Što je zapravo ljudski stvor?

O Monadologiji

Tekst Monadologije je, sasvim jasno, dostupan onima koji će tražiti njegovu iskru genija. No način na koji sam je ja iskusio, to se rijetko može sresti kod živućih ljudi čijim svjetonazorom prevladavaju kulturne ruševine koje su danas ostale europskoj civilizaciji u godinama nakon 1968. Ta će okolnost ostati prevladavajućom sve dok više njih među nama ne učine kao što sam ja učinio i porade na prenošenju drugima, naročito mlađim odraslim pokoljenjima vođa koji niču danas, te osebujne odlike prometejske iskre, koja ima moć osloboditi ljude okova sofisterije.

Moje upoznavanje Riemanna

Moj prvi značajni i trajni susret s radom Gottfrieda Leibniza iskočio je u sklopu mog praktički „gerilskog ratovanja“ u mladenačkim godinama protiv kulta Euklidove geometrije. Taj nagli iskok zbio se u razdoblju između moje 14. i 15. godine. Leibnizova Monadologi-ja, koju sam tad pročitao u engleskom prijevodu bila je prvi rad glede toga uz koji sam se ozbiljno i trajno priljubio, kao da sam se prikovao uz stvar koju sam počeo tada osjećati kao da obuhvaća moje cijelo biće.

Bilo je to gradivo kojem sam posvetio većinu stranica mog piskaranja za vrijeme odmora u gimnazijske teke koje sam ispisao tijekom tih godina. Upravo je osebujni način tumačenja u Monadologiji snažno privukao moju pozornost zbog svoje važnosti glede mog već čvrstog stava u odbacivanju onog što su nas podučavali pod Euklidovom geometrijom ravnine i kasnije prostornom geometrijom, a poslije toga i takozvanom kartezijanskom („analitičkom“) geometrijom, i zatim izopače-noj Cauchyjevoj verziji diferencijalnog računa.

.......

To [moje] skupljeno iskustvo u godinama od 1936. – 1942. nagnalo me je kasnije na reakciju koja se pokazala kao moja poslijeratna reakcija, 1946.-47. godine na pisanja o gradivu kao što su ona prokleto redukcionostička viđenja kriminalaca poput Aristotela i Euklida o kategoričkom predmetu života. Već sam tada jasno gledao na život kao na nužno ontološki osebujni model postojanja, kao što se to dogodilo s mojom kratkotrajnom zanesenošću radom Pierre-a le Comte de Nouy-ja i mojom kasnijom reakcijom, 1948. g., protiv radikalno redukcionističkog zagađenja koje je bilo izraz kultne nadriznanosti “teorije informatike“ profesora Norberta Wienera. Odatle sam slijedio put, godine 1953., od zamisli o bitnom bezumlju „teorije informatike“ do usvajanja stajališta Bernhard Riemannove docentske dizertacije iz 1854. g., gdje su njegove prve dvije tipkane stranice već tad bile dovoljne, iz prepoznatljivo razvidnih razloga, dirnuti me u dušu i uzbuditi onda, kao i sada u pripremi ovog sadašnjeg pisanja.

To iskustvo dovelo je do moje odtada sve veće privrženosti radu kojem su određeni akademski formalis-ti često davali akademski veoma dvojbeni naziv „pred-sokratovski“ grčki filozofi. To je postala s vremenom moja privrženost razvoju temelja koji su u povjesno nastali kao pravovaljana moderna zna-nost Nikole Kuzanskog, Keplera, Fermata, Leibniza, Riemanna, Vernadskog i kasnije Alberta Einsteina. Ta privrženost je isto tako ustvari predmet naznačen stalnošću pred-aristotelovskog (ne „pred-sokratovskog“!) svjetonazora Platona i drugih, u oprečnosti sofistima kao što je Aristotel, i protiv Aristotelovih najzapaženijih sljedbenika u povijesti poduka i predavanja znanosti, kao drevni sofisti Euklid i Klaudije Ptolomej i njihovi moderni sljedbenici Sarpijevi ockhamitski liberali.

