Spomenik Friedricha Schillera
Friedrich Schiller

Strateške studije
Novosti
Pokret mladih (LYM)
Publikacije
Kontakt
e-mail
Links



DANAŠNJA GLOBALNA KRIZA

Već godinama smo na ovim i izvornim engleskim stranicama pisali o svjetskoj financijskoj krizi. Jedina reakcijama je godinama bila: „Ma kakva kriza! Prazno blebetanje!“ No, eto došlo je vrijeme kad je već svatko iz vlastitog iskustva dobro 'upoznao' krizu ili barem neke njene vidove. No još uvijek smo u nekakvom pasivnom stadiju, misleći da ne moramo ništa poduzeti, ili da smo nemoćni pred 'višim silama'. Još uvijek smo uvjereni da će nas naši vođe i lideri, makar i sumnjamo da su svi oni tipa 'Madoff', prevesti preko uzburkanog mora. Ustvari još uvijek puštamo poslovičnim lisicama da uvedu reda u kokošinjcu.

Možda će nas prilike koje nas sad već pritišću svakog dana natjerati da malo pažljivije pročitamo prava, znanstvena pojašnjenja kako smo došli do ovog ponora pred nama, kako smo pristali da nas lisice Madoffi dovedu do toga i kako im i dalje dajemo slobodne ruke i puštamo ih da nam i dalje kroje sudbinu.

Pogledajmo riječi koje nam sada upućuje autor, koji o tim i takvim prilikama govori već desetljećima:


24. studenog 2008.
Lyndon LaRouche mlađi

DANAŠNJA GLOBALNA KRIZA:

Istina Bretton Woods-a leži unutar fizikalne znanosti

Bretton Woods danas

Od 31. kolovoza 1971. pa dalje na snazi je bio moj izazov svim onim ekonomistima akademicima SADa, koji su opetovano odbacivali moju postojanu prognozu [ove krize] ovog apokaliptičnog događaja. Nakon što se taj događaj ostvario, moj izazov im je bio da odgovore na moju optužbu da su monetarni događaji iz kolovoza 1971. pokazali da je njihovo djelovanje bilo na razini okorjelih „svrakademika“ po njihovoj besmisleno upornoj tvrdnji da će „ugrađeni stabilizatori“ spriječiti svaki mogući slom ondašnjeg anglo-američkog monetarnog sustava. Više mjeseci nakon što sam ožigosao te neuspjele ekonomiste glede tog stajališta, moje opetovano, dobro potkrijepljeno insistiranje dovelo je povrijeđene „svrakademike“ do točke gdje su se pokrenuli i odabrali svog šampiona koji će se suprotstaviti mom izazovu. U vezi toga navodni vodeći stručnjak za Keynesovu [teoriju ekonomije], ekonomist Abba Lerner, koji je nedavno doveden iz Londona da zauzme položaj „super-profesora“ na njujorškom sveučilištu, gdje je bio odabran za branitelja tih akademskih ekonomista s [monetarističkom] manom protiv mojih postojanih optužbi.

Tako sam krajem 1971., nakon što sam porazio odabranog fabijanskog branitelja Kongresa za slobodu kulture, profesora Abbu Lernera u tada slavnoj debati na njujorškom Queens koledžu, primio obavijest da sam zaradio prijetnju od glasnogovornika tog Kongresa, profesora Sydney-ja Hooka: 'Vaš šampion porazio je našeg šampiona (Lernera), no mi ćemo se pobrinuti da vaš čovjek dođe na crnu listu i bude na njoj zauvijek [što znači da će imati], zbog počinjenog, stalnu zabranu nastupati na svakom javnom forumu.

Vrijedno je zapaziti da je problem zbog kojeg se profesor Lerner fatalno razotkrio tijekom te debate bila njegova dobrovoljna obrana, tom prilikom, politike Hjalmara Schachta, koji je bio osobito cijenjen agent engleske 'Bank of England' i koji je doveo Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj. Ova simpatija prema Hjalmaru Schachtu, koju je Lerner iskazao, bila je odjek samog Schachta i Keynesove obrane iz 1937.g. ekonomskih metoda nacizma u njegovom [Keynesovom] djelu Opća teorija.

„Mi“ u profesor Hookovoj prijetnji protiv mene kao što je dokazano, obuhvaćao je zloglasnu ličnost tog istog „Kongresa za slobodu kulture (CCF)“, veterana „Hladnog rata“ i bankara Johna Traina. Kongres za slobodu kulture konačno je prestao postojati (formalno) padom Berlinskog zida, no Trainova uloga u toj aferi i dalje živi. Train ['vlak', na engleskom] se, takoreći, dalje kotrlja, koristeći svoj prljavi otpad, čiji su tipičan primjer bijednici kao Dennis King i John Foster „Chip“ Berlet, i elementi izvučeni, liberalno, iz krugova bivšeg britanskog Premijera, Tonyja Blaira, još danas. Unatrag više od 60 godina, aktualna meta mržnje te iste klike tada bio je američki Predsjednik Franklin Delano Roosevelt i njegovi sljedbenici u udrugama kao što je bio ratnodopski 'Office of Strategic Services (OSS [Ured strateških usluga]). Po mom najboljem saznanju poslijeratni vođe iz redova direktora OSSa generala Donovana, kao što je nekadašnji direktor CIA-e Bill Casey, koji su bili dio OSSa izumrli su tijekom 1980.-ih i ranih 1990.-ih. No neki poslijeratni novaci tih obavještajnih krugova iz mlađih pokoljenja, koje su „Donovanovi dečki“ posvojili kasnije, aktivni su pod drugim pokroviteljstvom još danas. U duhu i tradiciji oni od nas koji su bili ili postali kasniji dio posebne stečevine Predsjedništva Predsjednika Franklina Roosevelta tražimo nadahnuće od takvih vođa „po naslijeđenom pravu“ iz 19. stoljeća iz Društva Cincinnatija kao što je James Fenimore Cooper. Rat u obranu tih SADa koji vode domoljubi među nama, nastavlja se stoga još danas.

