Imate, zaista, žarku želju naučiti sve o ekonomiji?

Udžbenik elementarne matematičke ekonomije

Lyndon H. LaRouche jr.

           Knjigu možete naručiti:

Pisac je glavni i odgovorni direktor međunarodnog specijaliziranog tjednika, Executive Intelligence Review (EIR), čije su kvartalne prognoze uspješnosti gospodarstva SAD-a bile najtočnije u povijesti ekonomije.

Predgovor

Prvi znani zapis o ekonomiji bila je judeo-kršćanska Knjiga Postanka. Knjiga Postanka upućuje čovjeka da će živjeti samo od svagdanjeg rada svojih ruku. Upućuje ga isto tako da se plodi, množi ljudsko pučanstvo, napuni zemlju i podloži sva bića i stvari prirode. Odličan savjet: nema društva koje bi dulje potrajalo ako odbaci ove upute.

Ekonomska znanost je noviji izum. Prvi ekonomist znanstvenik bio je, u najstrožem modernom smislu, Gottfried Leibniz, koji je ujedno i prvi izumio diferencijalni račun,(1) a također i više grana moderne znanosti, nego što bi današnji studenti sa sveučilišnim diplomama mogli napamet poimence nabrojati.(2) Ideja razvoja ekonomske znanosti nije počela s Leibnizom; radovi Leonarda da Vincija na teoriji konstrukcije strojeva i drugi primjeri pokazuju da su napori razvoja ekonomske znanosti bili u punom jeku već krajem 15. stoljeća. Početkom 17. stoljeća, tu vrstu proučavanja zvali su kameralizam. U stvari, sve do početka 19. stoljeća na nekim njemačkim sveučilištima su se još uvijek predavala Leibnizova načela ekonomske znanosti kao dio programa pouke u kameralizmu. Taj nastavni plan navodi Leibnizovu ekonomiju pod imenom “Fizička ekonomija.”

Leibnizov razvoj ekonomske znanosti počeo je objavom dokumenta Društvo i ekonomija 1671. godine, o nužnim troškovima i plaćama proizvodne radne snage. Njegov rad se nastavio intenzivnim proučavanjem zakonitosti toplinskih strojeva; u tom radu Leibniz je definirao značenje izraza rad i snaga, a te su se njegove definicije počele koristiti u fizici. U vezi s tim Leibniz je definirao značenje izraza tehnologija. Na francuskom taj izraz je preveden kao polytechnique. [U hrvatskom se uz izraz tehnologija koristi i izraz tehnika, op. prev.].

Tijekom 18. stoljeća postojao je jaki utjecaj Leibnizove ekonomske znanosti u mnogim dijelovima Europe, a prešao je i u Ameriku u krugove Benjamina Franklina. Leibniz je razradio opsežni program razvoja rudarstva i industrije u Rusiji kao savjetnik cara Petra I. Sve dok ta politika nije bila prisilno napuštena pred kraj 18. stoljeća, industrijski proizvod Rusije bio je veći od britanskog. Većina vodećih znanstvenika Njemačke, sve do ranih godina 18. stoljeća stekla je svoje obrazovanje u tehničkim školama i sveučilištima koji su se temeljili na Leibnizovom programu. U Francuskoj, Leibnizovu znanost prihvatili su krugovi povezani s Oratorijskim svećeničkim učiteljskim redom, a ona je bila i temeljem uspostave École Polytechnique 1794., pod vodstvom ranijeg Franklinovog suradnika Lazare Carnota. I tako dalje.