Prema tome moje usvojeno viđenje može se također uzeti kao protu-aristotelovski, platonski svjetonazor koji sam dijelio, a to sam i veoma jasno i sistematski izrazio, sa suvremenicima apostola kao što je bio suradnik apostola Petra, rabin Filo (Judejski) iz Aleksandrije.

.......

1. Ljudski um

Kao što nas je Percy Bysshe Shelley prešutno podsjetio, na pr. u svom Oslobođenom Prometeju, o tom modernom ponovnom otkriću drevnog načela kompetentne fizikalne znanosti, kojiput zvane „vatra“, pokrenute ustvari u vrijeme Renesanse 15. stoljeća, to je bila moderna znanost koju je pokrenuo uglavnom kardinal Nikola Kuzanski. Taj neprekidni razvoj moderne znanosti mnogo duguje utjecaju znanja iz preživjelih odlomaka Eshilove Prometejeve trilogije, o kojoj je Shelley pisao, a to je bio Okovani Prometej. Kuzino otkriće fizikalne nestručnosti Arhimedove kvadrature kruga pokazalo se kao zaglavni kamen svake kompetentne definicije moderne fizikalne znanosti. Kuza je, prema tome, otkrio i proširio ljudsko „saznanje o vatri“ zbog kojeg je Prometej Eshilove drame trpio mučenja, pa su to jedna te ista zamisao.

Ta je koncepcija jedina kompetentna podloga općem zanimanju znanošću, pa stoga: ponovno Kuzino otkriće ključ je svakoj kompetentnoj modernoj znanosti, načelu znanosti šireći se od Leonarda da Vincija, suradnika Luke Paciolija, preko Johannesa Keplera, Fermata, Leibniza i Riemanna do rada odanih sljedbenika Riemanna kao što su akademik V.I. Vernadski i Albert Einstein. Ta koncepcija, čije tragove možemo slijediti u modernoj znanosti od Nikole Kuzanskog, predstavlja ono što se izražava i treba raspoznati kao bitno načelo Leibnizove Monadologije. Ono je izričaj istinske, jedinstvene tajne ljudskog uma.

To središnje načelo svake kompetentne fizikalne znanosti može se sažeti kako slijedi.

U čitavom opsegu kompetentnog tumačenja, temelj moderne fizikalne znanosti kao takve, i približno počelo središnje zamisli Monadologije ima korijene u Nikoli Kuzan-skom, odnosno njegovom prepoznavanju odsudne, aksiomatske pogreške Arhimedove kvadrature kruga (i parabole). To je ustvari bilo Kuzino otkriće ontološke zakonitosti koju će Leibniz kasnije predstaviti kao predmet svoje Monadologije, te također kao središnje načelo kompetentne, protu-Euklidske matematike ontološki infinitezimalnog.

.......

Postojanje dugotrajnih razdoblja stagnacije, pa čak i nazadovanja u ljudskoj kulturi, bilo je uglavnom ili zbog nesklonih prirodnih okolnosti u nekom ili većem dijelu biosfere, ili zbog kulturne degeneracije. Slučajevi kulturne degeneracije obuhvaćaju, tipično, razdoblja relativne izrođenosti pod rasprostranjenim robovlasničkim ili kmetskim sustavima, ili pod vrstama izrođenosti kao onih u širenju poslije 1945. g. novim vrsta sofisterija u Europi i obim Amerikama, kao što je do takvog jačeg širenja došlo nakon uspona naklonosti prema „novom mračnom vijeku“ svojstvene utjecaju takozvanih „68-aša“ u obim Amerikama i Europi.

Važnost Leibniza

Pronalazač moderne znanosti, nakog dugog mračnog vijeka prije svog vlastitog rođenja oko 1401. g. bio je, kao što sam isticao, ranije, Nikola Kuzanski za kojim su došli, najznačajnije, kao što je to Kepler naglašavao, Luca Paciolijev štićenik Leonardo da Vinci, no ostvarenje istinske, univerzalne primjenjene znanosti, kao što je bila nakana Kuze, postigao je Kepler, koji je, kao što ću pojasniti u naknadnim stranicama sadašnjeg izvješća, prvi modernoj znanosti dao izvodljivu znanstvenu koncepciju astrofizičkog svemira. Nakon Keplera i Fermata, središnja, najvažnija i neophodna ličnost moderne znanosti, sve do rada nasljednika Leibniza kao što su Gauss, Dirichlet i Riemann, bio je Gottfried Leibniz.

