Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



Ovaj Poziv Helge Zepp-LaRouche može se na engleskom naći na spojnici:
http://www.larouchepac.com/node/10606

Čovječanstvo je u smrtnoj opasnosti!

Umjesto ratova i gladomora, udvostručimo proizvodnju živežnih namirnica

Helga Zepp-LaRouche

Plamena slova besprimjerene ljudske nesreće već stoje i svjetlucaju na zidu, i bilo bi smrtonosno za cjelokupni svijet ako odmah ne uspijemo, za nekoliko dana i tjedana, proglasiti globalizaciju neuspjehom i pokrenuti sve sile da bismo udvostručili proizvodne kapacitete poljoprivrede u najkraćem mogućem vremenu!

Ovo je krajnje hitno: Od listopada 2007. počele su pobune zbog hrane u više od 40 nacija. Prema Rajatu Nagu, rukovodećem glavnom direktoru Azijske banke za razvoj, 1 milijardi Azijaca (!) već prijeti ozbiljni rizik krize gladi, a u Africi i Iberoamerici, te među siromašnima na drugim kontinentima, dodatnoj milijardi prijeti ista sudbina. No prema Jacquesu Dioufu, direktoru UN-ove organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), njegova organizacija od prosinca nije uspjela nabaviti 10.9 milijuna eura (!) u svrhi nabavke sjemena za siromašne poljoprivrednike u zemljama u razvoju. Bogate zemlje jednostavno nisu voljne pomagati zemlje u razvoju novcem, sjemenjem i ulaganjima u infrastrukturu, rekao je Diouf sredinom travnja na konferenciji FAOa o Latinskoj Americi u Braziliji.

Jean Ziegler, Specijalni rapporteur UNa za Pravo na hranu, ukazao je na dodatni vid krize, a to je da upotreba hrane za biogoriva predstavlja ‘’zločin protiv čovječanstva’’. Da bismo mirne savjesti glede okoliša bili u stanju napuniti rezervoar za gorivo etanolom, ljudi Trećeg svijeta moraju gladovati (i umirati od gladi). Govoreći o time prouzrokovanim pobunama zbog hrane, Ziegler je rekao, ‘’To su pobune iz krajnjeg očaja ljudi koji se boje za svoje živote i koji tjerani strahom od smrti izlaze na ulice’’.

A ovo je tek početak. Jer sve dok se sadašnja politika ''bogatih'' nacija—to jest doktrina slobodne trgovine Svjetske trgovinske organizacije (WTOa), EU Komisije i tako dalje—nastavlja, karteli hrane i špekulanti će iskoristiti uvjete stvorene rastućom sistematskom krizom svjetskog financijskog sustava za najveće moguće povećanje svoje dobiti i dodavanja goriva na vatru inflacije, bez ikakve koristi od svega toga za poljoprivrednike. Pa ako svjetske središnje banke nastave svojom praksom korištenja dohotka od poreza pokušavajući time pokriti špekulantske gubitke privatnih banaka, onda ćemo vidjeti hiperinflaciju kao onu Weimarske Njemačke no ovaj puta proširenu na čitavu kuglu zemaljsku.

Pod takvim okolnostima čitav planet će poharati oluja pobuna zbog hrane sve dok čovječanstvo ne uroni u novi mračni vijek i kaos, ratovanje bandi, i rastuće stope umiranja—ili, dok se ne uspostavi pravda i život dostojan čovjeka za sva ljudska bića na ovom planetu.

Maltuzijanski aksiomi Oligarhije

Za godinu 2050. UN predviđaju rast stanovništva od 33%, to jest sa sadašnjih 6,7 milijardi na približno 9 milijardi ljudskih bića. Potražnja za hranom će porasti odgovarajuće tomu, te ako dodamo po prilici 2 milijarde onih koji su sada pothranjeni, onda je udvostručenje proizvodnje hrane dobra odokativna mjera usmjerenja naših planova.

