Oligarhija snuje globalni fašizam; Novi Versailles prijeti Njemačkoj

Ovaj članak/upozorenje možete, na engleskom, naći na stranici:
http://www.larouchepac.com

Ovaj komentar prevedan je s engleske verzije izvorno njemačkog teksta iz njemačkog tjednika Neue Solidarität od 13. veljače. Gđa LaRouche je predsjednica ‘Solidarnosti’, Pokreta za građanska prava (BüSo), njemačke političke stranke.

Globalna financijska kriza postaje sve oštrija, pa čak i financijski tisak rabi terminologiju koju se do sad moglo naći samo u ovim novinama: Prostiranje „udarnih valova“ potresa sustav do te mjere da se sad nalazimo u hiperinflacijskoj sistematskoj krizi. Takozvanim 'monoline' osiguravateljima, koji barataju s $2.3 bilijuna u vrijednosti transakcija, sad prijete masovni gubitci. Raspad se sad popeo iznad takozvanih drugorazrednih hipoteka na šire kategorije hipoteka i na komercijalno tržište nekretnina, sijući pustoš u sektoru izgradnje i poreznih obračunskih prihoda. Isplate na velik dio automobilskih zajmova u vrijednosti od €600 milijardi su u zaostatku, dok se u opasnosti nalazi €900 milijardi u zaduženjima na kreditne kartice. Kriza hipoteka i nekretnina u Velikoj Britaniji i Španjolskoj prijeti da će prekoračiti i američku krizu. SADu prijeti srozavanje u Depresiju, pa kad se Amerika prehladi, ostatak svijeta je u opasnosti od upale pluća.

Ako se podsjetimo na reakciju financijske oligarhije na svjetsku financijsku krizu i Depresiju 1930-ih godina, ne treba nas iznenaditi da ta financijska oligarhija danas odgovara istim receptom na sadašnju krizu kao i tada. Tada su međunarodni karteli smatrali Mussolinijev korporatizam i stroge fiskalne mjere Hjalmara Schachta [ministra financija nacističke Njemačke] kao primjeren odgovor na gospodarske probleme nakon 1. svjetskog rata, dužničku strukturu nakon Versailleskog ugovora, svjetsku financijsku krizu i Veliku Depresiju 1930-ih.

Ne treba biti iznenađujuće da je Wall Street odabrao svog vlastitog kandidata da predstavlja interese financijske oligarhije, u Bijeloj Kući.

Bloombergova kandidatura

Multimilijarder, gradonačelnik New Yorka, Michael Bloomberg spreman je utrošiti svoje vlastito bogatstvo od $11 milijardi (!) u izbornu kampanju, i sastavio je stroj kampanje u svih 50 (saveznih) država. Opširno pisanje britanskog tiska o Barack Obamovoj upetljanosti sa sumnjivim krugovima financijera Tonyja Rezko-a, koji je sad u zatvoru, i s Nadhmijem Auchi-jem, Iračanom koji živi u Londonu, razjašnjava kako lako medijska kampanja može zaustaviti Obaminu kandidaturu.

Bloomberga će podržati splet interesa uključujući Georgea Shultza i Felixa Rohatyna, koje osim njihove ranije podrške čileanskom diktatoru Pinochetu sad ujedinjuje ideja globalnog carstva. Jedna mogućnost je da će Bloomberg postati podpredsjednički kandidat natječući se kao partner Johna McCaina, čije zdravlje je predmet rasprava u Washingtonu. No tu je također mogućnost dovođenja Bloomberga u Demokratsku stranku kao moćnog čimbenika, jednom kad mediji upropaste Obamu, a Hillary Clinton nekako doživi blokadu. Pri vrhuncu financijske krize, koja može nastupiti i prije stranačke konvencije, Bloombergov stroj bi mogao preuzeti vladanje strankom uz pomoć Arnolda Schwarzennegera i Kennedyjevog klana.