Baš se Kepler po svom jedinstveno originalnom otkriću fizičkog značenja univerzalnog absolutno razlikovao, kao znanstvenik, nasuprot prijevare Klaudija Ptolomeja, i nasuprot neuspjeha Kopernika i Brahe u otkrivanju važne, središnje zakonitosti astrofizike, te je time omogućio svaku kompetentnu znanost, koja se razvila nakon njegovog vlastitog rada.

Zapravo, postoje mnogi kvalificirani, zaposleni fizičari koji su bili (i još su uvijek) ne samo kompetentni na svoj relativno ograničen način, i čiji su doprinosi bili bitno važni određenom napretku, čak i određenom odsudnom napretku, unatoč upornom nastojanju mnogih od njih da izglade svoj nazor s nekakvom obranom prevaranta Isaaca Newtona. U neko vrijeme družio sam se s brojem svojih najistaknutijih i manje istaknutih suvremenika, od kojih su većina sad pokojni.

Međutim, nažalost utjecaj modernog europskog oblika sofizma, sistematski utjecaj Liberalizma, kao na pr. empiričara sljedbenika Galilea i Descartesa, empirizam kojeg je Paolo Sarpi pokrenuo, ustrojio je moderni empirički kult unutar redova znanosti, nadomjestak znanstvenih eksperimentalnih metoda, kult kojeg su vjerno izveli iz drevnih utjecaja na pr. Euklida i Klaudija Ptolomeja, no ipak kult upakiran u svoj vlastiti 'arangement'.

Utjecaj izopačenosti koju taj kult modernog liberalizma predstavlja stvorio je ironičnu okolnost u kojoj su zaposleni znanstvenici, postižući odsudne rezultate u laboratoriju, često dovedeni naprosto u stanje impotencije svojom nazočnosti pred [školskom] pločom u postupku podređivanja svog naučnog rada akademskom odboru [koji odobrava naučne radove]† ili raznoraznim ritualima koje moderna znanost posuđuje od babilonskog visokog svećenstva.

Kad ovdje napišem Liberalizam, mislim na dogmu koja prevladava doista dekadentnom europskom kulturom danas, koju su Paolo Sarpi i Galileo, njegov stručnjak za kockanje poput mafijaškog kladioničara, zasnovali na pretpostavci svog oživljenja tumačenja srednjevjekovnog iracionaliste Wiiliama od Ockhama. Sarpi i Galileo ograničili su znanstvene radnike (i druge) na privilegiju otkrivanja naprosto „praktičnog“ znanja znanstvenog zanimanja, i kao što su to činili empiričari, sveli i degradirali ono eksperimentalno saznanje na puke matematičke formule koje su u skladu s digitalnim metodama. Kao olimpski Zeus Eshilovog Okovanog Prometeja empiričarska dogma zabranjuje modernom znanstveniku (i drugima) izručenje znanja zakonitosti „vatre“ kao praktičnog znanja društva općenito. Stoga, odumiranje utjecaja pokoljenja koje je omogućilo američko prvo sletanje na Mjesec, proizvelo je pokoljenje, slično sljedbenicima tupoglavog naivca Princa od Walesa, bivšeg Podpredsjednika Al Gorea, čije je gađenje ili izbjegavanje znanstvenih načela do krajnosti osakatilo znanost i gospodarstvo nakon uspona utjecaja današnjih „bebi bumera“ te je nadomjestilo relativnu kompetentnost ranijih pokoljenja.