Katkad, kao sad, braneći tu stečevinu SADa protiv londonske bande s Wall Streeta, znači istjerati na čistac sadašnje nasljednike tih anglo-američkih i drugih koji su podupirali uspon Adolfa Hitlera, kao što je djed američkog Predsjednika Georgea W. Busha mlađeg, Prescott Bush, tipičan primjer ljudi koji su promijenili svoje političko znakovlje ali ne svoj nutarnji karakter, kad se sreća nacista preokrenula ulaskom Predsjednika Franklina Roosevelta u rat. Ista pro-hitlerska banda, čiji tipični primjer su bili Brown Brothers Harriman tada, i dalje je danas na životu makar i pod novim stijegom, ista organizacija koja djeluje pod, kako to sad zovu, „uglednim, konzervativnim“ pokrovom. Svi moji vlastiti protivnici od značaja dolaze upravo iz takvih izdanaka, kao Predsjednik George W. Bush mlađi, odnosno fašista povezanih s Wall Streetom, a koji su nekad bili simpatizeri Mussolinija i Hitlera.

Sada, napadnuto čovječanstvo mora pobijediti u ratu protiv tih britanskih i američkih torijevskih interesa koji proizlaze iz takvih osoba kao sudac Lowell i izdajnik Aaron Burr, koji je ustanovio Manhattansku banku. Ako to ne učinimo, sadašnje tekuće posrtanje prema prijetnji „Novog mračnog vijeka“ diljem ovog planeta, uskoro će uništiti sve i svaku postojeću stranku na ovom planetu. Da bismo razumjeli dvojicu američkih Bush Predsjednika i njihovu ulogu u ovoj ružnoj, postojećoj stvarnosti, čovjek se mora podsjetiti tko i što su Prescott Bush i Brown Brothers Harriman stvarno bili, onda kad je Adolf Hitler uživao podršku Britanske monarhije i Montagu Normana od banke Bank of England, pa i Winstona Churchilla. Kad jednom odbacite tu popularnu zabludu koja poriče bitnu činjenicu da su Adolf Hitler i njegova uloga bili ustvari izvorna britanska tvorevina, od vrha na dole, radije nego svojstveno njemačka, pa kad jednom uzmete u obzir proročko upozorenje Bismarcka, bivšeg njemačkog kancelara, da je motiv Edwarda Alberta, princa od Walesa, u nagovoru nevjerojatno glupavog Wilhelma II da smjeni Bismarcka s položaja, bila nakana izazvati kopiju Sedmogodišnjeg rata, onda ste na pravom putu shvatiti kako se anglo-holandsko liberalno carstvo Paolo Sarpijevih potomaka poigravalo praktički sa svim nacijama kontinentalne Europe, kao da je svaki naivčina bio riba za ulov, većinu vremena, i većina njih još uvijek su naivčine sve do sadašnje minute mog pisanja ovog izvješća.

.....

UVOD:

BRUTALNO (BRITANSKO) CARSTVO

Još jednom kažem, kao i u ranijim važnijim izjavama da je predmet, kojim bi svaki politički izvještaj na temu Brutalnog carstva trebao danas početi, strateška uloga koju je odigrao Francesco Zorzi , mletački bračni savjetnik engleskog kralja Henryja VIII, uloga koja je dovela do podjele Europe na njena sjeverna i sredozemna obalna naselja, koja još uvijek prevladavaju dugotrajnim valom globalnih razvoja događaja nakon 1689.-1763., kao i u sadašnjem izbijanju egzistencijalističkog oblika globalne strateške krize.

Kao što sam tu poantu već naglasio u ranije objavljenim radovima, Mletačka stranka koja je stajala iza ratovanja u Europi od 1492. – 1648., raspala se u međuvremenu na dva dijela nakon Koncila u Trentu. Iz toga sljedbenici redovnika Paola Sarpija izašli su kao relativno pobjednički, u ruhu prevladavajuće protestantske struje, sa bazama uglavnom podalje od sredozemnih pomorskih sjedišta duž obala sjeverne Europe. Relativno pobjedničku stranku obilježio je njen pomak od aristotelske tradicije, koju je stranka sa sjedištem u Sredozemlju zadržala, na divlji iracionalizam srednjovjekovnog Williama od Ockhama. Ockhamova iracionalna stranka postala je poznata, iz tog razloga kao stranka koja izražava redukcionističku dogmu modernog anglo-holandskog liberalizma (t.j. empirizam, pozitivizam).

Stoga, nakon tog razdoblja, prevladavajuća uloga anglo-holandske liberalne oligarhije koja se smjestila duž europske sjeverne obale, dobila je protutežu zbog, u biti, podjele englesko govornih sila svijeta između u biti lihvarske, anglo-holandske liberalne financijaške oligarhije (takozvana stranka „slobodnog trgovanja“) i takozvani „protekcionistički“ duh američke domoljubne stranke. Svi veliki ratovi na svijetu nakon toga i nakon ishoda „Pariškog mira“ od veljače 1763.g. kojim se okončao takozvani „Sedmogodišnji rat“, obuhvaćajući i napoleonske ratove, bili su izražaj širenja u biti egzistencijalističkog sukoba novog sustava koji je postao Američki sustav iz razdoblja 1620.-1763.g. s anglo-holandskim liberalizmom iz razdoblja nakon uloge Williama od Orangea iz 1688.-89.g.

To odsudno obilježje čitave moderne povijesti nakon burne tranzicije od Stuarta na Orangea u Engleskoj u razdoblju od 1688.-89. odjek je, za današnje prizivanje, slavne primjedbe (tad) bivšeg njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, koji je naglasio da je motiv iza događaja koji je postao naširoko poznat kao „1. svjetski rat“ bila nakana Britanske monarhije da uništi kontinentalnu Europu novim „Sedmogodišnjim ratom“. Britanska imperijalistička klika tog vremena već je nazivala tu tradiciju iz 1763.g. „geopolitikom“, koju će kasnije isto tako Predsjednik Abraham Lincoln naznačiti, nakon što je porazio Palmerstonov napor komadanja Sjedinjenih Država Unije.