U razdoblju od 1791. do oko 1830. Leibnizova ekonomska znanost povezivala se diljem svijeta s Američkim sustavom političke ekonomije. Taj je naziv skovao tajnik riznice (ministar financija) SAD-a, Alexander Hamilton 1791., u okviru prijedloga politike SAD-a, podnesenog Kongresu pod nazivom “Izvješće o tvorničkoj proizvodnji”. Pri kraju rata 1812. godine krugovi oko Lazarea Carnota i markiza Lafayettea usko su surađivali s vodećim krugovima Sjedinjenih Država, osobito putem kanala vojne slobodno zidarske udruge SAD-a, Društvo Cincinnatija, koje je u Europi vodio markiz Lafayette. Bliski raniji suradnik Franklina i Hamiltona, filadelfijski izdavač Mathew Carey poveo je obnovu Hamiltonove ekonomske politike, izvukavši Sjedinjene Države iz duboke gospodarske depresije tog vremena. Lafayette je upoznao Careyja s njemačkim ekonomistom Friedrichom Listom. List je kasnije organizirao Njemačku u carinsku zajednicu (Zollverein), koja je omogućila industrijski razvoj Njemačke u 19. stoljeću. Vodeći ekonomist SAD-a sredinom 19. stoljeća bio je Mathew Careyjev sin Henrey C. Carey. Henry Clay i njegova Whig stranka bili su privrženi Američkom sustavu Hamiltona, Careyja i Lista kao privrednoj politici SAD-a, a to je bio i “vigovac, sljedbenik Claya i Careyja”, Predsjednik Abraham Lincoln. Od otprilike 1868. godine, Američki sustav bio je prihvaćen kao službena japanska politika, djelomično preko ekonomista E. Peshinea Smitha, bliskog suradnika Henry C. Careyja. Smith je djelovao kao ekonomski savjetnik Meiji Restoracije u Japanu tijekom gotovo cijelog desetljeća sedamdesetih godina 19. stoljeća, postavivši temelje na kojima je Japan izrastao u modernu industrijsku silu.

U isto vrijeme dok je Leibniz razvijao ekonomsku znanost, isusovački red i njegovi pripravnici započeli su prve korake u razvoju protu-nauke. William Petty, obrazovan od isusovaca, koji je krajem 17. stoljeća vršio dužnosti poglavara Londonskog kraljevskog društva i poglavara britanskih bankovnih poslova, predstavljao je početnu crtu novog stava u Britaniji. Ranije englesko ekonomsko razmišljanje Henryja VII i njegovog doba bilo je kameralističko, u istom pravcu kao i privredne mjere Jean Baptiste Colberta u Francuskoj krajem 17. stoljeća. U Francuskoj upravo su isusovci objavili djelo, koje je postalo poznato kao Fiziokratska doktrina, uzevši za uzor gospodarstvo Kine. Dr. Quesnay je prototip tog razvoja. Isusovačke škole političke ekonomije u Britaniji, Francuskoj i drugdje usmjerile su svoje napade protiv kolbertizma.

Formalna britanska politička ekonomija počela je s Bogatstvom naroda Adama Smitha. Smith je započeo svoj rad u tom pravcu kao sljedbenik Davida Humea. Pred kraj pedesetih godina 18. stoljeća Smith je predavao Humeovu filozofiju na Sveučilištu u Glasgowu, gdje je 1759. napisao Teoriju moralnih osjećaja. 1763. godine Smitha je uzeo pod okrilje izravni potomak Williama Pettyja, Drugi grof Shelburnea. U glasovitoj vožnji kočijom te godine,(3) Shelburne je dao Smithu upute za program kako istovremeno upropastiti privredu Francuske i engleskih kolonija u Sjevernoj Americi. Najznačajnije točke tog programa kasnije su dobile svoj oblik u Bogatstvu naroda. Smith je pokupio svoju ekonomiju putujući Francuskom i Švicarskom, uglavnom od dr. Quesnaya i srodnih krugova.