Anglo-holandski liberalizam, jedinu sortu religioznog vjerovanja kojoj je moderna europska civilizacija sofista uistinu vjerna, njeguju, unutar ili van mjesta vjerskog bogoslužja, akademici i srodno visoko svećenstvo čiji su oltari, gdje se obavljaju žrtvovanja ljudskih umova, tradicionalno bili, školske ploče i lari-fari redukcionistička teologija postupka podređivanja naučnog rada akademskom odboru radi objave [u znanstvenim magazinima]. To je aristotelov-ska stečevina tog digitalnog lupetanja Euklidske geometrije, pa je to ponovno postalo zamjena za fizikalnu znanost, kao što je bilo učinjeno u slučaju primjernog, svojevoljnog, prevarantskog, imperijalnog neo-aristotelov-skog sofizma Klaudija Ptolomeja.

Tijekom 17. stoljeća u Europi, ogrtač prevaranata Galilea, sir Francisa Bacona i Thomasa Hobbesa prešao je na osobe kao na pr. Hooke i do srži pokvarenog engleskog organizatora trgovine afričkim robovima, Johna Lockea i na René Descartesa.

Protiv te neprijateljske-po-znanost pozadi-ne liberalnih predrasuda, Leibniz je ostvario dva istaknuta, načelna postignuća u svojoj obrani temeljnog načela kompetentne moderne znanosti. Prvo od tih otkrića bila je Leibnizovo jedinstveno originalno otkriće Keplerovskog infinitezimalnog računa, jedinog takvog kompetentnog računa, nasuprot proizvoljnoj dogmi de Moivrea, d'Alemberta, Eulera, Lagrangea, Laplacea, Cauchyja i drugih. Drugo je bila njegova revitalizacija drevnog pitagorejsko-platonskog načela dynamis-a pod modernim imenom dinamika. Ta dva Lebnizova otkrića, koja su dovela do prirođeno nelinearne (t.j. ne-digitalne) univerzalne fizičke zakonitosti najmanjeg hoda [djelovanja] imaju još dublju, temeljnu važnost ponovne uspostave pojma univerzalnog ugrađenog u rad drevnih pomorskih kultura, iz kojih je izvedena pitagorejska znanost sferne geometrije, i svemir astrofizike kako ga je Kepler odredio.

2. Riemannov svemir

Značenje Leibnizove uporabe pojma dinamike, ne može se u potpunosti pojasniti dok ne nastavimo dalje shvaćanjem dubljeg smisla Riemannove vlastite docentske dizertacije iz 1854. Kao što Riemann ističe u početnim odlomcima te dizertacije iz 1854.g., sve do njegovog utemeljenja moderne protu-Euklidske fizičke geometrije, moderna znanost nije dala takav neposredan i izravan, sistematski učinkovit napad na relativno široku, lažnu tradiciju Euklidske geometrije.

Sada, nakon radova akademika V.I. Vernadskog i Alberta Einsteina, revolucije u fizikalnoj znanosti koje je taj par postigao, uspostavile su praktične implikacije Riemannovih revolucionarnih dostignuća do te mjere, da bi bili djetinjasto ne pogledati plodove tih dvaju veličanstvenih baštinika, kao što ja činim, još jednom, ovdje.

Potrebna su neka uvodna zapažaja, koja slijede, prije nego što uronimo izravno u dublje značenje spleta radova Vernadskog i Einsteina.

Pojava moderne atomske i nuklearne fizika poslije radova velikih utirača puteva kao na pr. Max Planck, navelo je ozbiljne mislioce razmotriti sveže prikaze dokaze o prirodi, i opsegu stvarnosti, koju su moderno akademsko i usporedivo mišljenje obično obrađivali kao eksperimentalnu podlogu napretka fizikalne znanosti. Glede toga prevarantski i divlji napad na Plancka u Njemačkoj i Austriji u razdoblju od 1914. – 1917. od sljedbenika sirovo mističnog Ernsta Macha i nesumnjivo zločinačkog Bertranda Russella, bio je sklon zamagljivanju dubljeg, ontološkog značenja Planckovog otkrića. Najbitnija pitanja koja na ovakav način protiv Planckovog rada i nazora postavljaju pozitivističke rulje, ustvari i nije nov problem. To je točno isti problem metode koju je već postavilo Keplerovo harmonično proučavanje Sunčevog sustava, gdje se pozornost prebacila s astronomskog na mikrofizičko područje.

