljudskog krda (slučaj
hrvatskih generala, Gotovine, slučaj 'ustaša' nakon pobjedničkog
završetka rata). Taj mali sloj, oligarhija, vlada ne samo kroz dominaciju
fizičkim sredstvima, raspiri-vanjem sukoba jedne društvene snage protiv
druge (antifašisti – Hrvati domoljubi) nego, uglavnom, potičući i
nastojeći držati narod u bezumlju. Vladati nad glupanima. Da bi
ljudi prihvatili takvo stanje ljudske stoke treba ih podvrgnuti zaglupljivanju
sve do razine prihvaćanja tog stanja ljudske stoke. A to se vrši putem
školskih, bolje rečeno lažnih školskih sustava i kroz sustave propagande i
sustave koji spadaju pod rubriku kulture, koji su prevladali Europom i Amerikom
negdje od sredine prošlog stoljeća a glavni utjecaj je kroz 'Kongres
kulturne slobode'. Taj Kongres je u velikoj mjeri fašistička organizacija
čija je nakana uništiti spoznajne sposobnosti stanov-ništva misliti svojom
glavom. Umjesto toga pružili su mu seks i slične vrste izopačenih i
ponizujućih masovnih razonoda da bi time zaokupili jedni druge i svoje
spolne organe kao nadomjestak stvarnom razmišljanju i znanju. Dobili
smo tako zaglupljeno stanovništvo. Stanje i razina obrazovanja na
sveučilištima i školama u Europi i Americi mnogo
su gori nego pred 40 godina. Stanovništvo je gluplje
sad u odnosu na stanovništvo pred 40 godina, što nije slučajno, to je bila
nakana. Pretvorili su ljude Europe od dijela svijeta koji je stvorio čuda
moderne civilizacije, modernog znanstvenog i tehnološkog napretka te
povećanja sloboda, u neku ruku sukladnog poboljšanju općeg životnog
standarda.
Pred
četrdesetak godina, kao posljedica ubojstva Kennedyja, pa raketne krize
oko Kube i početka Američko-indokineskog rata svijet je doživio ono
što zovemo 'pomak kulturne paradigme'. Naročiti primjer toga daju nam
Sjedinjene Države kao najuspiješniji uzor prevladavanja Velike depresije trećeg
i četvrtog desetljeća prošlog stoljeća. One su izašle iz
Velike depresije kao najmoćnija nacija na planeti u gospodarskom smislu i
općenito. Sama činjenica postojanja takvih Sjedinjenih Država, pod
Rooseveltovim utjecajem spasila je svijet od zla koje je tad prevladalo
Europom, od fašizma.
On je prevladao Europom od
1922. do 1945. rukovođen skupinom bankara koje zovemo sinarhisti, a to je
sindikat bankara koji je držao pod kontrolom takozvani neovisni sustav
središnjih banaka europskih država. Kao u slučaju Njemačke, gdje je
jedini način spasiti Njemačku od Hitlera bio u prevratu vladavine
banke Bank of England i njene kontrole nad njemačkim bankarskim
ustanovama. Naime, bez tih mjera njemački se narod nije mogao spasiti od
upliva izvana, a to je bio Hitler. Tako je bilo i drugdje u kontinentalnoj
Europi osim Rusije. Sve su se zemlje strovalile u fašizam. Strovalile su se u
fašizam jer su bile nespremne prihvatiti izazov i uništiti postojanje
parazita, koji se krije pod velom takozvanog sustava neovisnih središnjih
banaka. Taj sustav stvara od čovjeka i naroda robove novca! A novac je pod
kontrolom tih bankarskih sustava i financijskih interesa.
Snaga Sjedinjenih Država,
njena strateška prednost proizlazi iz činjenice da prema Američkom
ustavu nikakvi bankarski sustav ne može imati kontrolu nad ljudima. U
slučaju općeg stečaja funkcija vlade Sjedinjenih Država je staviti
bankare pod stečajnu reorga-nizaciju i zaštititi ljude od
grabežlji-vosti lakomih bankara. Roosevelt je tako postupio. Stavio je bankovni
sustav pod stečajnu reorganizaciju i započeo programima proširenja
radova u zemlji gdje su se prosječne plaće srozale za polovicu za
vrijeme četverogodišnje vlade Herberta Hoovera. Time je od države stvorio
najmoćniju zemlju na svijetu.