Teško bi bilo ikome naći neki drugi problem koji bi učinkovitije raskrinkao oligarhijsko stanje uma od ovog. SAD-Eurocentrično gledište glede budućeg rasta pučanstva kao prijetnje koja donosi izazove masovne selidbe siromašnog naroda u razvijene zemlje, i borbu za osiguranje sirovina (koje se većinom nalaze u siromašnm zemljama). To gledište je baš nedavno izrazio Michael V. Hayden, direktor američke CIAe u govoru na Sveučilištu u Kansasu. On je potvrdio da će do tog porasta doći većinom u zemljama Afrike, Azije i Bliskog Istoka, mjestima gdje se taj porast pučanstva ne može ekonomski održati, dovodeći time do sve veće opasnosti od nasilja, buna i ekstremizma. Isto oligarhijsko, aksiomatsko viđenje podloga je neizrecivog strateškog dokumenta kojeg su objavila petorica generala, ubrajajući rast pučanstva kao prvi od šest prvenstvenih izazova svjetskoj zajednici, kao i nejednaku raspodjelu demografske krivulje na raznim kontinentima. To predstavlja najveću opasnost blagostanju, odgovornoj vlad(avin)i, i energetskoj sigurnosti, kažu ti generali. Uzor neomaltuzijanskog, imperijalnog svjetonazora je Nacionalni strateški studijski memorandum 200 (NSSM 200), kojeg je Henry Kissinger formulirao 1974.g., kojim proglašava sirovine širom svijeta kao američki strateški sigurnosni interes.

A istina je da je oligarhijski uzor kojeg su Richard Nixon, Henry Kissinger i George Shultz pokrenuli 15. kolvoza 1971., označivši time kraj Rooseveltovog Bretton Woodskog sustava čvrstih valutnih tečajeva, sustavno odvodeći gospodarstvo u smjeru neregulirane slobodne trgovine, sada doživio potpuni neuspjeh. Ta promjena paradigme iz 1971. g. od proizvodnje u špekulacije—stvaranje nereguliranog kredita u takozvanim ''offshore'' tržštima kao Kajmansko otočje, gdje 80% svih 'hedge' fondova imaju svoj stožer—uvela je nastanak današnjeg 'kasino' gospodarstva.

Od tog vremena, korak po korak, svaki novi slučaj išao je u smjeru neoliberalnog uzora: stvaranje eurodolarskog tržišta; prevarantso povećanje cijena nafte 1974.g.; sve strože ''MMFove uvjetovanosti''; napad vlade, početkom 1976. na ''merkantilističke sklonosti u zemljama u razvoju; politika visokih kamatnih stopa Paul Volckera, predsjednika Savezne pričuve 1979.g.; mjere nazvane ''Reaganomics ['Reaganova_ekonomija']'' i ''Thatcheričina ekonomija'' u 1980.-im uključujući spajanja tvrtki i neprijateljskih preuzimanja kao tipičan primjer procesa sve veće kartelizacije; Alan Greenspanov pronalazak čudotvornih „kreativnih kreditnih instrumenata“ nakon Sloma 1987.; te nesputana globalizacija nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., i prenos industrijske proizvodnje u „zemlje s jeftinom proizvodnjom“—sve ovo su bili daljnji putokazi u istom smjeru.

Pozadina današnje katastrofe gladi

U sklopu toga moramo razmotriti današnju eksplozivnu katastrofu gladi. Ranije, nakon 1957. Zajednička agrarga politika (CAP) EUa bila je osmišljenja u svrhu opskrbe pučanstva dovoljnim namirnicama po prihvatljivim cijenama, tako da su poljoprivrednici dobivali primjerene prihode a poljoprivredna proizvodnja mogla rasti. No uvođenjem nesputane globalizacije, druga sasvim različita mjerila zauzela su prednost. Reformom poljoprivrede 1992. g. došlo je do uspostave sniženja potrošačkih cijena, na primjer: uzgoj goveda 20%, uzgoj žita 30%, proizvodnja mlijeka 15%. No ništa nisu predvidjeli glede odgovarajućih naknada za poljoprivrednike. Umjesto toga ponudili su im financijsku pomoć vezanu uz „ekološka mjerila“.

Poljoprivrednike su nagovorili na tu nagodbu uz obrazloženja da oni ''moraju stati na vlastite noge na svjetskom tržištu'', t.j. moraju biti u stanju konkurirati jeftinoj proizvodnji vani. Međutim u stvarnom životu to je značilo da će mnogi poljoprivrednici morati potpuno prestati radom, dok drugi ne će moći raditi na svom poljoprivrednom dobru puno radno vrijeme, tako da će poljoprivredno zanimanje postati nezanimljivo mlađim pokoljenjima što će dovesti do gubitka mnogih porodičnih dobara.