Pitanje je u oba slučaja problem izvjesnosti osjetila.

.......

Dublji smisao za Einsteina

Odsudni pojam, kojeg ova razmatranja postavljaju, sažeo je Einstein u koncepciji konačnog ali isto tako samoomeđenog svemira. Ovako izraženo Einsteinovo, i drugih, viđenje označuje da se svemir sastoji, prvenstveno i ontološki, od univerzalnih zakonitosti, a pojedinačni događaji proizvod su lokalnog međusobnog djelovanja tih zakonitosti. Prema tome Einsteinu je svemir konačan, i to u smislu da je samoomeđen svojim vlastitim univerzal-nim fizičkim zakonitostima. On [svemir] ima mjerilo „jedan“ pa je stoga, budući je time samoomeđen, konačan.

Stvar ne prestaje Einsteinovom tvrdnjom i tvrdnjama drugih. Mi dolazimo do, udarimo u, druge glavne pretpostavke, a to je smiješna pretpostavka da je svemir nepromjenjiv, osim ako ga nešto izvana ne pokrene. Baš sama „povijest“ Sunčevog sustava proturječi toj pretpostavci „nepromjenjivog svemira“. Brzo rotirajuće, drskije mlado Sunce, odbacilo je svoju materiju u ravninu oko sebe, ravninu plazme podvrgnute (gotovo sigurno) polariziranoj sunčevoj radijaciji djelujući na plazmu i tim načinom stvarajući proces fuzije, koji je proizveo znane standardne elemente i izotope poznate Mendeljejeve tablice Sunčevog sustava. Iz te plazme zakonite planetarne putanje bile su 'zaražene' proizvodima te plazme i, prema Gaussovim tvrdnjama glede toga, ta raspodijeljena tvar kondenzirala se u planete i mjesece.

Tako danas, na osnovi istog općeg razloga kao tog, na vremenske prilike koje proživljavamo na Zemlji značajno utječe „kozmička“ radijacija Rakove Maglice, zračenje koje ima i međusobno djelovanje sa Sunčevim zračenjem, što dovodi do uvjeta koje doživljavamo na površini naše Zemlje.

Po kakvoj nadležnosti bi itko mogao pretpostaviti da svemir ne može učiniti ništa bez „vanjskog“ poticanja? Filon Aleksandrijski (Judejski) postavio je sličan izazov onome što je prezirao a to su bili aristotelovci u vremenu kad su živjeli kršćanski apostoli. Možemo li pretpostaviti da kad je Stvoritelj stvorio svijet, netko drugi (možda gnostik, kao na pr. Sotona) mora naviti svijet (ili možda odvijati ga) za zabavu Isaaca Newtona, s vremena na vrijeme? Suprotno takvim mogućim prigovorima, dokazi govore da je bitno svojstvo svemirove putanje njegovo gibanje, to jest vrsnoća gibanja bit je postojanja našeg svemira. To jest, drugačije rečeno, djelovanje gravitacije na pr. Sunčeva putanja je djelovanje per se, stvaralački čin koji se po svojim učincima izražava kao gibanje. Upravo postojanje samog tog protu-entropijskog čina doživljavamo kao infinitezi-malnu veličinu u Kepler-Riemann-Einsteinovoj karti svemira.

3. Vernadski i živući um

Nisam dobio vjerodostojno izvješće koje ukazuje da su Louisa Pasteura njegova otkrića u kemiji dovela na tvrdnju da je odredio univerzalnu fizičku zakonitost života. No unatoč tome njegova otkrića u kemiji postavila su pozornicu za kasniji rad akademika V.I. Vernadskog kojim je prvi odredio tu važnu, specifičnu vrstu vidljive kemijske zakonitosti D.I. Mendeljejeve Periodične Tablice kemije. Ta zakonitost izražava u primjeni absolutnu ontološku različitost proizvoda živih procesa od odlika područja kemije neživih procesa.