Opasnost u Europi

S obzirom na veoma alarmantni razvoj događaja u Europi oko Sporazuma EZ-e jasno je da međunarodna financijska oligarhija predviđa globalizaciju koja će progurati politiku korporatizma i Schachtovu politiku na uštrb životnog standarda stanovništva. Lisabonskim ugovorom, koji je prihvaćen na samitu EZ-e 13. prosinca 2007., no još ga parlament nije ovjerio, stupili bi na snagu za Europu programi najmasivnijeg rezanje proračuna i vojnih razvrstavanja širom svijeta, a države-članice ne bi više imale nikakvu moć veta.

Takozvani pojednostavljeni Europski Dogovor—na osnovu kojeg je Europski ustav, koji su Francuska i Nizozemska odbacile referendumom 2005., sofističkim trikom preimenovan u „dogovor“, iako je 95% sadržaja ostalo—znači ogroman korak prema nadnacionalnoj diktaturi, baš kao što je i bio slučaj sa Čudovištem-Maastrichtskog Ugovora i Paktom o Stabilnosti ranije. Iako su francuski i nizozemski narod svojim plebiscitom iz 2005. jasno pokazali svoje odbijanje, vlade sada, na potpuno nedemokratski način, pokušavaju postići da isti, preimenovani paket prijevarno dobije ovjeru parlamenta.

Najrječitiji pokazatelj gdje bi nas ovaj put trebao odvesti je otvaranje ureda europskog Predsjednika, izabranog od većine vođa država i vlada na dvije i pol godine. Predsjednik bi imao ovlasti uzimati i spriječavati političke inicijative. Kad razmotrite da je osoba, kojoj se nudi taj položaj, Tony Blair, otac Iračkog rata kojeg je Bush već imenovao za predstavnika takozvanog Bliskoistočnog kvarteta, onda je jasno da će se anglo-američki posebni odnosi, koji su postojali između Busha i Blaira, nastaviti između Bloomberga i Blaira.

Ako parlamenti ovjere Lisabonski dogovor nekih 50 područja odgovornosti za donošenje odluka prešlo bi u ruke birokrata EZ-a, koji po naravni stvari ne odgovaraju nikakvom [nacionalnom] izbornom tijelu. Tu spada, naprimjer, zakonski član takozvane solidarnosti u vanjskoj politici, što znači da bi svi članovi EZ.a morali podržati borbu protiv „terorističkih djelovanja“, obuhvaćajući i vojnu silu. Ta formulacija je potpuno rastezljiva, tako da prisiljava sudjelovanje u razvrstavanju [vojske] širom svijeta.

Pritisak na Njemačku koji vrše SAD i NATO glede sudjelovanja njenih vojih snaga u južnom Afganistanu daje predokus planiranih poteza. Pa ako, kao ishod ovakve politike, dođe do terorističkih napada na Njemačku, onda će daljnje vojne operacije slijediti protiv počinitelja bez obzira iz koje zemlje oni dolazili. Pa bismo tako imali „Stogodišnji rat protiv terorizma“, kao što je James Woolsey, bivši direktor CIA-e rekao nakon 11. rujna 2001. Ako bi Predsjednik EZ-e Blair odlučio zaratiti naprimjer protiv Irana, ne bi bilo načina spriječiti ga (rat).

Također potpuno neprihvatljivo je stvaranje položaja „Ministra vanjskih poslova EZ-e“, takozvani „Visoki Predstavnik“ vanjskih poslova EZ-e, koji bi mogao diktirati vanjski politiku, nad kojom pojedine države članice ne bi više imale moć veta.

Zakonski član glede domaćeg tržita usvaja natuknice EZ-e o privatizaciji javnih usluga, primjerice željeznica, pošta, telekomunikacija i snabdijevanja električnom energijom i plinom. Još više od toga državna pripomoć javnim komunalnim poduzećima ili tvrtkama bila bi proglašena nezakonitom. Svaki povratak na državno vlasništvo javnih komunalnih poduzeća od strane mjesnih vlasti bio bi sasvim nemoguć, bez obzira kakvo iskustvo one imale s privatizacijom usluga od privatnih [financijskih] parazita.