Nakon Smitha, najistaknutiji britanski politički ekonomist bio je Jeremy Bentham, ujedno i glavni štićenik lorda Shelburnea. Benthamovi Uvod u načela morala i zakonodavstva iz 1789. i “U obranu zelenaštva” iz 1787. godine najvažnija su njegova djela o političkoj ekonomiji. Tijekom Benthamovog doba svako utjecajnije proučavanje i poučavanje političke ekonomije u Britaniji održavalo se u Hailyburyju, sjedištu obrazovnog centra Britanske istočno indijske kompanije, s kojom je sam Bentham bio usko povezan. To središte dalo je svijetu Thomasa Malthusa, Davida Ricarda, Jamesa Milla i Johna Stuarta Milla. Lord Shelburne bio je glavni politički predstavnik interesa Britanske istočno indijske kompanije tog vremena. On je sklopio ugovor s Georgeom III. po kojem je kompanija preuzela vlast nad Engleskom uz pomoć svoje vlastite Baring Brothers banke. Posljedica toga bila je dugotrajna vlada Shelburnove marionete, premijera Williama Pitta mlađeg.(4)

I tako nakon Kongresa u Beču 1815. i u godinama neposredno poslije, postojale su samo dvije značajne, no sasvim suprotne doktrine političke ekonomije na svijetu: Američki sustav protiv naučavanja Britanske istočno indijske kompanije. U Sjedinjenim Državama tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća, stranka Whig bila je nositelj politike Američkog sustava i to vigovski Demokrati i vigovski Republikanci, dok su nositelji politike Britanskog sustava bili abolicionisti Nove Engleske, njujorški financijski establišment, vođe Konfederacijskog pokreta, te (predsjednici) Jackson, Van Buren, Polk, Pierce, Buchanan i “krunitelj kraljeva” Demokratske stranke pedesetih godina tog stoljeća, njujorčanin August Belmont. Usvojena “Odredba SAD-a o ponovnoj uspostavi kovanog novca” [U.S. Specie Resumption Act] sredinom i krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća, dovela je vladu SAD-a pod stečaj, izazvala duboku i dugotrajnu gospodarsku depresiju, popraćenu masovnim društvenim preokretima, te stvorila uzastopne valove financijske panike sve do Panike iz 1907., što je dovelo do uspostave Sustava savezne pričuve [Federal Reserve System]. Uspostavom Sustava savezne pričuve koja je stupila na snagu izborom Predsjednika Woodrow Wilsona, Sjedinjene Države su potpale pod režim Britanskog sustava. U međuvremenu, uništenjem valute SAD-a zbog Odredbe o ponovnoj uspostavi kovanog novca, poremetila se ravnoteža financijske i gospodarske moći svijeta do te mjere da je Britanski zlatni standard preuzeo kontrolu nad svjetskom trgovinom, pa je London, u udruzi s nizozemskim, švicarskim, i venecijansko-genoveškim bankovnim interesima, uspostavio praktički svjetsku diktaturu britanskog sustava političke ekonomije.

Zbog tih povijesnih razloga gotovo na svim sveučilištima diljem svijeta predaje se danas ili britanski sustav političke ekonomije ili neki izdanak tog sustava. Tu spada i marksistička politička ekonomija. Iako je Karl Marx bio proizvod Giuseppe Mazzinijeve Mlade Europe i protivnik kapitalizma po političkoj profesiji, svoju je dogmu u cijelosti izveo od fiziokrata i učenja Britanske istočno indijske kompanije. To učenje Marx je fanatički branio od kritika Friedricha Lista i Henry C. Careyja.(5) Marksistička politička ekonomija može se potpuno ispravno smatrati zakonitom granom britanske političke ekonomije, kadgod suprotstavljamo britanski sustav američkom. Iako danas mnoga sveučilišta predaju Marxovu ekonomiju kao dio sveučilišnog programa nastave, praktički ne postoje studije rada ranih kameralista, Leibniza, Chaptala, Ferriera, Dupina, ili Hamiltona, oba Careyja i Lista u programu nastave. Ove protivnike britanskog sustava sasvim su izbrisali do te mjere da mnogi profesionalni ekonomisti ni ne znaju imena vodećih ekonomista 16., 17., 18. i 19. stoljeća, te ništa o Leibnizovoj ekonomskoj znanosti.