Odsudni Pariški mir u veljači 1763. ima dvije glavne posljedice kojima se možemo poslužiti u procjenjivanju posljedica sadašnjeg nasrta globalne krize sloma postojećeg svjetskog monetarnog sustava.

Prva je posljedica koju su ljudi skloni lakše razumjeti, da je britanska strateška politika nakon holandske uloge u orkestriranju samozadanog uništenja francuskog „Kralja Sunca“ Luja XIV, bila uništiti svaki postojani izazov anglo-holandskim imperijalnim nakanama, orkestriranjem svježih primjena strategije Sedmogodišnjeg rata. To su uništenje prouzrokovali u svrhu sprječavanja svakog učinkovitog otpora anglo-holandskom imperijalizmu unutar kontinentalne Europe. Način na koji je u to vrijeme londonsko Jeremy Benthamovo MVP [Foreign Office] vuklo konce bezazlene, političke marionete-cara Napoleona I , oslikava taj slučaj, a isti takav slučaj je uspon i pad britanskog policajca kojeg su prozvali Napoleonom III. 1. i 2. svjetski rat kasnije, britansko MVP organiziralo je na isti način.

Druga posljedica, koju neupućeni rijetko mogu razumjeti, a čak i upućeni na visokim položajima u vladi ili akademskoj političkoj znanosti, je sljedeća.

Bit Britanskog carstva, naizgled teritorijalna po svojim sveobuhvatnim učincima ustvari nije carstvo države nacije (na pr. Ujedinjenog Kraljevstva) već ustvari i prvenstveno, nastavak financijaško imperijalnog, monetarnog sustava Mletaka koji se pojavio kao neovisna imperijalna sila svojom hegemonijom nad financijskim poslovima Europe (i više od toga) od po prilici 1,000.g. poslije Krista. Carstva su došla i otišla no sve do sad, kao legendarni Feniks, podigla su se nova carstva iz pepela propalih prethodnika. Tako je naprimjer danas anglo-holandska liberalna prevarancija znana kao splet dinamike „globalizacije“ i fašističke „brige za [očuvanje] okoliš(a)“ britanskog vojvode od Edinburgha i Philipovog pokojnog suučesnika i nacističkog veterana princa Bernharda, u biti plašt stvarnog, imperijalističkog monetarnog sustava međunarodnih financija, takozvana „slobodna trgovina“, koja je nasljeđe ockhamovskog liberalizma ustanovljenog od stranke Paola Sarpija.

Leibniz i Američki sustav

U dugoročnom spletu američke povijesti, bitna razlika u filozofiji i vladavini, američkih domoljubnih utemeljitelja i njihovih neposrednih britanskih protivnika, bila je odanost američkih domoljuba nasljeđu Gottfrieda Leibniza, dok su Britanci i njihovi istomišljenici u Sjevernoj Americi i Brazilu ustvari, sustavni sljedbenici pro-robovlasničkog Johna Locke-a. Razlika u filozofiji bila je odsudno pitanje zakona između američkih domoljuba i izdajnika Konfederacije. Potonji su bili uporni u nastojanju da osnova njihovog ustava Konfederacije bude izopačeni John Locke, dok se Američki Proglas neovisnosti iz 1776.g. temeljio na specifično protu-lockeovskom „traženju sreće“ preuzetom iz Leibnizovih Novih eseja gdje je on opovrgnuo Lockea. Leibnizon napad na Lockea, kao što ga navodi Američki Proglas neovisnosti, gdje taj navod ima odsudnu djelotvornost, središnja je polazna točka članova iz kruga Benjamina Franklina koji je razradio Američki proglas neovisnosti. Isto Leibnicovo načelo zaglavni je kamen Ustava Sjedinjenih Država, a predstavljeno je u izjavi nakane načela Ustava u njegovom Uvodu.

Poteškoća koju mnoge današnje europske političke ličnosti iz godina nakon 1968. imaju u svojim uobičajeno neuspješnim nedavnim nastojanjima pojašnjenja američkog ustavnog sustava dolazi iz toga što europski sustavi, do mjere do koje su još i sad korumpirani utjecajem britanske ideologije, ili kao ostatci ostataka habsburške baštine, leži u aksiomatski imperijalističkoj koncepciji društva i prirode ljudske individualne duše. Bit tog pro-oligarhijskog sastojka korupcije u europskoj kulturi najjasnije se očituje u europskoj navici davanja prednosti sustavima koji su ustvari imperijalističko monetarni radije nego kreditnom sustavu u kojem je načelo kreditnog sustava ugrađeno kao načelo vlade i naravnog zakona u sastavu Američkog Proglasa neovisnosti i Saveznog ustava.

Nedostatak koji se susreće u europskim tradicijama danas, relativno glede posljedica počela i sastavljanja Američkog saveznog ustavnog sustava najčišće se očituje u zamisli monetarnih sustava. U drevnoj pa sve do moderne povijesti uglavnom taj nedostatak nije osebujno europski već radije euroazijska sklonost, čiji su korijeni primjeri kao što su monetarni korijeni slabljenja i propasti Sumerije i drugih zapadno azijskih sustava, te spoj takvih azijskih i novih europskih imperijalističkih sustava nakon slabljenja Grčke u Peloponeskom ratu. Iz točno istih razloga Platonova glavna meta iskorjenjivanja u njegovom planu iskupljenja Atene od sofističkih zaglupljivanja koji su tvorili osnovu Peloponeskog rata, bio je delfski kult, odsudno središte monetarističkih i srodnih oblika izopačenog, u dubljem smislu sotonskog načina života. To bi trebalo biti metom svakog potpuno svjesnog čovjeka koji promiče civilizirane oblike života današnjice na ovom planetu.

Ovdje leži bitno, načelno pitanje sustavne oporbe Predsjednika Franklina Roosevelta protiv ovog urođeno imperijalističkog sustava monetarizma kojeg John Meynard Keynes zagovara i promiče.