Slomu fašizma pridonijela
je uloga Sjedinjenih Država, ona je i omogućila otpor u Sovjetskom Savezu,
a i činjenica da im se priklonila Engleska, koja je bila vrlo
fašistički naklonjena u to vrijeme no nije željela prepustiti svoju vlast
nad svjetskim carstvom kontinen-talnom njemačkom tiraninu. Jedini razlog
Churchillovog suprotstavljanja Hitleru bilo je što Hitler nije bio Englez. Zbog
toga su Englezi okljevajući pristupili Sjedinjenim Državama i borbi protiv
Hitlera. Da nije bilo razlike koju je Franklin Roosevelt predstavljao kao
vođa ovaj svijet bi otišao u pakao. Sad se suočavamo s ponavljanjem
iste vrste borbe no sad smo u mnogo gorem stanju nego tada. Naime tad je dio
pučanstva, naročito američkog još uvijek vjerovao u
proizvodnju. Vjerovao je u poljoprivredu, vjerovao je u industriju, u
potrebu i izgradnju osnovne gospodarske infrastrukture.
Više ne vjerujemo u to.
Promijenili smo se. Sad vjerujemo u globalizaciju, u mitsku Europsku
zajedni-cu. Razvijene zemlje ne vjeruju u rad, nego u robove iz trećeg
svijeta koji će raditi za njih, vjeruju u jeftinu radnu snagu. I Hrvatska
vjeruje i misli da nema napretka, koji se danas zove ulazak u Europsku
zajednicu, bez jeftine radne snage. Treba smanjiti zaposlenost vlastitih ljudi!
Uštediti novce netrošeći ih na vlastitu gospodarsku infrastrukturu. Treba
srezati troškove zdravstvene skrbi. Treba smanjiti troškove društvene skrbi,
smanjiti izdatke za školstvo. Ubrzati stopu umiranja bolesnih. Sve je to
potrebno u svrhu sravnjenja proračuna a za dobrobit bankara, naših
(robo)vlasnika. Prošećite se samo kroz raskoš i bogatstvo nekretnina u
vlasništvu banaka, u najuglednijim lokacijama u Zagrebu, ili bilo kojem
odgovarajućem gradu.
Trebamo to
povezati na sljedeći način. Izišli smo iz srednjevjekovnog
života, takozvanog ultramontanskog sustava pod kojim su mletački bankari
vladali Europm preko 500 godina u savezu s Normanskim viteštvom. Oni su imali
sustav zaduživanja i utjerivanja dugova po kojem su živjeli kao paraziti nad
Europom i pomoću kojeg su uništili svaki pokušaj suverene vladavine u
državama, i tako su Europu 'globalizirali'. Nova globalizacije se nimalo ne
razlikuje od onog što su Mlećani radili uz pomoć ubilačkih
normanskih vitezova, prethod-nika nacističkih SS jedinica, diljem
čitave Europe.
Kad je taj velebni
mletački sustav propao u 14. stoljeću nastao je Novi mračni
vijek, kad je trećina stanovništva Europe pokošena, pola gradova i župa
Europe pokošeni, kao posljedica krize usporedive s današnjim prilikama. Drugim
riječima, dokle god budemo podržavali sustav vladavine bankara, sustav
MMFa i njegovih mjera fiskalne strogoće, dokle god nastavimo ubijati ljude
uskraćujući im potrebnu zdravstvenu skrb, dokle god ih pustimo
živjeti u neznanju uskraćujući im istinsko obrazovanje, dokle god im
nastavimo uništavati njihove zajednice u ime ulaska u naprednu Europu i
slično, prouzrokovat ćemo Novi mračni vijek. Zato jer
više ne proizvodimo dovoljno. Ne održavamo proizvodnju infrastrukture,
proivodnju industrijske robe, proizvodnju hrane, sredstava zdravstvene skrbi i
zaštite od epidemija, više ne održavamo takve sustave! Ako te
sustave izbacimo, počinjemo odumirati. Stopa smrtnosti se ubrza. To se događa u mračnom vijeku,
tako je bilo u prošlosti kao na primjer u Europi 14. stoljeća.