Ovo usmjerenje u pravcu slobodne trgovine poraslo je takozvanom Urugvajskom Rundom, posljednjom sjednicom GATT-a (Opći carinski i trgovinski sporazum), koji je prekinuo svoje bivše gledanje na pravila poljoprivredne proizvodnje sa stajališta prehrambene sigurnosti, a umjesto toga vezali su se uz strogo pravilo slobodne trgovine, i time uz potražnju prehrambenih kartela za što većom mogućom dobiti. Odtada milijuni poljoprivrednih dobara pali su pod strečaj, a proces kartelizacije je dobio uporište do te mjere da u pet mjeseci Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) nije mogla sakupiti bijednih 10 milijuna eura da bi, usred katastrofe gladi, siromašne zemlje mogle sijati sjeme—sjeme koje kontroliraju samo tri tvrtke!

Zamjena GATTa—koji je još uvijek imao oblik multilateralnih dogovora među državama—Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), naddržavnom birokracijom dalekosežnih neovisnih ovlasti, značila je daljnji krug deregulacije, ukidanje svih trgovinskih zapreka, i ''harmonizaciju'' normi država članica. Glavni su dobitnici tih mjera u smjeru slobodne trgovine bili ponovno karteli hrane. Odtada, potpuno anonimna vijeća stručnjaka WTOa uživala su pravo nametanja kazni prekršiteljima slobodne trgovine, bez da su ti ''stručnjaci'' morali na bilo koji način odgovarati glasačima za svoj rad.

Za Europsku Zajednicu, Agenda 2000 i poljoprivredna reforma 2005. još više su pojačale tempo u smjeru smanjenja višaka (i time upropaštenje rezervi živežnih namirnica i izvoza). Umjesto uspostave poštenih ('fer') proizvodnih cijena koje bi pokrile troškove proizvodnje, davale su se kompenzacijske isplate za neobrađenu zemlju—politika ''odvajanja''—i za potpuno proizvoljne mjere zaštite okoliša. I tako, usmjerenje prema rasprodaji neovisnih obiteljskih dobara nastavilo se velikim koracima.

Renate Künast, bivša njemačka Ministrica gospodarstva (i kasnije Ministrica za Zaštitu potrošača), i Franz Fischler Ministar poljoprivrede bili su u pravu kad su govorili o sustavnoj promjeni zbog provedene poljoprivredne reforme. Fischler je u to vrijeme cinički primjetio da će obavezna sniženja cijena dovesti također do sniženja intenziteta kultivacije, jer poljoprivrednici ne će imati novca za gnojiva i pesticide.

Ubrzo nakon toga, neki su poljoprivrednici financijski prošli bolje za neko vrijeme, zbog subvencija EZa za kultivaciju biljki za biogoriva—no uz gore navedene katastrofalne posljedice.

Trebalo bi također istaći da je prvi koji je prokrčio put uporabi živežnih namirnica za proizvodnju etanola bio Benito Mussolini. Pod režimom WTOa i Komisije EZa proizvodni kapaciteti u industrijskim zemljama su se smanjili, dok su istovremeno zemlje u razvoju bile prisiljene izvoziti jeftinu hranu da bi zaradile gotovinu i mogle isplatiti strani dug—a to je, često, bilo unatoč tome što njihovo vlastiti pučanstvo nije dobivalo dovoljno hrane. I tako danas je gospodarski i moralni stečaj ovog sustava britanske slobodne trgovine i mančesterskog kapitalizma na jasnom vidjelu svima.

Srećom, postoji također i otpor protiv genocidne politike slobodne trgovine WTOa i EZa. Zadnjih tjedana francuski Ministar poljoprivrede Michel Barnier i njemački Ministar za Zaštitu potrošača Horst Seehofer započeli su kampanju ciljanu izravno protiv gospodarskih mjera EZa. Barnier je počeo kampanju diljem Europe u obranu CAPa, mjera za koje neki fanatici slobodne trgovine (kao što su David Spector, asistent Pariške škole ekonomije, i Financial Times) postavljaju zahtjeve za njihovo potpuno ukinuće, unatoč krize gladi. Barnier napada zamisao da bi najsiromašnije zemlje morale izvoziti hranu u bogate zemlje, kao potpuno razilaženje sa stvarnosti jer je upravo takva politika upropastila naturalnu poljoprivredu i mjesnu proizvodnju u najsiromašnijim zemljama. Umjesto toga, Barnier traži da Afrika, Latinska Amerika i također Azija uvedu svoju vlastitu Zajedničku agrarnu politiku (CAP)—t.j. sustav paritetnog protekcionizma.