1. Mit zvan novac

Započinjući ovo sadašnje poglavlje izvješća predstavljam sklop ilustracija u svrhu određivanja stanovitog tla kojeg ću ispitivati na stroži način, ili kasnije u istom poglavlju ili kasnije u ovom izvješću.

Započnite sa sljedećim predmetima koji oslikavaju tu svrhu uzimajući uzorke iz iskustva s proučavanjem određenih svojstava sad već pokojnog sovjetskog gospodarstva.

Zajednički intelektualni korijen opetovanih upropaštenja transatlantskih i ruskih gospodarstava u nedavnom stoljeću leži u uplivu svojstveno sarpijske dogme Adama Smitha. Od tog upliva patila su zapadna liberalna gospodarstva i marksističko vođenje gospodarstva bivšeg Sovjetskog Saveza—liberalno i sustavno.

Kao učinci sadašnjeg vrtloga hiperinflacije ili duboke gospodarske depresije, trebali bi biti dovoljni u oslikavanju tog predmeta: ustvari ne postoji urođena vrijednost u novcu kao takvom, osim korisnosti novca kao sredstva optjecaja robe i usluga koje su zbilja izraz stvarnog bogatstva. Praktična društvena vrijednost sustava izdavanja i optjecaja novca leži u toj funkciji, a ne u relativnom novčanom vrednovanju koje se dodjeljuje predmetima koji se nalaze u optjecaju uz pomoć novčanog sustava. Štoviše, novčani sustavi obično puštaju u optjecaj mnoge vrste predmeta i oblika usluga, koje ustvari ne doprinose neto vrijednosti bogatstva društva, no često, kao u slučaju trgovanja „rekreacijskim“ drogama, prostitucije, ili oblika kockanja kao što je trgovanje takozvanim „financijskim derivatima“, predstavlja čisto razornu vrijednost koju se plaća novcem, a često se za to plaća luđački visoka cijena.

Monetarni sustav je koristan samo do te mjere, do koje je vrlo, vrlo umjeren u postavljanju ontoloških tvrdnji. Novac se ne smije smatrati kao vrijednost koja određuje. Umjesto toga zdrave pojmove relativne vrijednosti društvo mora skrojiti i usvojiti kao procjene koje treba nadodati predmetima koje se može kupiti i prodati. „Slobodna trgovina“ je gora od jednostavnog ludila, a lihva je, sustavno, zločin protiv čovječnosti. Da ponovim ovaj predmet: ekonomska vrijednost mora se odrediti u skladu s relevantnom dinamikom unutar sustava koje treba uzeti kao neodjeljive cjeline. Drugim riječima, jedina kompetentna osnovica proučavanja relativnih ekonomskih vrijednosti nalazi se u Riemannovoj dinamici.

U svakom slučaju, ekonomska vrijednost za društvo ne počiva u predmetima kao takvim već, čak i u najboljim slučajevima, u učinku njihove potrošnje. (Naravno, da bi bila potrošna roba, mora ju se prvo proizvesti). Ono što se treba mjeriti to je dobit u produktivnosti društva u cjelini tijekom vremena, dobit postignuta potrošnjom tog prinosa [produktivnosti], kao što je uspješna primjena znanstvenog napretka, i to u slučajevima gdje učinak potrošnje više nego poravna trošenje u sprezi s entropijom urođenom stalnom osloncu na svaku fiksnu razinu znanstvene tehnologije.

Naprimjer, pravi učinak bogatstva može se izraziti u vidu pojmova akademika V.I. Vernadskog, pojmova biosfere i noosfere—kao povećanje biosfere relativno prema abiotskom (neživom) području, i povećanje noosfere relativno prema biosferi, sve to uz uvjet da se biosfera poveća relativno prema abiotskom području kao izraz povećanja noosfere relativno prema biosferi.

Tako na primjer sovjetska znanost pokazivala je sklonost ka napretku, relativno u svojim dostignućima na vojnom području, dok je Rusija često bila, relativno, inače u katastrofalnim prilikama na području gospodarske politike. Ironija sovjetskog slučaja bila je u biti ta, što su se sovjetski vojni sektor i njemu srodne znanosti vodile brigom za relevantnu, znanošću vođenu tehničku stratešku prednost, dok je sovjetsko gospodarstvo inače pokazivalo sklonosti, kulturno, prema tehnološkoj stagnaciji ili raznoraznim izrazima takve nekompetentnosti, urođene doktrini koju su lakovjerni prihvatili od lord Shelburnovog čankoliza Adama Smitha, kao što je to bio Karl Marx. Na području ekonomije liberalna ideologija preslikana u pisanju Adama Smitha, zabranila je, hotimično ili ne, da se aktualnu znanost uplete u gospodarstvo. Nijedan fanatik nije toliko opasan za čovječanstvo od onog, kao vjernik [ideologije] Adama Smitha, koji vatreno vjeruje u takvo što, plaćajući danak takvom ništariji kao bogu novca.

U tom slučaju svaki napredak u znanosti (t.j. noosferi) dobitak je za društvo ako se taj očiti napredak poprati, i time podrži, relativnim napretkom u biosferi.

Pojašnjenje same te sovjetske vojne iznimke treba uzeti kao elementarno, u najboljem smislu uporabe riječi „elementarno“. Upravo preobrazba fizičkog gospodarskog prinosa, naviše, pomoću uspješne primjene otkrivenih zakonitosti fizikalne znanosti (ili tome slično) jedini je izvor neto dobiti (izuzevši pljačku, jasno) u fizičkoj ekonomiji.