Na druga područja koja natuknice EZ-e pokrivaju moglo bi se gledati kao na satiru, da one nažalost nemaju i posljedica na stvarni svijet. Uzmite samo naznačenu razinu od 85 decibela dozvoljene granice buke, što bi onemogućilo izvedbe Klasičnih koncerata, pa zabrana dekoltea u pivovarskim vrtovima zbog obveze da se ljude zaštiti da ne izgore na suncu, pa zabrana označavanja marmelade kao džem, ili regulacija kojom se određuje zakrivljenost banana i krastavaca, da nabrojimo samo neke zakučaste, teško shvatljive primjere.

Ako zatim uzmete u obzir sustavnu sabotažu visoke tehnologije u Njemačkoj, onda postaje jasno da je nakana međunarodne financijske oligarhije primjeniti Morgentauov Plan [1] sa zakašnjenjem. Dok naprimjer Francuska učinkovito prodaje na međunarodnom tržištu svoje nuklearke i nuklearnu tehnologiju kao i TGV [veoma brzi vlak], uporaba Transrapida [njemačko konstruiranog maglev vlaka, tj. vlaka na magnetsku levitaciju)]—što je tehnički u sasvim različitoj ligi—se spriječava. Umjesto olakšica za strahovito preopterećene autoceste [autobahn] u državi Sjeverna Rajna-Vestfalija kombinacijom učinkovitih i neškodljivih za okoliš sustava Transrapida i CargoCap-a, vlada (savezne) države odlučila je čitavo Ruhrsko područje okrenuti u „ekološku zonu“ u kojoj će se dozvoliti promet samo automobilima i kamionima koji ne zagađuju okoliš—što sasvim jasno podiže cijene bez da čini išta u spriječavanju prometnih gužvi.

Isto se može reći za stalnu sabotažu četvrte generacije, ugrađeno sigurnih, nuklearnih reaktora visokih temperatura, koji bi omogućili stvarnu energetsku sigurnost i pomak na novu vodikovu industriju. To se jedino može shvatiti ako držite na umu oligarhijske interese sakrivene iza tih apsurda. Kad je nakon 1. svjetskog rata Versailleski ugovor nametnuo Njemačkoj tako visoke ratne odštete, da je jedina moguća posljedica bila hiperinflacija 1923. g., tajna nakana je bila skršiti Njemačku kao industrijsku naciju jednom zauvijek. Kad je ministar vanjskih poslova Walther Rathenau pokušao spriječiti takve planove Rapallskim ugovorom bio je ubijen manje od godinu dana nakon potpisivanja Ugovora. Morgentauov Plan nije bio sproveden, samo zato, jer je Hladni rat postavio drugačije geostrateške uvjete.

Kad su Mitterand, Thatcher i George H.W. Bush, nakon pada Berlinskog zida, konačno privolili kancelara Kohla da odustane od deutschemark-e i pristane na monetarnu uniju s eurom, Njemačka je bila uvjerena da potpisuje drugi Versailles po redu Ako sad njemački Bundestag (parlament) pristane na Čudovište Lisabona, to bi bila odlučujuća ovjera tog drugog Versailleskog ugovora, a nitko tko proučava povijest ne može zanijekati da je korijen 2. svjetskog rata bio u prvom Versailleskom ugovoru.

Jedno je sigurno: Ako se oni, koji su odgovorni, u polititičkim, ekonomskim, i društvenim organizacijama, uskoro ne probude i pruže otpor ovoj politici, koja je u svojim temeljnim postavkama protiv njemačkih interesa, onda će kroz drugih 20 godina kölnska Katedrala možda završiti u muzeju u Mongoliji, kao fosil društva koje je bilo prenaivno, prepokvareno i koje se nije htjelo previše umarati da osigura svoj vlastiti opstanak.

Svaki onaj koji vjeruje da je Članak 20 Osnovnog zakona, a naročito njegov Paragraf 4 [2], još uvijek važeći, neka se pridruži BüSo-u.

[1] Američki Ministar Financija Henry Morgentau dao je prijedlog tog plana 1944. g. za podijelu i deindustrijalizaciju poslijeratne Njemačke.      natrag

[2] Članak 20 navodi u jednom dijelu da je „Savezna Republika Njemačka demokratska i socijalna savezna [federalna] država“. Prema Paragrafu 4, „Svi Nijemci imaju pravo oduprijeti se svakomu tko pokuša ukinuti ovaj sustav, ako nikakva druga pomoć nije moguća.“