Ljudski stvaralački razum kao temeljna zakonitost u fizici

11. listopada 2008.

Nedavno, tijekom rada na ... prijevodu teksta V.I.Vernadskog o povijesnoj evoluciji pojma fizičkog prostorvremena (t.j. pojma da prostor i vrijeme kao takovi ustvari ne postoje osim kao sjene fizičkih procesa koji se naizgled odvijaju u njima) naišli smo na zanimljivu uputu koja može malo više rasvijetliti ontološko značenje pojma potencijala kako su ga istraživali slijedom Gauss, Dirichlet, Weber, i Riemann. ... Uputa uzeta iz zapisanog govora Vernadskom pod naslovom „Problem vremena u suvremenoj znanosti“ govori ovako:

»Christian Ehrenfels iz Praga, psiholog, .. ukazao je na osnovu proučavanja psihološkog života čovjeka pojedinca, zakonitu, prostornu manifestaciju na tom području, pojava koje su duže vrijeme stajale van znanstvenog rada. Ukazao je na nužnost raspoznavanja određenih geometrijskih 'geštaltova' [nerazdruživih strukturiranih cjelina (gdje pojedini članovi te cjeline pokazuju odlike drugačije od onih što ih imaju kad su samostalni)] ili struktura vidljivog prostora, tonalne melodije i drugih sličnih vrsta pojava prostorno i vremenski spojenih sa strukturama koje se mogu poistovjetiti sa spoznajnim organima. Ti pojmovi psiholoških geštaltova proširio je na pojave zoopsihologije i fizike berlinski profesor Wolfgang Köhler. Oni su doveli do novih znanstvenih izraza fizičkog prostora i potpuno nove struje u filozofiji, proučavajući zakone spoznaje – do 'Geštalt' psihologije.«

Ova uputa Vernadskog bila je zanimljiva iz više razloga. Prvo, jer je teza eseja do te točke bila ukazivanje da pojam jedinstva fizičkog prostorvremena nije bila jedinstvena za Einsteinovu opću teoriju relativiteta. Taj pojam, kaže esej postojao je već kod drevnih Grka, i tek s Descartesom i Newtonom uveden je pogrešan zaključak apsolutnog prostora i apsolutnog vremena kao neovisnih, samoočitih suština. U viđenju Vernadskog, rad fizikalnih eksperimentalista – naročito ... eksperimentalni rad Pasteura i Faradaya – otpočeo je nametati nužnost, u modernom dobu, raskid s tim njutonskim pojmom praznog prostora. On navodi Keplera i Leonarda da Vincija kao pojmovnih prethodnika tog raskida zbog njihovog rada na simetriji i zlatnom rezu ...

...Činjenica da je Vernadski slijedio rad ... Njegov [Köhlerov] originalni i daljnji rad bio je na ispitivanju ljudskog misaonog procesa, naročito klasične umjetničke skladbe. Iz toga je on izveo svoj pojam geštalta ['gestalt'] – činjenica da ljudski um radi samo i jedino na osnovi cjelovitih ideja, koje nisu sastavljene od dijelova. Organizacija dijelova je sama po sebi samo-postojeće načelo neovisno od tih dijelova. To je predstavljalo oživljavanje Leibnizove monade u modernom ruhu, primijenjenu na ljudsku spoznaju, i u skladu s time i oživljavanje (bilo da je Köhler bio toga svjestan ili ne) Riemannovog Herbartskog (t.j. Herbart Lebnizovog) pojma „misaonog predmeta“ [Geistessmasse] ... U svojim diskusijama s Max Planckom o kojima piše u opisu svog govora iz 1959. „Geštaltna psihologija danas“, on govori o sklonosti fizičara da pogrešno rabe svoje matematičke formule:

»Kod tumačenja formule fizičara, čovjek može isticati ovaj ili onaj vid njenog sadržaja. Posebni vid formula, za koji se gestalt psiholog«zainteresirao dobivao je kroz desetljeća vrlo malo pozornosti. Nikad nije bilo pogrješke u primjeni formula, jer što je nas sad fasciniralo bilo je uvijek prisutno u njihovom matematičkom obliku. Svaki je, dakle izračun u fizici ispao točan. No razliku čini da li ono što formula podrazumijeva učinite izričitim ili je tek rabite kao pouzdani alat. Imamo zato dobar razlog biti iznenađeni onim što smo pronašli. Jasno osjećali smo se poneseni kad nam je novo objašnjenje formule reklo da je organizacija isto tako očevidna u nekim dijelovima fizike kao što je i u psihologiji. Usput rečeno, drugi nisu bili ništa manje zainteresirani za „novo objašnjenje“ od nas. Ti drugi ljudi bili su istaknuti fizičari. Max Planck mi je jednom rekao da je očekivao da će naš pristup pojasniti teški problem koji se upravo pojavio u kvantnoj fizici ako ne i u samom pojmu kvanta.«