Mora se, tako, naglasiti da učinkoviti oblici strateških potraživanje aktivne moderne vojske imaju korijene, sve od vremena Niccole Machiavellija u dinamici Nikole Kuzanskog i Leonarda da Vincija, i oni su vođeni znanošću. Kao kontrast, moderna gospodarska praksa zaražena bolešću prijevare Adama Smitha pokazuje sklonost, aksiomatski, prema „nultom tehnološkom rastu“, stagnacijia i, kao u SADu i zapadnoj i srednjoj Europi danas, prema rubu gospodarske krize sloma međunarodnog gospodarstva. Utjecaj znanosti kao vodećeg čimbenika povezanog s 2. svjetskim ratom nastavio se, doduše posrćući, na obje strane sve do „raketne krize“ 1962.g. 1963.g. i dolazak prve vlade britanskog Premijera Harolda Wilsona, dao je znak nastupa razvoja događaja koji je kroz nekoliko desetljeća postao masivno, izopačeno upropaštenje proizvodnog sektora gospodarstva Ujedinjenog Kraljevstva. Početak američkog službenog rata u Vijetnamu, bilo je znak pokretanja uništenja američkog gospodarstva, smjer koji je pao ispod neto nulte fizičke ravnoteže u razdoblju američke fiskalne godine 1967.-68., i padao je ubrzanom stopom od tog vremena sve do sadašnjeg laviranja na rubu opće propasti gotovo svega, pod sadašnjim zadnjim izdisajem administracije Predsjednika Georgea W. Busha mlađeg, unuka čovjeka koji je financirao Hitlerovu karijeru u odsudnim časovima.

Ovu činjenicu ne će prihvatiti, kao što se to već dogodilo, oni koji uporno tvrde da je cijena mjerilo vrijednosti, ili oni koji smatraju kratkoročnu dobit napretkom, čak i kad gubitak zbog fizičko-ekonomskog rasula i iscrpljenja zaliha daleko nadmašuje nominalnu kratkoročnu dobit pukih financijskih računovodstvenih postupaka. Glede toga i srodnih stvari, većina financijskih i srodnih predviđanja bila je u biti lažna, a lažnost je postala sve više hotimična, naročito nakon posljedica havarije američkog gospodarstva poslije 1976. pod utjecajem Trilateralne komisije koju je podržavao David Rockefeller.

Sramno in flagrante usvajanje Adama Smitha od američkog Predsjednika Richarda Nixona, bližilo se i pojačavalo neo-maltuzijanskom, protu-znanstvenom ideologijom koju se često može naći među redovima 68-aških terorista, a kao što se to može vidjeti u naporima modernog dionizijskog kulta i njegove opsjednutosti, u ime „prirode“, ili u ime „okoliša“ ne samo spriječiti već i satrti, pa čak i vratiti unazad gospodarski napredak u ulaganja fizikalne znanosti u povećanje proizvodne moći radne snage.

.....

Ekonomija i znanost

Ne postoji kompetentna obrada gradiva ekonomije ako se ne stavlja naglasak na važna pitanja fizikalne znanosti.

Nemojte, molim vas, počiniti strahovitu grješku pretpostavivši da ove opaske treba ocijeniti kao osuđujuću kritiku Stvoritelja kojeg predstavlja 1. poglavlje Postanka. Kao Albert Einstein koji je hvalio Keplerov genij kao i Bernhard Riemannov upravo zbog istog ovog, apsolutno sam uvjeren u učinkovito postojanje Stvoritelja, kao što je to svaki kompetentni znanstvenik—što će reći da „ja nisam liberal“. Pitanje je onda, budući da liberali apsolutno ne vjeruju u, ili ne obožavaju tog aktualnog Stvoritelja, a isti je slučaj s „fundamentalistima“, zašto i jedni i drugi trate vrijeme sjedeći u crkvama? (Od kakve grozne istine, kojeg zemaljskog tiranina se pokušavaju sakriti?). Niti aktualne univerzalne zakonitosti ni stvarni pojam zakonitog procesa Stvaranja za njih ne postoji. Kepler i Albert Einstein, naprimjer, sigurno su razumijeli. Govoreći ovo, ništa ne pretjerujem, niti skrećem s glavnog, navedenog gradiva ovog izvješća. Temelji kompetentnog ekonomskog proučavanja postoje u biti u fizičko-znanstvenim implikacijama čovjeka prema čovjeku u odnosu društva prema fizičkom svemiru kao što je to ustvari naznačio akademik V.I. Vernadski.

Ovdje su onda dva vodeća pitanja obuhvaćena ovim izvještajem koja sam ovdje obilježio kao odlike liberalizma. Prvo, oni koji poriču jedinstvenu originalnost Johannesa Keplera u otkriću zakonitosti univerzalne gravitacije, u dubljem smislu poriču postojanje Stvoritelja, odnosno da je On Stvoritelj, kao što to čine svi sljedbenici mita Isaac Newtonove prevarantske tvrdnje da je on „neovisno“ otkrio gravitaciju. Pitanje teologije, izjavljeno kao što sam ga ja uveo ovdje, predstavlja prema tome ključ svakog kompetentnog uvida u znanost ekonomije.

Ako čovjek sluša pažljivo dokaze tipičnih akademika znanosti glede ove građe tijekom prošlog stoljeća ili dulje, kritički značajni izraz u njihovoj apologetici Newtona, pozitivista i egzistencijalista, još uvijek danas, bio je „Naučili smo vjerovati“, tvrdnja koju daju skupa sa sugestijom da polaganje ruku u slijepom obožavanju tekućeg akademskog mnijenja, a ne Stvoritelj svijeta, utjelovljuje konačni autoritet glede načina kako je svijet ustrojen.

.....

Da bismo bolje cijenili ... vid Keplerovog rada, bitno je uzeti u obzir dublje značenje njegove koncepcije infinitezimalnog, kao što je ono već određeno u Keplerovom djelu činjenicom „jednake površine“ „jednakog vremena“. Ta činjenica je pokazala da naveden dokaz infinitezimalnog orbitalnog djelovanja nije bio, kao što je budalasti Leonhard Euler kasnije pretpostavio, metričko, matematičko malo u ontološkom smislu, već ontološka stvar sama po sebi: nešto djelujući učinkovito kao da dolazi izvana i iznad a sadrži kretanje, koje [to nešto] izražava, uvijek i svugdje. Zakonitost hoda (djelovanja) ne nalazi se unutar vidljivih činjenica već se, kao što je Einstein razložio, mora raspoznati kao „ruka“ koja upravlja djelovanjem svugdje, [kao da upravlja] „infinitezimalno“.