Sretna
okolnost u 14. stoljeću bila je baština ljudi, velikih klasičnih
učenjaka kao Dante Alighieri, Petrarca i kršćanske tradicije
augustinijanaca i njihove intervencije u toj krizi, njihovog ostvarenja
Renesanse. Renesansa je nadomjestila latinsku vladavinu i postala
vladajuća sila u europskoj misli, nadomjestila je latinski koji je postao
sredstvo ropstva europskog pučanstva, i uvela povratak na klasičnu
grčku kulturu kao predmet proučavanja, oblikovanja društva
utemeljenog na modernoj državi naciji. To je u Europi 15. stoljeća
prouzrokovalo snažnu revoluciju iz koje je nastala prva moderna
država—Francuska pod vladavinom Luja XI i kasnije Engleska pod Henrijem VII.
No
Mlećani su nakon toga uzvratili udarac nastojeći uništiti tu
instituciju. U razdoblju između 1511. i 1648. Mlećani su izazvali vjerski rat, to jest oni su organizirali i
manipulirali vjerskim ratom i srodnim ratovanjima širom Europe, sve do 1648.,
kad je došlo do Westfalijskog mirovnog ugovora. Nakana tog ugovora bila je, kao
što se to može dobro raspoznati u ulogi Colberta, baštinika kardinala Mazarina,
razviti modernu državu naciju na temeljima načela znanstvenog napretka i oživljenja dostignuća Renesanse.
No nakon toga
na pozornicu stupa idiot, Luj XIV koji se pod uplivom mletačkih spletkara
upustio u ratove. Ti su ratovi u velikoj mjeri upropastili sve što je Francuska
postigla kao organizator oživljenja civilizacije u Europi. {U tom oživljenju
sudjelovali su ne samo Colbert nego i njegovi štićenici kao Gottfried
Leibniz.} Iz toga je proizašlo i oživljenje njemačke kulture sa središtem
u Leipzigu (tu je djelovao i Bach, odraz tog oživljenja).
No ni
njemačka kulturna revolucija nije doživjelo uspijeh zbog anglo-holandskog
liberalizma koji se uzdigao kao nadomjestak i nastavak mletačkog sustava.
Engleska je isplivala kao vodeća sila. Engleska je financirala i vukla
poteze kojima je uspjela zaratiti jedan dio kontinentalne Europe protiv drugog
i time je izazvala Sedmogodišnji rat.
Iz tog
sveukupnog nereda europske sile su sklopile Pariški ugovor (1763.) koji je
uspostavio Britansko carstvo. Nije to bilo carstvo britanske monarhije već
carstvo Britanske istočno indijske kompanije. Drugo ime za tu kompaniju u tom razdoblju bilo je 'Mletačka
stranka', jer je ona bila tvorevina Venecije.
Za sve one
koji su imali na srcu dobrobit čovječanstva postojala je velika
kriza—kako će Europa nakon što je uništila veličajne prilike koje joj
je Renasansa pružila, prilike koje je nudio Westfalijski ugovor, povoljne
prilike koje je hranilo vodstvo Colberta, ostvarenja Leibniza, stvaralaštvo
Bacha—kako će takva Europa ponovno uložiti napore i izgraditi ono što je
nakanila izgraditi? Izgraditi društvo na temeljima osnovnog kršćanskog
načela, da su čovjek, svi ljudi, stvoreni na sliku i priliku
Stvoritelja svijeta i stoga posjeduju stvaralčku moć po kojoj se
razlikuju od životinje, od stoke. To načelo nas upozorava da nesmijemo
postupati s ljudima kao s ljudskom stokom! Ne možemo ih podvrgnuti uvjetima
ljudske stoke. Ne smijemo ih goniti i progoniti, kao što su Rimljani lovili ljude koji im nisu bili po volji u ime
zabave kao ljudsku stoku.
Kako se
Europa može oduprijeti krivim porivima a nije uspjela iskoristiti dvije velike
pobjede? Kako je Hrvatska podlegla istom zlu nakon svoje velike moralne i ratne
pobjede? Dvije velike europske pobjede utjelovljene su u ekumenskom Koncilu u
Firenci i pobjedi, čudu rukovođenja kardinala Mazarina u ostvarenju
Westfalijskog ugovora, na kojem počiva svo
međunarodno pravo Europe danas. Europska
tradicija međunarodnog prava ne bi postojala bez Westfalijskog ugovora.