...... U opasci u Köhlerovoj knjizi iz 1939.g. Dinamika u psihologiji, u sklopu raspravljanja koja bi polja fizike on smatrao da bi bila najplodonosnija za istraživanja u gestalt psihologiji, on piše:

»Osim fizikalne kemije i elektrokemije najvažnija disciplina koju ćemo morati obuhvatiti u popisu je teorija potencijala, teorija makroskopskih samo-razdioba. Nažalost, to polje zahvaća nemar koji je zahvatio mnoge dijelove klasične fizike nakon što je atomska fizika došla u prvi red. «

Ova uputa je sigurno bila iznenađenje ... jer smo [u Podrumu] istraživali Riemannov rad na teoriji potencijala da bismo mogli bolje shvatiti njegovu primjenu Dirichletovog principa na Riemannove plohe i više transcendentalne, eliptičke i Abelove funkcije. Odjednom novi vid, koji je imao i političko značenje, obrade potencijala od Riemanna, Dirichleta, Gaussa i Webera postao je bjelodan. Da bi se to pojasnilo, potrebno je malo povijesti tog pojma. Matematički izraz koji se popularno koristi kao funkcija potencijala (iako joj je to ime kasnije dao Gauss) i diferencijalna jednadžba sad zvana 'laplace', nastala je u vrijeme Lagrangeovih i Laplaceovih pokušaja razmrsiti matematičku kašu koju su oni stvorili pokušavajući primijeniti Newtonov Zakon obrnutog kvadrata na stvarni svemir – problem triju tijela u planetarnim perturbacijama. I Lagrange i Laplace nijekali su značenje potencijala u svojim pokušajima da prikriju nedostatke zakona obrnutog kvadrata, i obrađivali su ga umjesto toga kao vješto pomagalo, korisno oruđe u rješavanju teških problema analize. No, da je ta matematička jednadžba samo matematička sjena zakonitosti raspoznali su Gauss, Weber, Dirichlet i Riemann. Pravo ontološko značenje potencijala može se pratiti unatrag (i ustvari je istovjetan s) Leibnizovim pojmom dinamike.

Činjenica, da se za sve procese u svemiru mora shvatiti da im upravljaju univerzalne zakonitosti koje postoje samo kao cjeline, koje nemaju sastavnih dijelova, izražava se u svojim fizičkim manifestacijama:

1.) činjenicom da univerzalne fizičke zakonitosti, iako same po sebi ne postoje ni na jednoj određenoj točki u prostoru, postoje kao da su izvan ali tangencijalne na svaku točku i svaki tren u fizičkom procesu, bez obzira koliko sitnu podjelu tog procesa uzmemo (ontološka Leibnizova infinitezimalna vrijednost)(1),

kao i

2.) činjenicom da upravo buduće stanje svakog procesa upravlja njegovom sadašnjosti (t.j. da postoji nakana kao upravljačka zakonitost u svemiru).

Splet ovih dviju činjenica daje nam dojam ontološke značajnosti potencijala, shvaćenog u smislu Leibnizove dinamike. Taj pojam je točno ono zbog čega je Newton stvoren [od protivnika prave znanosti!] da bi to napao – pa odatle pojam, uvršten u tumačenja njegovog djela Principia, „Ne postavljam hipoteze“, te je bjelodano i iz tog tumačenja i Cotes-ovog uvoda u tu knjigu – „čin hipoteze je nemoguć, jer u svemiru samo se činjenice, a ne razlozi daju raspoznati.“(2) Značajno je da Vernadski upravo upozorava na to o Newtonu u svom govoru ... uključujući i poantu da su Newtonova, popularno raspačana viđenja proizvod kojeg su sintetizirali Cotes i Clark u tom izdanju Principia. On izjavljuje:

»On [pojam sile gravitacije] uveden je u znanstvenu misao 1713., u predgovoru drugog izdanja „Philosophiae naturalis principia“, uvod kojeg je napisao profesor Roger Cotes iz Cambridgea, urednik drugog izdanja, kao jedan od pojmova koji bi se mogao logički povezati s matematičkim rezultatima Newtona.«

Ne mogu ovdje ulaziti u pojašnjenje razloga za ovaj odnos Newtona na pojavu ideje, kojoj je uvijek proturječio, u uvodu u njegov rad. No ideja univerzalne gravitacije, stavivši svoj žig na svu znanstvenu misao sljedećih dvaju stoljeća, bila je prihvaćena kao posljedica dostignuća Newtona—kao Newtonova ideja.