.....

Ova razmatranja, upravo ovako prikazana u sažetku, vraćaju nas na svježe viđenje posljedica upliva Paola Sarpija i načina na koji istinska znanost ekonomije, na koju se ja oslanjam, mora staviti čovječanstvo unutar keplerovskog svemira, na kojeg se u velikom mora gledati sa stajališta Keplera, Plancka, i kao živući svemir ruskog akademika V.I. Vernadskog. To je okvir unutar kojeg svaki istinski kompetentni ekonomist (ekonomistica) mora smjestiti svoje razmišljanje da bi bio bolji (bila bolja) a ne tek vrlo, vrlo umjereno koristan (korisna) u poslovima čovječanstva danas. Ova promišljanja moraju se tako uzeti u razmatranje prije nego se upustimo u razgovor o značenju „novca“ u uvjetima današnje globalne krize.

.....

2. Zove se „Dinamika“

Sad prelazimo na gradivo koje će mnogi čitatelji smatrati kao „najteži dio“ onog što moram iznijeti u ovim sadašnjim okolnostima. Unatoč očiglednih poteškoća, građa ovako predstavljena ne može se izbjeći, da bismo najodsudnija pitanja našeg vremena krize kompetentno razumjeli i riješili.

.....

Koncepcija dinamike, kad se razmatra u vidu perioda u drevnoj astrogaciji i Leibnizovom radu u modernoj znanosti, oslikava apsurdnost redukcionističkih postavki kao onih Renéa Descartesa. Glede toga dokazi te činjenice, koje je već Gottfried Leibniz dao tijekom 1690.-ih, ostaju vjerodostojni u svim prilikama do sadašnjeg dana.

Bitna stvar na koju je iskustvo s radovima Gottfrieda Leibniza, i nakon toga, stoga ukazivalo da u stvarnom radu na polju fizikalne znanosti, uz stanovita odsudno važna ograničenja, budućnost je uvijek predodredila sadašnjost, na određeni način. No isto tako da ljudska volja, kad djeluje sada, pod određenim uvjetima i na određeni način, može predodrediti odabir onog načela koje će promijeniti učinkoviti izgled budućnosti, koji bi inače bio drukčiji. Točno to je dublji smisao u strogoj definiciji eksperimentalno provjerljivih univerzalnih fizičkih zakonitosti, kao što je Keplerovo jedinstveno originalno znanstveno otkriće univerzalne gravitacije.

Jedan od najjednostavnijih izraza tog funkcionalnog pojma budućnosti je uloga onih vidova osnovne gospodarske infrastrukture koji pred-oblikuju učinkoviti izraz proizvodnog napora kao relativnu produktivnost, različitu od sadašnjeg izravnog djelovanja na proces proizvodnje. Drugi izraz je učinak primjene novo otkrivene univerzalne fizičke zakonitosti. Još jedan izraz su one promjene u primjeni politike obrazovanja koje predstavljaju povećanje potencijala za otkrića tako obrazovanog stanovništva.

Ova definicija ne znači da je sve u svemiru jednostavno predodređeno na taj način, već znači da čovječanstvo ima mogućnost promijeniti djelovanje na sadašnjost na osnovu budućeg stanja svijeta, na primjer pomoću otkrića univerzalnih zakonitosti, ovdje i sada, te time prouzrokujući naizgled čudotvornu promjenu [dolazeću] od tog budućeg stanja koje bi bilo predodređeno, da čovjek nije, prije toga, svojevoljno još jednom posredovao na stanovit nov način, na primjer uvodeći novo otkrivenu univerzalnu fizičku zakonitost u ljudsku praksu. No to ovisi o uvjetu da pojedinci otkriju zakonitosti koje dopuštaju da u budućnosti dođe do takve vrste promjene u vidu dragovoljne promjene načela u sadašnjosti.

Usporedite ovo viđenje s Postankom 1. Stvoritelj i čovječanstvo dijele postojanje u konačnoj budućnosti sadašnjice. To postojanje mora se ostvariti kao svojevoljna učinkovita sprega. Mi smo sadašnja djelujuća slika učinkovitog oblika konačno besmrtnog postojanja u onoj budućnosti koju zovemo „istovremenost vječnosti“. Treba nas tako suditi, takvi smo. Glede toga ne smijemo dopustiti da nas slijepo vjerovanje u puku izvjesnost osjetila navede na samoobmanu.

Maltuzijanski kultovi

Za većinu čovječanstva relevantan, važan problem do sada u znanoj povijesti je to što, kao što to oslikava dramaturg Eshil u Okovanom Prometeju, većina kultura za koje danas znamo od takozvanih drevnih, srednjovjekovnih i modernih povijesti, imali su mnoge odlike oligarhijskih sustava, u kojima je znanstveni i srodni napredak namjerno potiskivan, kao što Okovani Prometej oslikava taj slučaj. Većina tih kultura, kao što su bila carstva Jugozapadne Azije, i Rimskog i Normanskog carstva, i modernih religijskih kultova, koristili su zabranu, kao onu iz drame olimpskog Zeusa, i stvarali tajanstvene kultove i religije, u svrhu da se čovječanstvu spriječi pristup uporabivom znanju univerzalnih fizičkih zakonitosti.

Te zabrane i slični postupci s istim namjeravanim učinkom, na pr. u školama i sveučilištima u SADu i Europi danas, imaju nakanu potisnuti vrste znanstvenih i srodnih saznanja koja bi pokazivala sklonost promicati ono što vladajuća oligarhija smatra nepoželjnim povećanjem pučanstva, ili bi vodilo do prestanka vladavine oligarhija nad svojim 'podanicima'. Zabrane znanja se ne nameću jer takvo znanje pučanstvo ne bi razumjelo, već upravo suprotno jer se vladajući oligarsi boje da bi ga pučanstvo moglo prelagano savladati, osim kad se pučanstvu onemogući čin otkrića, za koji bi inače bilo sposobno, da nema „masovnog ispiranja mozgova“, ili drugih mjera s istim općim učinkom, koje dolaze od pro-genocidnih naivaca koje je maltuzijanski princ Philip od pro-genocidnog 'World Wildlife Fund'-a preobratio' [na svoju pro-genocidnu 'religiju'] i od Philipove bene i bivšeg američkog senatora Al Gorea.