<>Što je moglo
Europi probuditi nadu u borbi protiv ugnjetavača za slobodu svojih naroda?
Vodeći umovi Europe okrenuli su se američkim kolonijama. Na primjer,
znanstvenici kao (Abraham) Kästner i drugi počeli su širiti svoj utjecaj,
stvarati veze sa Sjevernom Amerikom, povezivati se s uglednim znanstvenikom
Benjaminom Franklinom. Krugovi odani tradiciji Leibniza, tradiciji Bacha
tražili su suradnju s krugovima oko Franklina, a on je bio iznimno velik
znanstvenik i vođa američkog pokreta za slobodom. Nada je bila
izgraditi veliku i jaku republiku u Sjevernoj Americi, a kao vodilja služila im
je vizija Solona iz Atene i vizija Renesanse, kojoj je vizija Solona bila
nadahnuće. A ta je vizija bila kako izgraditi republiku, uzor koji će
Europa slijediti i sama uspostaviti takve republike.
Zamalo je taj
pothvat uspio. Amerikanci su uspostavili republiku, jedinu
republiku na ovoj planeti kojoj je temelj bilo
istinsko načelo, Leibnizov izraz zapisan u Proglasu nezavisnosti, pravo
naći sreću. Neobično je važno shvatiti to načelo, u
čemu je njegova snaga. Što je Leibniz mislio načelom 'naći
sreću'. Je li mislio na zadovoljstvo? Nije. Sreća je odlika
svojstvena ne životinjama nego ljudskim bićima. Što nas čini
sretnima? Činjenica je da ćemo svi umrijeti, pa znajući to kako
možemo onda biti sretni? Osim ako u životu ne postoji nešto važnije od vlastitog
smrtnog života. Ono što napravimo od našeg života, a što mu daje posebni smisao. Ono nam omogućuje
dočekati smrt sa smiješkom na licu. Kao kršćanin vjerujemo u 'pobjedu
nad smrti'. Umiremo s pobjedom nad smrti jer je naš život imao smisao. Tu
iskače pitanje, što je čovjek da bi imao takvu odliku sreće.
Čovjek je kreativan. Svaka životinjska vrsta ima kao živo smrtno biće
ograničen potencijal svog postojanja u svojim nasljeđenim genetskim
odlikama. Nijedna vrsta nije u stanju svojevoljno povećati gustoću
svoje napučenosti. Stoga, kad bi čovjek bio vrsta majmuna, kako to
neki političari izgleda zorno prikazuju, čovjek ne bi nikad na ovoj
planeti imao veći potencijal od nekoliko milijuna živih pojedinaca u isto
vrijeme i to većina bi živjela u prilično jadnim prilikama. A danas
na ovoj planeti procijenjuje se više od 6 milijardi ljudi.
Najveći
porast tog povećanja i najveća stopa asta započela je u Europi nakon novog mračnog vijeka u 14.
stoljeću. Bila je posljedica revolucije, koja je počela cijeniti
odliku čovjeka pojedinca po kojoj je on slika i
prilika Stvoritelja svijeta, cijeniti sposobnost
otkrivanja zakonitosti koje vladaju svemirom i koristiti se tim otkrivenim zakonitostima u svrhu
mijenjanja svijeta oko sebe na dobrobit
čovječanstva. To je razlog postojanja više od 6 milijardi živih ljudi
danas na ovoj planeti.
Ako
čovjek onda postavi svoj identitet ne u svoje fizičko ja—ne gleda se
u zrcalu kao da je babun i usklikne, 'ajme lijepog li babuna', ne gleda u svoju
spolnu vještinu ili slično tome—nego ako se prepozna kao biće na
sliku Stvoritelja, izraz stvaralačke moći i sposobnosti otkrivanja
zakonitih načela svemira i njihovog korištenja u rješavanju i
nadvladavanju poteškoća koje pritišću čovječanstvo i time
poboljša uvjete života planete za sva živa bića, onda mu to znači sreću.