Odsudni vid tog otkrića Vernadskog bila je u prvi mah njegova koncepcija biosfere. U tom slučaju odsudna je bila njegova pozornost na fosile „povijesti“ Zemljine vanjske kore, obuhvaćajući i svojstvo atmosfere i općih zaliha vode kao proizvoda biosfere. Porast omjera mase živućih procesa i njihovih specifičnih fosila prema abiotskoj masi, pokazao je, i to na odsudan način, da se život nalazi u procesu preobrazbe našeg planeta iz abiotskog stanja na stanje gdje sve više postaje masa živu-ćih procesa—sve do stanovite vjero-jatno zamislive ne-određene granice unutar okvira našeg planeta.

Međutim, svijet postaje ne samo sve više i više masa živućih tvari već i rastuća masa noosfere, a ova je proizvod koji se inače ne može naći kod živućih procesa. To noosferino uključujuće svojstvo jedan je od zahtjeva sve veće uloge, i sve veće mase fizičkih proizvoda stvorenih jedinstvenim djelovanjem nakanjenog povećanja tipične stvaralačke inteligencije čovjeka pojedinca.

Tako, u smislu stvari koje su na prvi pogled naizgled slične razlici živih od neživih procesa, usvajanje postojeće rijeći noosfera, kojom je Vernadski naznačio koncepciju (noesis) jedinstvenu svom vlastitom otkriću te zakonitosti geokemije, bilo je proizvod zakonitosti iznad onih [koje proizvodi] aktualno kemija života. To su zakonitosti koje se razlikuju od i kategorički su van onih koje je primijenio pri definiciji biosfere. U tom slučaju, njegovo relevantno mjerilo bilo je usporediti rastuću masu proizvoda nastalu stopom povećanja proizvoda ljudske stvaralačko-produktivne djelatnosti prema relativnoj masi i neživog područja i biosfere.

Mjerilo uloge noosfere zahtjevalo je mjerenje, barem u širem smislu, i procijenjenu potencijalnu relativnu gustoću napučenosti ljudskog stanovništva (u usporedbi s životinjskom ekologijom), i masu fizičkog proizvoda po jedinici relativne potencijalne gustoće napučenosti. Ta različitost se izražava kako sam ja to prihvatio kao nužnu znanstvenu revoluciju, revoluciju s korijenima uglavnom u otkrićima Bernharda Riemanna, revoluciju na području nacionalne fizičko-ekonomske prakse.

Učinak tih mjerenja bio je iznošenje dviju točaka na vidjelo. Prvo, da je načelo/zakonitost života različito od načela neživota. Drugo, da su spoznajne moći ljudskog uma odraz specifične sposobnosti i moći razvijenog ljudskog uma, koje se praktički podudaraju s općim pojmom harmoničke rezonancije, no koje su specifično i dokažljivo odsutne u funkcijama mozga svih nižih oblika života.

Moja vlastita preinaka u koncepciji znanosti ekonomije, koju sam uveo obrađujući dostignuća koja je postigao Vernadski, bila je isticanje, kao što sam ovdje ranije napisao, da različitost ljudskog uma od svih drugih nižih oblika života leži u tome što je ljudski um „ugođen“ na u biti fizički čimbenik „univerzalnog stvaralaštva“ koji nepostoji ni u jednom nižem obliku života uključujući čovjekolike majmune u kategoriji nižeg, podljudskog reda živih stvorova. No ta ljudska sposobnost se može prenositi s pojedinca na pojedince unutar društva kao odlika bića, koja je ustvari povijesno besmrtna, to jest besmrtna glede smrtnosti ljudskog živućeg organizma inače. To sam naznačio ranije ovdje kao element supra-biotske besmrtnosti u vrsnoći čovjeka i žene kao što to kaže Postanak 1.

.......

Moramo prekinuti žalosnu naviku razmišlja-nja o potrebama društva i potrebama drugih ljudi kao da razmišljamo o potrebama kućnog psa ljubimca. Moramo razmišljati o drugim osobama kao ljudskim bićima u svojoj biti, i razmišljati u smislu bitne odlike koja je tom ljudskom biću potrebna za ispunjenje stvaralačke nakane svojstvene njegovoj višoj, danoj prirodi.