Hitne mjere nužne su sada

Samo jedan odgovor može postojati glede razvidnog stečaja ubitačne slobodne trgovine: Nužno nam je potrebna mobilizacija širom svijeta za najbrže moguće udvostručenje poljoprivredne proizvodnje. Sam WTO mora se raspustiti, odmah.

Kao predigru konferenciji FAOa u Rimu 3.-5. lipnja sva sredstva uključujući i nekonvencionalna moraju postati raspoloživa da bi omogućila FAOu pokrenuti program povećanja poljoprivredne proizvodnje širom svijeta. To mora obuhvatiti novu ''Zelenu Revoluciju [opaska—s konvencionalnim ili industrijskim tipom poljoprivrede ponajprije su u 1960.-im započele razvijene zemlje. Njen nagli razvoj naziva se popularno još i "zelena revolucija".]'', kao i srednjeročne mjere proširenja infrastrukture, izgradnje prehrambene industrije u zemljama u razvoju koje ih nemaju i mjere upravljanja vodosustavima.

Predmet novog i pravednog gospodarskog poretka mora se staviti na dnevni red. S obzirom na egzistencijalnu važnost ovog problema za budućnost čovječanstva, mora se sazvati posebni sastanak Opće Skupštine UNa glede tog predmeta. Novi Bretton Woodski sustav i Nova nagodba za čitav svijet, u tradiciji Franklina D. Roosevelta—mjere na koje pozivaju mnogi vodeći ljudi država i ekonomisti—moraju neodvlačno postati predmetom hitne konferencije glavara država, koji moraju donijeti odluku o novom svjetskom financijskom sustavu koji će svim državama dozvoliti razvoj. Mora se postići dogovor o izgradnji Euroazijskog kopnenog mosta kao temeljni kamen obnove svjetskog gospodarstva.

U Američkom Proglasu neovisnosti—kojeg je Schillerov Institut usvojio prigodom svoje utemeljiteljske konferencije 1984. g. kao svoju povelju koju bi trebalo primjeniti na sve narode ovog svijeta uz samo nekoliko promjena—kaže se:

„Ove istine držimo samoočitim, da su svi ljudi stvoreni jednakim, da ih je Stvoritelj obdario stanovitim neotuđivim Pravima, te da su među tima Život, Sloboda i traganje za Srećom“.

Deklaracija o ljudskim pravima mora vrijediti još i danas—za sve ljude na ovom planetu. Danas trebamo ljude, muško i žensko, koji će se gorljivo i s ljubavlju boriti za ideju pravednog svjetskog poretka, onakvog gdje će zajednica naroda moći živjeti zajedno u miru i ljudskom dostojanstvu. Život, Sloboda i Sreća znače, iznad svega, da svi ljudi imaju dovoljno hrane i da se siromaštvo treba ukinuti—nešto za čije ostvarenje imamo sva tehnološka i tehnička sredstva. Hoćemo li tu viziju pretvoriti u stvarnost, ili ćemo umjesto toga ubrzati čovječanstvo putem propasti, bit će mjerilo po kojem će povijest suditi svakog od nas.


Komentar na Poziv Helge Zepp-LaRouche i kratki povijesni osvrt glede njegove strateške važnosti:

Mobilizacija na koju poziva Helga Zepp-LaRouche nije tek još jedan poziv na akciju (prosvjed). Ona je TO za sadašnje čovječanstvo

Ovaj prosvjed treba smjestiti unutar neprekidnog procesa povijesti, a tako treba gledati na sve djelatnosti pogotovo ključne i odsudne. Lyndon LaRouche je o tome rekao: „Od dana kad je FDR preminuo živio sam u neprekidnom procesu povijesti:“ Dan Rooseveltove smrti značio je promjenu. Tog dana kad je došla vijest o FDRovoj smrti Laroucheu je prišla skupina vojnika [na ratištu u 2. svjetskom ratu] i upitali ga: „Što mislite što će biti s nama sad kad je Roosevelt umro?“. LaRouche im je rekao: „Zabrinut sam. Velikog čovjeka zamijenio je mali čovjek“. To je bila prekretnica. Proces povijesti ujedinjuju načela i razvoj. On je rekao: „Znao sam tada da je bitna borba bila između SADa i Britanskog carstva. To je bila borba u kojoj je Roosevelt pobjedio, no sad je bila u opasnosti, zbog glupog, malog čovjeka, Harry S. Trumana. Larouche je znao da smo sad ušli u potpuno drugačiji svijet zbog britansko-američkog Predsjednika.