To je Leibnizov pojam sreće, koju zločudni Voltaire nikad nije mogao
shvatiti, i koju je prezirao. Na tom načelu onda počiva Američki
ustav u prvom redu. To je načelo uvedeno u Ustav izravno kao suprotnost
Lockeu, odnosno britanskom liberalizmu, suprotnost temeljima
britanskog i holandskog liberalizma. Ono je bilo temelj Sjedinjenih Država. No to nije bilo
dovoljno. Amerika se borila za svoj Ustav, za svoj predsjednički sustav i
ta je borba bila teška.
Glavne odlike
Ustava nalaze se u Predgovoru ustava i svi drugi zakoni su podređeni tom
Predgovoru. Nijedan zakon nema pravo postojanja ako krši ili je u suprotnosti s
načelima u Predgovoru ustava. Svi zakoni moraju odražavati nakanu
načela navedenih u Predgovoru.
A Predgovor sadrži:
- - nacionalnu suverenost,
sposob-nost vođenja i upravljanja vlasti-tim poslovima, a ta je sposobnost
moguća samo u suverenoj državi;
- - podređenost svega
općem dobrostanju svih ljudi. Ne može postojati
posebna skupina privile-giranih ljudi i ljudi s manjim privilegijama.
Svi ljudi imaju pravo na život dostojan
čovjeka;
- pravilo da ne smijemo uzimati u ozir samo svoje postojanje. Živi nisu
vlasnici planete, ona pripada onima koji su živjeli prije nas kao i onima koji
dolaze iza nas. Prema tome zakon mora omogućiti da živi služe interesima
onih koji dolaze iza njih, našim nasljednicima.
To je, dakle,
zakon. On nije bio izmišljen u Sjedinjenim Državama, samo je bio razrađen u Sjedinjenim Državama kao
zakon. Zamisao je došla iz Europe, od najvećih umova, najvećih
vođa Europe kao kardinal Nikola Kuzanski iz 15. stoljeća. Nakon dosta
vremena ljudi su pronašli na tlu daleko od Europe, to jest na sigurnoj
razdaljini od Europe priliku zasaditi republiku na toj zamisli s poslanjem ne da samo služi sebi nego bude,
kako je to Lafayette kasnije izrekao «svjetionik nade i hram slobode
čitavom čovječanstvu». Raison d'ętre
Sjedinjenih Država! Njeno poslanje nije bilo niti jest vladati svijetom
ili nastojati vladati svijetom nego potpomoći ostatku planete i pružiti mu
priliku ostvariti ono što je Europa pokušavala ostvariti u teškoj borbi protiv
baštine Rimskog carstva.
Iako Europa
može pružiti mnoge vrednote i sposobnosti koje su odsudne spasu
čovječanstva u cjelini u skoroj budućnosti problem je što ona u
ovom razdoblju nema političkih ustanova doraslih toj odgovornosti. Europa
nema pravih republika gdje bi vladao naravni zakon (zakon kojeg vodi
načelo čovjeka na sliku i priliku Božju). Europa ima mnoge ljude sa
odlikama potrebnim za ostvarenje pravih, velikih republika. No uvijek kad
dođe do krize, pogotovo monetarno-financijske krize bankari preuzmu
vladajuću ulogu. Oni prevladaju kao što je bio slučaj kod širenja
fašizma u kontinentalnoj Europi razdoblju od 1922. do 1945. Vlade i ljudi nisu
smogli snage reći: «Opće dobro naroda je na prvom mjestu, a bankari
na zadnjem». Naročito oni nepošteni i nemoralni, vođeni samo
takozvanim 'poslovnim' interesima, ili sada interesima pod plaštom
'zapadnoeurop-skog standarda'. Sve su to ljudi, koji nisu pošteni vjerovnici
koji su izmislili sustav koji srče ljudima krv, pljačka ih i
ugnjetava. Njih se može donekle podnositi ali ne kad prilike postanu opasne po
život, okrutne.
To je
fašizam i zlo kao i Hitler. Ono sad dolazi od MMFa koji to
radi za financijske oligarhijske interese u stilu Mletaka, koji nadziru sustave
središnjih banaka a ove kontroliraju sustave nacionalnih banaka većine
europskih zemalja, koje se pod tim uvjetime okome kao grabežljivci na
čovjeka. Samo iz tog razloga Hitlera su doveli na vlast, a to je bio dobro
planiran projekt započet već Versailleskim ugovorom. Hitler
vjerojatno nije bio dio plana no čitavu tu operaciju planirali su
pripadnici Sinarhističke internacionale na Versailleskom sastanku!
