Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Hoće li Europa propasti prije Sjedinjenih Država?

John Hoefle [EIR]

Dok se čitavo tkivo civilizacije para pod težinom globalnog financijskog raspada i promašaja političkog vodstva da se uhvati u koštac s tom krizom na ikakav način koji bi imalo odisao kompetentnošću, postavlja se pitanje stanovnicima svijeta: Hoćete li intervenirati i staviti vaše vlade natrag na pravi put prije nego što se svijet strmoglavi u novi Mračni vijek?

Politička paraliza zahvatila je vodeće slojeve Zapadnog svijeta dok svjetska financijska krema pokušava saliti stvarnost u svoje kalupe no samo je u stanju ustanoviti da u svemiru postoje sile užasnije od parazitskih oligarha i njihovih puzavaca. Oligarsi, uništivši globalno gospodarstvo u svom luđačkom nastojanju upravljanja svijetom, sad se suočuju s nemogućnosti tog upropaštenog sustava da ih spasi od posljedica njihova čina.

Washington je praktički paraliziran jer financijaši traže da im se osiguraju pojasevi za spašavanje, a politički eunusi obiju stranaka [Demokrati i Republikanci] stvaraju redove iza njih pružajući ruku čekajući mrvice koje će pasti sa stola njihovih gospodara. Oni i dalje guraju političke mjere koje u najboljem slučaju ništa ne rješavaju, a u najgorem ubrzavaju slom, znajući cijelo to vrijeme da one ne funkcioniraju, no odbijaju odgurnuti od sebe lutkare koji im vuku konce.

«Ovo je potpuni raspad, nema nikakva znaka pouzdanja u vladi—nikakva!» rekao je ekonomist Lyndon LaRouche.

«Oni nemaju nikakvih rješenja, nikakve ideje što bi, dovraga, trebali učiniti. Čak nemaju ni nade.»

Dok je LaRouche govorio samo o Bushevoj vladi, njegove primjedbe su isto tako istinite za većinu političkog vodstva Europe, gdje strukture Maastrichtskog ugovora djeluju kao luđačka košulja koja bi trebala spriječiti države u poduzimanju suverenih činova u svoju obranu. Ogromni problem u Europi je ustaljeni klasni sustav, gdje spodobe kao kraljevi i kraljice, prinčevi i vojvode još uvijek lutaju zemljom, isprepleteni s još nadmoćnijim slojem financijaških oligarha u mletačkom stilu. U Sjedinjenim Državama, unatoč svim našim problemima, još uvijek imamo velike ideale kodificirane u Proglasu Neovisnosti i Ustavu, i duboko usađeno vjerovanje da su svi ljudi stvoreni jednakim. Te ideje su došle iz Europe, no one se tamo nisu mogle primijeniti, gdje je moć financijaško/aristokratskog saveza bila prejaka, i gdje je previše običnih ljudi usvojilo mentalni sklop kmetstva vezanog drevnim klasnim doktrinama.

U toru eura

SAD, zbog svog naprednijeg republikanskog sustava vlade ima moć uporabiti svoje suverene snage i suvereni kredit da bi raskinule okove i izišle iz ove opake globalne ovojnice smrti i još uvijek postoji u sjećanju našeg naroda i naših ustanova uspomena na ljude kao što su Abraham Lincoln i Franklin Roosevelt, koji su vodili naciju u pobjede u tamnim časovima. To postoji, uglavnom kao uspavana sila koja čeka da se pokrene.

Takva baština ne postoji u Europi, s njenim monarhijama, grofovijama i parlamentarnim demokracijama i pseudo-demokracijama. U škripcu Europske Unije i Maastrichta nacije Europe su se predale i prepustile svoj suverenitet birokraciji EU-a i odustale od svog novca u korist eura. Taj sustav je osmišljen od strane financijaške oligarhije, djelujući kroz anglo-holandski liberalni financijski sustav, kao način uzimanja u ruke vlasti nad nacijama, način da im se spriječi, politički i ekonomski, raskidanje strogih, sada nametnutih, mjera stezanja [ekonomskog i političkog] pojasa.