Svjetska povijest nakon 1763.g. bila je [obilježena] sukobom SADa s Britanskim carstvom. Zbog Kolumba i Nikole Kuzanskog, SAD su postale najsmrtonosniji neprijatelj Britanskog carstva. Kuzino viđenje je bilo da će kultura europske Renesanse biti u stanju preživjeti europski oligarhizam samo ako ode van Europe. Plan je bio putovanja preko oceana na druge kontinente s ciljem okruženja dekadentne Europe. U tom smislu nakana Kolumba, djelujući u skladu s vizijom Kuze i njegovih suradnika, bila je uzeti najbolje iz europske kulture i stvoriti uporište europske kulture dalje od Europe. Tako je pokrenuto neprekidno načelo da se stvori utvrda europske kulture u kojoj nema oligarhizma. Ovo se mora shvatiti da bismo znali gdje smo danas. Britansko carstvo je neprijatelj čovječanstva. Ono je novi mletački stil sustava, koji se pod utjecajem Sarpija preselio na sjever iz Venecije da bi kolonizirao sjeverni dio Europe duž trgovačkih puteva. To carstvo u stilu Mletaka zasniva se na konzorciju bankara koji koriste novac za utjecanje na vlade i stvaranje vlada. Danas imamo financijsku oligarhiju koja se razvila nakon Srednjeg vijeka. Nije to carstvo britanskog naroda. U biti to je anglo-holandski neo-mletački sustav, kojeg je razvio Sarpi.

Ljudi su ostavili Europu da bi se oduprli tom zlu. No oni nisu jednostavno otišli da bi pobjegli iz Europe. Ostavili su Europu zbog Kuzine koncepcije. To se može vidjeti u činjenici da je u vrijeme Američke Revolucije razvoj gospodarstva Nove Engleske bio napredniji od Engleske. A u vrijeme Revolucije stopa pismenosti u Engleskoj bila je polovica američke.

Iako se LaRoucheevo znanje tog procesa razvijalo tokom vremena, u času FDRove smrti to je postala Laroucheeva koncepcija. Rat kojeg moramo voditi je rat protiv Britanskog carstva koje je utjelovljenje oligarhijskog načela s korijenima iz babilonskog svećenstva. SAD su u drugu ruku implicitno ostvarenje vizije Nikole Kuzanskog koje je Kolumbo potaknuo. Ovo je kulturni i filozofski rat upravo glede koncepcije čovjeka. S britanskog stajališta nižih 80% stanovništva [po prihodima] treba spustiti na razinu ustvari stoke. S njihovog stajališta, sav razvoj mora se spriječiti inače će izgubiti svoju moć.

Gledano s tog načelnog stajališta baš sada je vrijeme završnice. Svi drugi problemi su smeće za koš. Došlo je do vremena kad je vrijeme stalo. Razvoj je stao. Europa se odriče svoje suverenosti. Pretvorena je u ropski stroj koji provodi rat protiv Euroazije spremna počiniti genocid u korist Britanskog carstva. Glavno pitanje je, dakle, poraziti Britansko carstvo.

Ponovno tu se vraćamo na učinak koji je Nikola Kuzanski imao na Kolumba. Glupe ljude su navukli na vjerovanje u takozvane pojedinačne probleme. No problemi su važni samo ako su izražaj te borbe. 1971. godine Britanci, djelujući kroz Nixonovu administraciju razvrgnuli su Bretton Woodski sustav i stvorili su 'Amsterdamsko tržište trenutačnih isporuka' ['Amsterdam spot market' – tržište nafte], koje kontrolira vrijednost dolara danas. Svi fašisti su dio anglo-holandskog liberalnog sustava. Hitler, Mussolini, svi ratovi nakon 1890. dio su tog sustava.

Prema tome, ono što je važno nije popis takozvanih problema. Umjesto toga tu je ratni plan između dviju velikih sila. SAD predstavljaju nakanu koja ih je stvorila u borbi protiv neprijatelja. Pobijediti u tom ratu protiv Britanskog carstva je sve. Svatko tko ne misli na taj način ne spada na dnevni red. Nikakva vrijednost ne smije se staviti na viđenje ljudi koji nemaju tu perspektivu. Ne treba na njih obraćati pažnju! Treba ih ostaviti onima koji se bave umobolnima!