Europa tada
nije bila u stanju spasiti se, pa je stoga odgovornost pala na Sjedinjene
Države te su se one morale srediti i prihvatiti svog poslanja, zbog kojeg ih je
Europa stvorila. Poslanje im je bilo podariti ostalim zemljama svijeta pravo na
uistinu suverene republike u kojima bi svi ljudi države mogli sudjelovati,
svjesno i znajući, u upravljanju svojim poslovima, imali pravo na
obrazovanje gdje bi stekli saznanja o načelima zakona i povijesti a ona bi
im bila vodilja u odabiru svojih odluka u stvaranju institucija nad kojima bi
oni imali nadzor, koje bi funkcionirale njima u korist a zovu se vlada.
Pitanje je
hoćemo li osloboditi svijet za to. Hoćemo li kad dođe do sukoba
između financijera i općeg dobra ljudi imati vladu koja će
štititi interese ljudi a financijeri morati čekati. Uzmimo primjer
Njemačke. Tamo ima sad više od 8 milijuna nezaposlenih po najnovijim
procjenama. Kad se uzme u obzir bogatstvo koje bi ti ljudi mogli proizvesti kad
bi imali pravi i korisni posao Njemačka bi bila opet privredno čudo a
ne pred stečajem.
<>Pitanje je
kako to postići. Kreditiranjam iz postojećih sredstava? Nikako. Ne
postoji novac koji se može koristiti u te svrhe. Vlada ga mora
stvoriti vladinim ukazom i to kao čvrstu
valutu. Taj novac se može trošiti isključivo u zapošljavanje ljudi, no uz
to, da ne bi došlo do inflacije, treba ga utrošiti u ispravnu vrstu zaposlenja,
koje će proizvesti fizičke vrijednosti nakon 10, 20, 30 godina. Ako
će proizvod imati fizičku vrijednost i davati korist društvu nakon
40-50 godina onda si društvo može dopustiti dug i zadužiti se sada, uz razumnu
kamatnu stopu. Takav pristup omogućava izravno, trenutno zaposlenje
velikog broja ljudi i time dovesti državni proračun i državu u financijsku
ravnotežu. Tako je radio Roosevelt (Franklin). Na taj je način Amerika
dobila građanski rat protiv britanskih agenata i pristalica Konfederacije
i oslobodila se. To je Američki sustav
(za razliku od britanskog, liberalnog, globalizacijskog, slobodno
tržišnog). Narod mora biti suveren u stvaranju svog novca, no mora biti
razborit i pametan u tome i u njegovom trošenju.
Kako onda
možemo donijeti svijetu napredak? Amerika i Europa moraju sva ona radna mjesta
koja su zatvorili, prazne kapacitete tehnološkog napretka a koja su
ukorijenjena u našu kulturu, otvoriti i proizvoditi robu koju
najnapučenije zemlje svijeta trebaju. Zašto ne bi sklopile dugoročne
trgovinske ugovore sa državama Azije s najvećom koncentracijom
stanovništva, s najvećom koncentracijom siromaštva osim Afrike? Zašto ne
sklopimo dugoročne ugovore za dva pokoljenja unaprijed? Zašto ne stvorimo
kapital za te ugovore? Zašto ne zahuktamo industrijske kapacitete i pripremimo
se kao države za poslanje zadovoljenja potreba koju te zemlje imaju i
ističu? Zar nije to život koji bismo trebali živjeti? Nije li to bio
dublji smisao Wetfalijskog ugovora, raditi na probitku drugog? Nije li to put miru
i sigurnosti na ovoj planeti, gdje se suvereni narodi posvete probitku svog
susjeda i povežu se u međusobno zajedništvo tim činom? Postoji mnogo
znanja neophod-nog za rješenje mnogih prepreka na putu napretka. Na Crvenom
trgu je zgrada, Muzej Vernadskog, geološki muzej. Ljudi koji rade u muzeju i
koji se povezani s njim predstavljaju znanje neophodno u brzom rješenju velikog
problema s Kinom, s napretkom Kine. Potrebno je razviti to
područje.
[preuzimanje/download - 0,3 mb]
|
|