Odvratnost ove operacije može se vidjeti u fašističkom Lisabonskom ugovoru, i nastojanju progurati ga. Ugovor za svoj prolazak zahtjeva jednoglasni pristanak svih nacija, što znači da ga je 12. lipnja glasovanje irskog naroda kojim je Ugovor odbacio, trebalo poništiti. No odmah nakon što je irsko «Ne» zabilježeno, oni koji su podupirali Ugovor započeli su spletkariti da bi našli izlaz nametnuti ga usprkos tome. U modernoj Europi javnost se ohrabruje na sudjelovanje [u glasovanju] uz uvjet da znaju da njihov glas ne vrijedi ni za što. Ovaj gubitak suverenosti istrgnuo je narodima Europe njihovu sposobnost učinkovitog upliva na najveći financijski raspad kojeg je kontinent ikad vidio nakon Crne smrti 14. stoljeća.

Plan kojeg je izložio Lyndon LaRouche, koji obuhvaća povratak na Američki sustav ekonomije jedino je rješenje ove ovojnice smrti. Početna točka je uporaba ustavnih moći staviti financijski sustav pod ekvivalentnu stečajnu upravu, uz zamrzavanje ogromnih hrpa duga i zaštitu nacije i njenih ljudi—osiguravši da bitna roba i usluge i dalje teku, da ljudi ostaju na svojim radnim mjestima i u svojim stanovima, i da obnova proizvodnog sektora gospodarstva započne odmah i ima prednost nad drugim. Vlada, govoreći u ime naroda, mora afirmirati svoju vlast nad bankama, tvrtkama, i tržištima, i mora raditi i djelovati s drugim državama istomišljenicama u međunarodnoj suradnji da bi ponovno preuzeli planet od parazita. Možda bismo morali prevladati političke prepreke u provođenju ovakvih mjera, no poluge da se to učini ugrađene su u naš oblik vlade, dok te poluge u Europi ne postoje.

Otpor

Time se nikako ne želi reći da nema otpora tim oligarsima i njihovoj politici u Europi, jer on postoji. U Italiji, Giulio Tremonti, Ministar gospodarstva i financija vodi valjanu borbu protiv financijskih diktatora i njihove špekulantske pljačke stanovništva. Tremonti je predložio ograničenja na trgovanje [financijskim] derivatima i špekulacijama u vezi s hranom i naftom. Njegova spremnost za borbu učinila ga je jednim od najpopularnijih ljudi u talijanskoj vladi, gdje u anketama 75% ljudi podupire njegov prijedlog «Robin Hood poreza» na špekulantske transakcije, a 56% podupire njegov plan prehrambenih bonova za siromašne. Te brojke također pokazuju da u Europi, kao i u SADu i drugdje, ljudi gladuju za vođama koji će se uhvatiti u koštac sa stvarnim problemima s kojim se suočuju, i da su siti otrcanih plitkih fraza koje krase većinu političkih kampanja. Naravno, Tremonti se našao na udaru bankarskih momaka, kao što je Mario Draghi, upravitelj Banke Italije i čelnik dvolično nazvanog Foruma financijske stabilnosti Banke za međunarodna poravnanja [Bank for International Settlements]. Draghi je prosvjedovao da bi Tremontijev prijedlog za porez na špekulantske ekstraprofite [windfall tax—porez na 'vjetrom oborene plodove', tj. plodove ostvarene bez ikakvog (fizičkog ili umnog) truda] naškodio financijskim tržištima, i povećao cijene koje će u konačnici morat podmiriti potrošači. Tremonti je oštro odgovorio primjedbom da Draghi i njegov soj uvijek radije žele oporezivati radnike, koji ih ne mogu prenijeti na druge. Tremonti je također došao na udar bivšem talijanskom Premijeru Giulianu Amatu, jednom od arhitekata Lisabonskog ugovora, kojeg su suočili članovi LaRoucheevog Pokreta mladih u Berlinu, gdje je držao govor na konferenciji o «Europi nakon Irskog 'Ne'». Amato je pokazao svoje prave boje braneći Ugovor, naročito policijske (policijske države) i vojne aspekte, gdje je rekao da bi Ugovor morao proći unatoč veta Irske. Čovječanstvu ne trebaju države nacije, izjavio je taj eunuh.