Stvarni motiv maltuzijanskih i srodnih vrsta kultnih postupanja proizvedene gluposti kod masa ljudi, kao što je kult „globalnog zatopljenja“ danas, uvijek je bio, u znanoj povijesti čovječanstva, strah vladajuće oligarhije, da bi povećanje djelotvornog znanja univerzalnih fizičkih i srodnih vrsta zakonitosti običnog stanovništva bilo prijetnja nastavku moći vladanja oligarhije. Budući nužda rastućeg stanovništva za povećanjem svoje razine potencijalne gustoće napučenosti vodi i potiče tehnički i društveni napredak pučanstva, povećanje takvog znanja pučanstva uvijek je uzrok velikog straha, i prema tome bijesa, kod takvih uzoraka uobičajene oligarhijske klase kao što je vojvoda od Edinburgha, vođa World Wildlife Fund-a, koji namjerava zaglupiti svjetsko pučanstvo do te mjere da bi sadašnja razina svjetskog pučanstva od oko 6 i pol milijardi ljudi, mogla ubrzano biti smanjena na 2 milijarde ili čak manje. Stoga, iskreno govoreći, „redukcija pučanstva“ u stilu Hitlera i kultovi „nultog tehničkog rasta“ kao što su „zeleni“ i „globalizacija“ princa Philipa i drugih danas, koji su postali udomaćena (endemska) odlika znanog oligarhijskog modela društva.

To je, naprimjer, podloga oligarhijskog motiva lažne tvrdnje Isaac Newtonovog otkrića gravitacije koju je proturalo praktički babilonsko svećenstvo vladajućih i vodećih sveučilišta i drugih institucija danas. To je kalup onoga što je nacistički režim napravio Židovima unutar svog dosega, a imali su namjeru učiniti isto i nad drugim narodima, kao Slavenima općenito. Taj kalup predstavlja izopačenost uma i moralnosti koja često uzima oblik dionizijskog terorizma, kao u slučaju stvarno fašističke, dionizijske provale takozvanih „68aša“. Glavna meta tih oligarhijskih lanaca strahova i praznovjerja je osakatiti spoznajne moći individualnog ljudskog um kod većine članova pučanstva kao cjeline.

Stoga, kao što ću naglasiti, upravo svjestan te posljedice oligarhijskog modela, da u ovom poglavlju moj predmet je podloga posljedica dinamičkog potencijala za povećanje znanja pučanstva o univerzalnim zakonitostima postupanja. Ovdje sada u ovom izvješću, određeni korisni, iako preliminarni, uvid može se ponuditi čitatelju u sljedećim redcima.

.....

3. Fizičko-ekonomske ili druge vrijednosti? Koja budućnost je vaša?

.....

Osnovna gospodarska infrastruktura

Tipičan primjer je pojam funkcije osnovne gospodarske infrastrukture. To je pojam koji ne postoji u osakaćenim umnim procesima današnjeg uobičajenog mnijenja, bilo u sadašnjim zakonodavnim postupcima ili opće prihvaćenoj no znanstveno nekompetentnoj računovodstvenoj praksi. Kod svakog kompetentnog oblika postupka računovodstvenog proračuna dohotka, osnovna gospodarska infrastruktura je ono što djelotvorno obuhvaća, funkcionalno, stvarno djelovanje kroz koje se ostvaruje specifični proizvodni čin ili produktivni učinak. To „obuhvaćanje“ vrši funkciju pojačanja, ili smanjenja čina kojeg ono „obuhvaća“.

Rastrošni postupci (i troškovi) koji ne zadovolje tu normu (kao što je namet cestarina kao nadomjestak javnog financiranja, različit od poreza za održavanje javne infrastrukture) ne mogu se kompetentno okvalificirati kao potrebna infrastruktura, jer izraženi u tom obliku ne pridonose neto efektivnom doprinosu proizvodne djelatnosti. Stoga, glede toga, porezni dohodak od ozakonjenog kockanja ustvari je razorni oblik potpunog gubitka.

Slično tome, nadomjestak solarnih ploča i vjetrenjača za energetskim izvorima koji koriste nuklearnu fisiju svojstveno je neto gubitak bez stvarne neto dobiti za bilo koje gospodarstvo. Ustvari relativna gustoća protoka energije izvora i primjene energije određuje relativnu vrijednost energije koja se proizvodi za društvo. „Slaba (alternativna) energija“ je za „ludite“ i slično „slabo-umne“ budale. Ti „slabo-umni“ načini nisu samo glupi, već su pakosno razorni a također i stvarno pro-genocidni po svojim učincima na uvjete ljudskog života.

Riemann i Vernadski u ekonomiji

Za utemeljenje moderne znanosti fizičke ekonomije bilo je neophodno, da moramo, kao što je Riemann propisao u svojoj docentskoj dizertaciji, osloboditi znanost od stiska svake formalne matematike koja ovisi o a-priornim pretpostavkama. Pravilno je da izvodimo matematiku iz fizičkih zakonitosti a ne da dajemo autoritet fizičkih zakonitosti bilo kojim a-priori pretpostavkama puke matematike počivajući na ljudskom individualnom zapažanju čulima. Moramo razmišljati o matematičkim prikazima u čisto fizičko-eksperimentalnim izrazima (formulama) umjesto obratno. Tu svrhu matematike, kao fizikalnu matematiku, u bitnome su ostvarila otkrića Bernharda Riemanna.