Budući je dokazno pobijanje britanskih doktrina političke ekonomije postignuto u raznim objavljenim djelima uključivši djela obaju Careyja, Lista, i E. Peshine Smitha, kao i u djelima ovog pisca(6), nećemo ih ovdje ponoviti. Naša svrha je predstaviti abecedu ekonomske znanosti na pozitivni način, a ta nam zadaća dopušta, bez ikakvih posljedica, ne obraćati pažnju na britanski sustav i njegove izdanke. Svrha ovih opaski je smjestiti stvari na pravo mjesto, na što ćemo sada obratiti pažnju.

           Knjigu možete naručiti:

(1) Gottfried Leibnizov diferencijalni račun bio je upućen pariškom tiskaru 1676., gotovo dvanaest godina prije pojave Newtonove verzije. Štoviše, Newtonova doktrina fluksiona u stvari nije diferencijalni račun, kao što je to sam Leibniz istakao u svom djelu Podrijetlo diferencijalnog računa i u korespondenciji s Clerke-om. Specifikaciju za razvoj diferencijalnog računa odredio je Johannes Kepler. Glavno djelo koje uvodi u Leibnizovo rješenje te osobite zadaće bila je Blaise Pascalova razrada teorije diferencijalnih brojeva, koja izvodi diferencijalni brojni niz iz načela geometrije. Pascalov rad na diferencijalnim brojevima, ukrstivši se s Leibnizovim ranijim istraživanjima takvog niza izravno je doveo do formulacije diferencijalnog računa. Zahtjeve koje taj rad postavlja, Newtonova doktrina ne može ispuniti, a posljedica toga bila je da su Newtonovu metodu napustili u korist Leibnizove.[natrag]

(2) Ima još oko 100.000 uglavnom neistraženih stranica Leibnizovih rukopisa u arhivama. Svaki dio otkriva više ili manje važne radove Leibniza na raznim područjima znanstvenog istraživanja.[natrag]

(3) Vožnja kočijom dokumentirana je u Smithovoj porodičnoj biografiji.[natrag]

(4) Shelburna su spriječili da sam preuzme taj položaj zbog njegovog isusovačkog obrazovanja koje je bilo predobro poznato u engleskim protestantskim krugovima.[natrag]

(5) Marx je naveliko plagirao i Lista i Henry C. Careyja u stvarima, za koje su on i Friedrich Engels tvrdili da su izvorna Marxova otkrića. “Radna snaga” je pojam kojeg je Leibniz prvotno uveo u optjecaj, a definira se kao “povećanje proizvodne moći radne snage” u Hamiltonovom djelu iz 1791., “O tvorničkoj proizvodnji,” gdje Hamilton pobija fiziokratske i druge doktrine A. Turgotovih Razmišljanja [Reflexions], odakle je veći dio Smith plagirao u svojem Bogatstvu naroda. To je jezgra objavljenog Listovog rada kojeg je Marx napao. Analizu društvene razdiobe rada razradio je Henry C. Carey u izdanju svojih Načela političke ekonomije [Priciples of Political-Economy] iz 1837., i pojavljuje se u djelima koja je Marx čitao i kasnije napao. No, ipak, Marx je prilagodio plagirane koncepcije svojoj verziji Britanskog sustava Smitha i Ricarda, a isto tako je postupio i s Quesnayevim doktrinama.[natrag]

(6) Mathew Carey, u djelu ”Govori filadelfijskog društva” [Addresses of the Philadelphia Society], 1819.; Friedrich List, “Nacionalni sustav političke ekonomije” [The National System of Political-Economy], (1844); Henry C. Carey, Načela političke ekonomije [Priciples of Political-Economy], (1853). Vidi isto tako Lyndon H. LaRouche, jr. i David Goldman, Ružna istina o Miltonu Friedmanu [The Ugly Truth About Milton Friedman], New York, 1980. [natrag]