Postoji i sve veće razumijevanje u Europi da je nuklearna energija, koju su demonizirali i još to čine te je praktički iskorijenjena u većini zemalja Zapada, bitni dio svake nacionalne strategije snabdijevanja električnom energijom. Studija njemačke tvrtke RWI (Institut za ekonomska istraživanja) pokazala je da je nuklearna energija nadaleko najjeftiniji oblik snabdijevanja, proizvodeći energiju za približno 10 lipa po kilovat satu, naspram 2 kn za solarnu energiju. Njemačko stanovništvo je sad jednako podijeljeno na za i protiv nuklearne energije, pa zelena pseudo briga za okoliš ustupa pred jasnom stvarnošću neminovne propasti a potpora za izgradnju nuklearki raste. Talijanska vlada planira snabdjeti četvrtinu svoje električne energije pomoću nuklearne energije, za što industrijski izvori kažu da će biti potrebno desetak reaktora od 1 gigavata. Italija je zatvorila sve svoje nuklearke pod histerijom nakon Černobila. U Francuskoj, koja je uporno zadržala svoj nuklearni sustav, glavna naftna tvrtka Total stupila je u ortačke odnose s Arevom i Suezom za izgradnju dviju nuklearki u UAE u razmjenu za naftu. Slični dogovori se razmatraju i drugdje na tom području.

Schiller-Institut-Hrvatska

Spomenik Friedricha Schillera

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Francuska je također bila utvrda otpora proti genocidne politike Svjetske trgovačke organizacije (WTOa). Predsjednik Nicholas Sarkozy je rekao da će Francuska odbiti potpisati ugovor sa STO-om 21. srpnja u Ženevi, i on ima podršku za taj stav od vodećih skupina francuskih seljaka [farmera] koji misle da je STO «opasan za seljake».

Zatim, tu je i razvoj događaja u Rusiji, gdje su Premijer Vladimir Putin i Predsjednik Dimitrij Medvedev vodili diskusije o nuklearnoj energiji, potrebi zaustavljanja pretvorbe poljoprivrednog zemljišta u proizvodnju biogoriva i o organiziranju novog financijskog sustava na osnovi rublje u svrhu ostvarenja financiranja projekata gospodarskog razvoja nasuprot špekulacijama. Dok je nazočio sastanku G8 u srpnju u Japanu Medvedev se sastao s vođama Kine, Indije i Brazila, na prvom samitu zemalja BRIK-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina), gdje je bilo govora o gospodarskoj koordinaciji, financijskoj krizi i krizi hrane.

