Friedrich Schiller: Likurgovo i Solonovo zakonodavstvo

"Sve se smije žrtvovati onome što je najbolje u državi, samo ne ono čemu država sama služi tek kao sredstvo. Država sama nije nikada svrhom, ona je važna samo kao uvjet, pod kojim se može ispuniti svrha čovječanstva, a ta svrha nije ništa drugo nego razvijanje svih čovjekovih snaga, napredovanje...

Uopće pri ocjenjivanju političkih ustanova možemo u pravilu utvrditi da su one dobre i hvalevrijedne samo ako dovode do razvijanja svih snaga koje čovjek posjeduje, tako što promiču napredovanje kulture ili je barem ne koče..."

Apsolutno najveća umjetnina za Schillera jest uspostava slobodne države. Prilike njegova doba izričito ga tjeraju "da se pozabavi najsavršenijom od svih umjetnina, stvaranjem istinske političke slobode".

Iz Schillerova predgovora „Nevjesti iz Messine“:

"...Sva je umjetnost posvećena radosti i nema uzvišenije ni ozbiljnije zadaće od one usrećiti ljude. Prava je umjetnost samo ona koja pruža vrhunski užitak. A vrhunski je užitak sloboda duše u živoj igri svih njezinih snaga.

Ali prava umjetnost nije usmjerena samo na prolaznu igru; njezin cilj nije samo da čovjeka dovede do trenutačnoga sna o slobodi nego da ga uistinu i istinski učini slobodnim, tako što u njemu budi, vježba i razvija snagu s pomoću koje će puteni svijet, koji bi ga inače opterećivao poput sirove tvari i pritiskao poput slijepe sile, odmaknuti na objektivnu udaljenost i prometnuti u slobodno djelo našega duha te materijalno prevladati duhovnim."

Također:
Što je Univerzalna povijest i zašto je proučavamo? (Friedrich Schiller)[download]