Pristup koji su uzeli Gauss, Dirichlet, Weber i Riemann prema tome predstavljao je protu-reakciju ovom pokušaju redukcije svih fizičkih pojava na privlačnost i odbojnost među tvrdim kuglicama.

Mi sami, u sadašnjem Podrumskom timu, zainteresirali smo se u početku za Riemannov rad na potencijalu zbog njegove obrade tog predmeta u svojim filozofskim fragmentima. On sam ondje pravi analogiju između procesa misli i pojava gravitacije, elektriciteta i magnetizma – tri pojave koje se matematički mogu predstaviti silama koje djeluju jačinom učinka koji je obrnuto proporcionalan kvadratu razdaljine. U sklopu ovog upravo izloženog, ovaj Riemannov pristup zajedno s fragmentima uzeto kao cjelina uzima značenje na koje je Lyndon LaRouche opetovano ukazivao zadnjih dana – da pojam potencijala shvaćen ontološki nije matematički princip, iako ima značajnih matematičkih sprega kad se primjeni na fizičke procese. Nužno je , radije, proučavati sva tri fazna prostora fizičkog svemira, prvo i najviše spoznajnog i biotičkog (koji pripada životu – živućim procesima), kao neovisnim zakonitostima od kojih su abiotičke pojave elektriciteta, magnetizma i gravitacije jednostavno pod-procesi. Upravo spoznaja upravlja svijetom pojava, i spoznaju se najbolje može proučiti izravnim istraživanjem ljudskog stvaralačkog (kreativnog) procesa i u znanosti i u klasičnoj umjetničkoj komunikaciji dubokoumnih ideja. Od značaja je zapaziti da je baš to Riemannov pristup u njegovim takozvanim filozofskim fragmentima. ..... Njegov opis pojava sile teže, elektriciteta i magnetizma iz njegovih fragmenata slijedi:

»Misao je proces unutar izmjerive materije. Naši vanjski doživljaji, činjenice naše vanjske percepcije, koje moraju naći svoje objašnjenje u procesima unutar izmjerive ili gravitirajuće materije, jesu:

1. univerzalna gravitacija


2. univerzalni zakoni gibanja

Nešto trajno služi kao podloga svakom činu misli, no nešto što se očituje samo pod osebujnom okolnosti memorije kao takove, bez da vrši ikakav trajniji utjecaj na pojave. Prema tome svakim činom misli, nešto trajno uđe u našu dušu, nešto što ne vrši trajniji utjecaj na pojave.

S druge strane, naši vanjski doživljaji o izmjerivoj (predvidivoj) materiji mogu se pojasniti ako se pretpostavi da homogena tvar ispunjava cijeli beskonačni prostor, i stalno utječe u izmjerivu materiju i nestaje.«

Mi već dobro znamo tu metodu – uzimanja načela ljudskog stvaralaštva kao prvenstvenog – iz proučavanja Keplerovih Harmonija. Proučavanje harmonije tamo prikazane i izražene u ustroju Sunčevog sustava, postoji samo ako jedinstveno ljudski pojam ljepote se uzme za samoočitu, eksperimentalno potvrđenu činjenicu neovisno o abiotičkim pojavama koje posreduju kod njenog izražaja (t.j. izražaja ljepote) u danom vremenu. Kao što Kepler predočuje, pojam harmonije kojeg Sunčev sustav pokazuje – iako se podudara s izražajima u geometriji i drugdje – niti se može izvesti iz njih niti svesti na njih. Taj pojam harmonije, kojeg se ne može istraživati van istraživanja stvaralačkog čovjeka pojedinca, je to što se zatim primjeni, izravno, kao zakonitost koja vodi ustroj Sunčevog sustava kao cjeline.

[Vidi obradu Keplerove Harmonije na stranicama LYMa www.wlym.com]

Iz ovog, bjelodano je da je pojam potencijala, kao sjedinjujući proces koji upravlja vidljivim silama univerzalne gravitacije, već bio prepoznat kao zakonitost srodna s ljudskim stvaralaštvom u svom početku, znanstvenim radom Johannesa Keplera. Taj metodološki pristup potencijalu nastavio je rad Leibniza na dinamici, i rad Gaussa, Dirichleta, Webera i Riemanna kod pokušaja da uklone štetu koju je znanosti nanijela Newtonova religiozna dogma.