Moralnost i fizikalna znanost

Moramo prihvatiti, kao što pošteni znanstvenici moraju, da prazni prostor ne postoji u našem svemiru. Sve fizikalne doktrine koje nastoje protumačiti fizičko prostorvrijeme kao stvar djelovanja-na-daljinu, na pr. između predmeta koji se javljaju kao osebujnosti ('singulariteti') nastanjujući prostor ustvari je vjerovanje zarobljeno unutar grješke koja je proizvod puke, u biti nedokazane, proizvoljne pretpostavke. U a priori obrani te ustvari puke pretpostavke, bez eksperimen-talnog dokaza, kao što 'vjernici' sofista Euklida ili Newtona čine, ti 'vjernici' takvih dogmi stvorili su za sebe obmane u sprezi s određenom idejom bezgraničnog prostora. Prema tome ideja „beskrajno proširenog“ prostora na neki linearni način, u biti je djetinjasto absurdan, infantilni svjetonazor nekoga tko još ustvari nije sazreo za izlazak iz utrobe, pa prema tome ima sklonost prema vrstama izmišljenih nazora koji su 'egg-centrični' [igra istozvučnih riječi: ekscentri-čan/'egg-centričan', gdje 'egg' ima značenje jajeta/jajašca].

Bez obzira koliko velik nam svemir izgledao, on je konačan, točno u smislu kako je Einstein tvrdio i kao što sam ja sažeto naveo ranije u ovom izvješću.

Ispravak popularizirane, same po sebi djetinjaste grješke izvjesnosti osjetila, prouzrokuje stanovitu vrstu boli ili gore, kod onih koji su bili pravi 'vjernici' umotvorina poput „Harry Pottera“, gluposti nalik na obožavanje Lucifera (u Lucis kultu) koje je skrojio Aleister Crowley, prisni prijatelj H.G. Wellsa i Bertranda Russella.

.......

„Globalizacija“, kako ju je Judith Rodin predložila 19. siječnja prigodom priredbe u Rockefellerovoj Zakladi u Los Angelesu, u društvu guvernera Arnolda Schwarzeneggera i Eda Rendella, s gradonačelnikom Bloomber-gom ustvari je plan novog imperijalizma, nove Kule babilonske, oblika fašističkog imperijal-nog sustava, kojeg je skrojio fašista Felix Rohatyn koji je s Georgeom Shultzem igrao zločinačku ulogu, u radu nacizmom nadahnute Pinochetove vlade u Čileu, odjekom Shultz-Rohatyn Pinochetovog projekta, čija bi uspostava sada uništila bitne temelje svakog civiliziranog oblika ljudskog života među ljudima ovog planeta.

4. Načelo stvaralaštva

Doktrina Postanka 1 kaže da je svijet stvoren a čovjek i žena načinjeni na sliku i priliku Stvoritelja. Najzanimljiviji i paradoksalni dublji smisao veoma raširenog kazivanja ove doktrine je taj što praktički nijedan očitovani kršćanin danas stvarno u životu ne vjeruje, da su čovjek i žena načinjeni na sliku Stvoritelja. Još gore većina od njih vjeruje, barem prešutno i u praksi, da Stvoritelj danas postoji samo kao neka vrsta monarha, nekakav vlasnik nekretnine koji je nekako zadobio dio super-galaktičke nekretnine koje je slučajem On primio kao zemljište nad kojim bi Njemu moglo, u najboljem slučaju, biti dopušteno kraljevanje.

Takvim ljudima Postanak 1 je tek priča koja se priča iz strahopoštovanja prema pretpostavki da svaka knjiga mora negdje započeti.

Kad bi Bog Postanka 1 stvarno bio Stvoritelj svijeta, a čovjek i žena stvoreni na priliku Stvoritelja, s usporedivim dužnostima koje moraju izvršiti u Njegovu korist, zašto ljudi i žene danas, čak i znanstvenici, misle o svemiru kao što misle? Zašto misle tako kad je Filon s pravom optužio Aristotela za to isto? Zašto promiču lošu bajku, kao što je Filon razotkrio Aristotela glede toga, budalastu bajku prema kojoj je Stvoritelj svijeta navodno samog sebe učinio stalno impotentnim stvorivši jednom savršeni sustav?