Vrijeme ističe

Ove mjere, koliko god bile pozitivne, nose veliki rizik da će ih nadvladati brzina gospodarskog propadanja koje se širi diljem kugle zemaljske. Uz svoju izloženost američkim sigurnosnim hipotekarskim vrijednosnim papirima i papirima nekretnina, države Europe imaju probleme svog vlastitog napuhanog mjehura papira nekretnina. U Britaniji, Španjolskoj i Danskoj banke su već propale ili su im potrebne hitne mjere spašavanja njihovih središnjih banaka, a taj proces je tek u početku. Europska Središnja banka je držala neke španjolske banke na sustavu za monetarno održavanje života, kao što je Banco Santander u uskoj vezi s Royal Bank of Scotland. Britanski bankari podižu buku za sličnu potporu od strane Bank of England. Podrškom banki Banco Santander ECB također pomaže Britancima, jer Banco Santander je već vlasnik Abbey National-a UKa i u procesu je kupovanja Alliance & Leicester. Cijene nekretnina u Britaniji pale su za 9% nakon svog vrhunca u kolovozu [prošle godine], a ova će godina vidjeti manje od 100,000 kuća u izgradnji, što je niže od 190,000 prošle godine. Vrijednost komercijalnih nekretnina u Britaniji pala je nekih 15-20%, što je izazvalo gubitke širom spektra, obuhvaćajući i Krunski posjed Njenog Veličanstva, koji ima značajan udio u vlasništvu zemljišta u Londonu i širom zemlje. Prilike su možda mnogo gore u Španjolskoj, gdje je najveća građevinska tvrtka Martinsa Fedesa objavila stečaj. To je tek prva koja propada, a širom zemlje nekih 700,000 kuća ne može naći kupca, a na području Castilla La Mancha gotovo 70% kuća izgrađenih u zadnje tri godine ostaje neprodano. U Danskoj, Roskilde Banka, regionalna banka srednje veličine, izjavila je da se suočuje s nelikvidnosti zbog svojih loših hipotekarskih zajmova, a nije otišla u stečaj jer joj je hitnu pomoć putem kreditne linije od 1 milijun eura pružila Danska Nacionalna banka. 30 od 47 danskih banaka su na popisu ugroženih Danske Institucije za financijski nadzor, zbog svoje izloženosti kod davanja kredita, a napose kredita nekretnina.

Ovo su naznake problema s kojim se europske financijske institucije sučeljuju a iza njih leže problemi fizičke ekonomije, gdje su cijene goriva poharale vozače kamiona i ribare. Umjesto da se suprotstave špekulantima, Komisija Europske Unije savjetuje ribarima da napuste svoj posao, a čak će i nekima od njih platiti za to. Komisija isto tako insistira da poljski škverovi, temelj poljskog gospodarstva vrati subvencije koje su primali od vlade. Komisija se koristi time da bi prisilila poljskog Predsjednika Lecha Kaczynskog na potpisivanje Lisabonskog ugovora.

U pitanju je suverenitet

Ne tvrdimo da je europsko gospodarstvo u lošijem položaju od američkog, jer su oba uhvaćena u škripcu propasti globalnog financijskog sustava i oba su nelikvidna. Sjedinjenim Američkim Državama daju prednost nad Europom superiornije odlike sustava Ustava SADa, koji američkom Kongresu daje kontrolu nad izdavanjem kredita. U nekim dijelovima Europe, kojima povijesno prevladavaju mletački i anglo-holandski liberani sustavi, privatni kapital je uvijek gospodario vladama. U Britanskom carstvu britanska vlada nije ta koja vlada, ili čak Kraljica, već Grad (City of) London, i financijaška sluzava plijesan koja upravlja Gradom. SAD u drugu ruku imaju sve ovlasti koje im trebaju prema Ustavu obuzdati te privatne tokove kapitala, dajući im moćno oruđe kojim će imperijalne parazite držati u šahu. Franklin Roosevelt je, naprimjer, upotrijebio moć vlade i slomio kičmu bankara u vrijeme Velike depresije utrvši put Novoj nagodbi. Ročišta u uzroke bankarske krize i zakonodavstvo koje je proizišlo iz toga zadali su udarac Kući Morgana koja je bila pod britanskom kontrolom i iz koje se ona nije nikad potpuno oporavila, odaslavši u svijet signal da su SAD ne samo sposobne već i odlučne braniti sebe i svoj narod.

Upravo takav duh je potrebit danas da bi svijet izbjegao zaploviti u novi Mračni vijek. SAD mu se moraju vratiti, a Europa ga mora pronaći.