Treba [uvijek u vidu] imati veliku sliku povijesti čiji raspon seže barem 3,000 godina. Sukob između SADa i Britanskog carstva je odsudna faza tog duljeg raspona svjetske povijesti. Ne smije nam ništa odvući pažnju od toga. Kako planiramo upravljati svijetom a kako planiraju oni? Kako planiramo upravljati svijetom protiv Britanskog carstva? To je novost. Vrlo malo ljudi ima ikakvog pojma o ovome. Samo oni koji imaju ovaj fokus služe kao katalizatori ovog procesa, i ne smiju si dopustiti da im se pažnja odvuće od toga. Nema smisla zavaditi sa sa susjedima, kad kanite krenuti u rat! To je sklop u kojem treba gledati na inicijativu Helge Zepp LaRouche. Bojno polje je hrana. Nakana Britanskog carstva je ubiti veliki dio svjetskog pučanstva gladomorom. Žele im oduzeti hranu. Žele narodima oduzeti sposobnost suverenog vladanja u proizvodnji hrane.

Liberalni sustav je fašizam. Fašizam je karakteristični vid liberalizma. Liberalni fašisti žele zatvoriti proizvodnju hrane u SADu i Europi. Žele preseliti proizvodnju u veoma siromašne zemlje i koristiti se narodom u tim zemljama kao s pokretnom imovinom za proizvodnju uz ropsku radničku plaću i ropske uvjete.

Taj proces je krenuo punom parom 1968. 68aši su stvorili Nixona iz izmeta. Nakon pada Sovjetskog Saveza, oni [68aši] su uništili Europu. Američka vojska više ne postoji. Uništili su je po britanskim uputama. Mornarička pješadija je metež. Nakana je zadržati zračne snage i malo mornarice, dostaviti superbombe u zračni prostor i baciti ih na odabrane ciljeve i stvoriti novo globalno Rimsko carstvo. Narod je izgubio vlast i moć. Nemaju više moć proizvoditi svoju vlastitu hranu. Nemaju kontrolu nad zdravstvom, ili obrazovanjem.

No temeljno pitanje je hrana. Da bi se stabiliziralo svjetsko pučanstvo moramo udvostručiti robnu proizvodnju. Ljude se može varati na drugim poljima no kad se radi o jesti ili nejesti to postaje veoma osobno. Stoga, zadnja crta otpora protiv fašizma je problem hrane i sve veći otpor Britanskom carstvu. Kao što je Larouche rekao, prema World Wildlife Fund-u Hitler je izgledao kao fini gospodin.

Sa skorim sastankom FAOa za nekoliko tjedana, cilj nam je organizirati svjetsku revolucionarnu pobunu protiv Britanskog carstva. Otarasiti se Al Gorea i njegovih biogoriva. Svaka vlada je užasnuta ovim prilikama. Nisu sigurne mogu li utjecati na sve veći otpor. Ista je stvar i sa zdravstvenom skrbi, ali hrana je problem koji pogađa svakoga. Jesti iz dana u dan grabi pozornost svih ljudi. Trebamo baciti težište na to, ali u sklopu onog što je LaRouche isticao o procesu na kojem počiva sukob unutar europske civilizacije. Svatko će ga [taj proces i ovaj sukob] onda shvatiti.

Sve je upropašteno. Glavni neprijatelj je anglo-holandska oligarhija. Ne smijemo pokazati nikakvu milost prema njima. Konkretni problem oko kojeg treba mobilizirati snage je hrana. Istinski 'borci' ne smiju se prilagoditi drugima. Problem je borba protiv Britanskog carstva. A ključno pitanje je hrana.

Ne smijemo Britanskom carstvu dati ni trenutak mira. Neprestano treba udarati iz pozadine. Izbaciti ih iz ravnoteže. Ne smije se voditi igru po njihovim pravilima. Uvijek treba navaliti s boka. Stalno treba biti u pokretu, pokret, pokret pokret! Ne biti glup. Nedržati se čvrsto nikakvog programa. Treba prozrijeti trenutne okolnosti iz dugoročnog procesa. Kao što je LaRouche rekao: uživajte u tom naporu!