Nešto je strahovito krivo u načinu na koji takvi ljudi izgleda misle? Ustvari, takvo krivo razmišljanje ne samo da je krivo, već je zlo po svojim posljedicama, baš kao što je Delfski kult širio doktrinu u stilu zlog magnata nekretnina, Apolona-Dionizija.

Glavni izvor ove rasprostranjene grješke u vjerovanju učinak je tradicije čiji je tipičan primjer slučaj Okovanog Prometeja a to je da je velika većina čovječanstva bila mentalno okovana, kao roblje, zabranom Olimpskog Zeusa protiv dopuštanja smrtnim ljudskim bićima stjecanje znanja o načelu „vatre“. Pitanje koje je Filon postavio kao prosvjed protiv gnostičke aristotelovske dogme svog vremena, tipičan je primjer problema da se po „zakonu univerzalne entropije“ čak i Bogu Stvoritelju zabranjuje, prema aristotelovskom pojmu zakona, utjecati na svijet kad ga je jednom stvorio (i time prešutno odriješio ruke sotoni, koji se inače javlja pod krinkom koju Dostojevski prikazuje kao „Velikog Inkvizitora“ Tomasa de Torquemadu).

Doktrina koju se pripisuje olimpskom Zeusu prešutno propisuje nepromjenjivi, „nulti rast“ svemira, kao što je svemir Klaudija Ptolomeja, lažljivca i sofiste Rimskog carstva, svemira u kojem je razvoj prestao, pa se kao sat budalastog Isaaca Newtona, ili Charlesa, princa od Walesa i njegovog slugana Al Gorea, samo odvija turobno čekajući da ga se ponovno navije.

Stvarni svijet, suprotno tome, ustvari je proces beskrajnog stvaranja, koje se odražava u obliku neprestanog gibanja i razvoja—protuentropijski razvitak. Pa tako, Bog Stvoritelj je još uvijek živ, oslobođen aristotelovske delfske tamnice, i još uvijek stvara!

.......

Stvaralačke moći individualnog ljudskog uma, kao što se odražavaju u moći ljudskog roda u povećanju svoje potencijalne relativne gustoće napučenosti putem otkrića ili univerzalnih fizičkih zakonitosti kao takvih ili njihovog odjeka, moć jedinstvena ljudskom rodu među inima, pa su one općenita različitost svojstvena našem rodu.

Ovo i srodna razmatranja određuju istinsku prirodu čovjeka pojedinca (kad se to znanje „vatre“ ne potiskuje). Čovjek kad je ravan svojoj prirodi djeluje protuentropijski na svemir, a ne ispod njega, prikazujući sebe kao sliku i priliku Stvoritelja od kojeg ove moći čovječanstva proizlaze kao darovi. Odlika čina koji čovječanstvo izražava na taj njemu doznačen način, urođeno je protuentropijska.

Čovjek i žena tako izražavaju 'sliku i priliku' Stvoritelja djelujući u vidu Stvoriteljeva oruđe kao viša sila na svemir. U tome moć čovječanstva napreduje u vidu saznanja i svemira općenito i samog čovječanstva. Mi nismo podanici svemira već dijelimo, sa Stvoriteljem, doznačene dužnosti čovjeka kao gospodara područja potrebnog čovjekovom vlastitom razvoju pa je stoga ono u dubljem smislu njemu dodijeljeno na upravljanje.

Pa tako, umjesto da smo žrtve svoje vlastite neuke slijepe vjere u doslovnu interpretaciju osjeta, moramo se odnositi prema tim osjetima i dopunskim napravama koje izmislimo u slične svrhe, kao prema pukim spravama a ne sadržaju znanja. Naša prvenstvena obveza je raspoznavanje ljudskog u našoj naravi, kao što vrtlar koji reagira ne samo zahtjevima postojećeg vrta, već planirajući i gradeći inovacije koje će ga poboljšati. Biti na sliku i priliku Stvoritelja znači stvarati.