Svaki matematički sustav za fiziku, koji izbjegava ovaj izazov kojeg predstavlja Riemann, svojstveno je nekompetentan naročito u slučajevima pokušaja davanja dokaza fizičkih zakonitosti koje upravljaju porastom ili neuspjehom u modernoj ekonomiji (gospodarstvu). Kompetencija ne dopušta način na koji fantasti kule bjelokosne traže matematičko pravilo za ekonomiju, već kompetencija zahtjeva prvenstvenu pozornost na ulogu primjene otkrića univerzalnih zakonitosti u određivanju protu-entropijskog povećanja, ili entropijskog sloma tako definirane fizičke ekonomije.

Postoje, međutim, određene dodatne okolnosti koje vlade moraju sad naglašavati, ako se veoma rana, opća propast sadašnjeg gospodarstva cjelokupnog planeta želi izbjeći. Najznačajnija je, kao što sam tu zakonitost istaknuo ranije, pojam triju posebnih, kategorija koje univerzalna fizička zakonitost sadrži: abiotska (neživa) priroda, biosfera i noosfera. To su svaka posebno jedinstvene kategorije koje trenutno sačinjavaju naš svjesni doživljaj postojanja svemira kao cjeline, no one su također svaka bitan sastojak cjelokupnog gradiva znanosti fizičke ekonomije. Nijedan sadašnji kompetentan prikaz građe fizičke ekonomije ne može postojati ako nije uzeo u obzir sve tri različite kategorije funkcionalnog postojanja i njihovu dosljednu funkcionalnu usklađenost.

Prema tome, najvažnije razmatranje koje treba istaknuti je to da se žive procese ne može izvesti iz neživih, niti se spoznajni procesi mogu izvesti iz bilo kakvih živućih procesa različitih od čovjeka pojedinca. Najupadljivije je, upravo iz tog razloga, da svako nastojanje sputati gospodarski život unutar redukcionističkih pretpostavki svojstvenih empirističkim metodama kao onim Adama Smitha i Smithovog sljedbenika Karla Marksa mora voditi, i vodi, ka općoj katastrofi, ako ih na vrijeme ne prekinemo i spriječimo taj vrebajući ishod. Marksova je metoda isto toliko dobra, čak i značajno bolja od njegovog učitelja Adama Smitha, no obje dijele stanovite zajedničke pogrešne aksiomatske pretpostavke koje je Marks priznao kao svoja usvojena gledišta, a koja ustvari moraju vjernika odvesti na krivi put i u katastrofu, kao što tu činjenicu ljudi doživljavaju u silno zlokobnoj mjeri masovnog ludila širom našeg planeta sada. Kao u sovjetskom slučaju, Marksov utjecaj, kao i utjecaj Adama Smitha na kojeg se on toliko oslanjao, učinkovito je nijekala razgolićeno postojanje funkcije stvaralaštva na mjestu proizvodnje, baš kao što se i vlada Predsjednika Richarda Nixona pridružila slično poremećenim 68-ašima u uništenju čimbenika fizičkog stvaralaštva čak i u održavanju ranije uspostavljene razine učinkovitosti američkog gospodarstva.

Činjenica povijesne istoznačnosti strašno razornog učinka „zelene“ ideologije na fizičku ekonomiju Zemlje i podudarnost tog patološkog nazora s protu-nuklearnim ludilom, ide do srži načina kojim su SAD i Europa uništile same sebe fizičko-ekonomski tijekom prošlih 40 godina. Svaki nastavak utjecaja te „zelene“, protu-nuklearne ideologije sad bi odaslala civilizaciju na srozavanje životnog vijeka i odlike ponašanja svojstvene pavijanima (vjerojatno bi nas i pavijani izbjegavali).

Otkrića Vernadskog, u spletu s Albert Einsteinovim i Max Planckovim koncepcijama načina na koji su Kepler i Riemann postavili temelje svih kompetentnih smjerova u modernoj znanosti, u ovom času su jedinstveni ključ određivanja kompetentnog smjera u ustrojenju opće obnove sadašnjeg raspadajućeg gospodarstva planeta u svojoj cijelosti.

No drugo odsudno razmatranje mora se dodati onima o kojima moramo voditi računa u funkcionalnom smislu. Objašnjavam to kako slijedi.

Uloga čovjeka u Sunčevom sustavu

Znanost ne postoji samo tako. Znanje i primjena znanstvenog napretka, kao i nastavak postojanja čovječanstva, ovise o izričito osebujnoj prirodi ljudskog bića, različitog od svakog drugog različitog oblika života. Upravo tu, o tom viđenju ljudske prirode, ovisi postojanje znanosti fizičke ekonomije i svakog kompetentnog tumačenja postojanja čovjekove ekonomske (gospodarske) funkcije.

Na prvi pogled, napredak uvjeta života ljudi ovisi o biosferi, koja također ovisi o abiotskoj domeni planeta Zemlje. Ta ovisnost obuhvaća neke krajnje ironične vidove. Ta nas činjenica ne bi trebala začuditi, kad jednom raspoznamo da je sve, glede čovjekova postojanja i uloge u svemiru, onoliko koliko do sada znamo, do veoma krajnje mjere ironično.

Posljedicu toga nalazimo u sljedećem pitanju: do koje mjere nastavak uspješnog smjera u postojanju Sunčevog sustava ovisi o namijenjenoj funkciji koju mora izvršiti sadašnje i buduće čovječanstvo?

Naprimjer, Sunce je prvenstveni izvor naše svakodnevne moći postojanja na ovom planetu. Ne samo da je Sunce najveći dio Sunčevog sustava već gotovo svaki znani dio tog sustava proizvod je Sunčevog samorazvoja, uključujući i zračenje o kojem ovisi život na Zemlji. Ipak, glede upravo toga, Sunce je sklono pružiti nam razočarenje, jer bi sunčevo zračenje bilo u istoj mjeri pošast kao sredstvo, osim ako ne pretvorimo Sunčevu energiju u proizvode klorofila bez da ikad zastanemo kod sunčanog kolektora ili donkihotovske vjetrenjače.

[preuzimanje/download whole document - 0,9 mb]