U sklopu toga uključujem dugački citat Köhlera, koji unatoč određenim nedostatcima glede drugih stvari daje uvid u političku bitku oko znanstvene metode koju su on i Planck vodili u prvoj polovici 20. stoljeća, kao i mogući put ... istraživanja Dirichletovog načela i pojma potencijala. Uzet iz djela Položaj vrednote u svijetu činjenica, on piše:

»Eksperimentalna fizika ne pokazuje posebno zanimanje za proučavanje takvih makroskopskih stanja. Budući da uvjeti pod kojim samo-razdioba može slobodno varirati, beskonačni broj makroskopskih stanja je moguć u svakoj klasi: hidrodinamičkoj, električkoj, i tako dalje. Istraživanje broja pojedinačnih slučajeva dodalo bi vrlo malo našem znanju osnovnih fizičkih činjenica. Pa, što bi eksperimentalist mogao učiniti? Da bi saznao razdiobu stabilne struje unutar danog obujma morao bi mjeriti stopu i smjer protoka u što višem broju točaka – veoma mukotrpan posao. Istovremeno ta zadaća bila bi dosta nezgodna, jer vjerojatno u mnogim slučajevima sam pokušaj mjerenja lokalnog protoka doveo bi do interferencije sa samom razdiobom. Uvođenje i prisutnost mjernog pribora bi općenito značilo uvođenje novih okolnosti na koje makroskopsko stanje može reagirati samo promjenom razdiobe. Zadovoljivši se da nikakva bitna činjenice ne će biti otkrivena na tom polju, fizičar će dapače posvetiti vrlo malo vremena makroskopskim stanjima u svojim predavanjima. Baš zato čovjek može naučiti mnogo o praktičnoj fizici bez da ikad čuje nešto o tom dijelu znanosti. Ustvari, istraživanje samo-razdiobe u neprekidnim medijima postalo je zadaća matematičara radije nego fizičara. Opće pravilo koje makroskopska stanja moraju zadovoljiti lako se mogu formulirati matematičkim izrazima. Jedna jedina diferencijalna jednadžba, koja je dobila ime po Laplaceu, odgovarat će u većini slučajeva. No nažalost, ta jednadžba ne izražava mnogo više od toga da u dinamičkoj ravnoteži sile i protok u svakoj točki ne će mijenjati to stalno stanje. Čemu bi pak razdiobe, kao cjelina, odgovarale pri takvim uvjetima u danom slučaju pitanje je na koje matematičar pokušava dati odgovor. U tu svrhu nijedna izravna i jednostavna matematička procedura nije raspoloživa. Tijekom 19. stoljeća izum rješenja čak i za relativno jednostavne slučajeve zaokupio je najbolje matematičke mozgove. Dirichletov problem i Neumannov problem, formulacije ove matematičke zadaće za dva neznatno različita sklopa uvjeta, zapažljive su po svojoj strahovitoj teškoći. ... To nije grana fizike koju će drugi ljudi od znanosti, filozofi i javnost bolje upoznati iz popularnih knjiga. Kad bi bilo tako, vjerovanje ne bi bilo toliko općenito da je fizika u svim okolnostima „analitička“ znanost gdje se svojstva zamršenijih proširenih činjenica mogu zaključiti iz svojstava neovisnih lokalnih elemenata. Teza da se analiza, barem u tom smislu, ne odnosi na makroskopska dinamička stanja nastala je zbog teškoća matematičara koji moraju pronaći dinamički uravnoteženu razdiobu kao cjelinu da bi nam mogli reći što je uravnoteženi protok u dijelu sustava. «

Naša zadaća sada je očigledno produbiti taj pojmovni pristup znanosti i umjetnosti. Pojam ljudskog uma – spoznaja – kao djelotvorna, neovisna, organizirajuća zakonitost u svemiru se izgubila, u mnogim slučajevima namjerno izbačena, i taj gubitak je čovječanstvo doveo do niza pojmovnih ćorsokaka. Znanost se bori i napreže između bezumnih statističkih modela i jednako bezumnog determinizma, umjetničko izražavanje se svelo na najjednostavnije izraze niskih emocionalnih stanja, a ustroj ljudskog društva je sjedinio obje te katastrofe i stvorio najveću gadost grozotu od svih: gospodarski sustav koji miješa sastojke bezumne matematike statistike s iracionalnom vladavinom krajnje nerazvijenih ljudskih emocija – slobodnim trgovanjem. Sve se to sada urušava, i dosegli smo točku gdje ljudsko društvo ne može dalje napredovati dok prianja uz sadašnje popularne oblike vjerovanja u znanost i kulturu. Naša zadaća kao pokreta mora biti oživiti ljudsko stvaralaštvo kao nešto što se podrazumijeva u normalnom životu, i učiniti da to oživljavanje bude podlogom na kojoj ćemo mi, kao kultura, pronaći svoj put van ovog kaosa u koji smo sebe uvalili zadnjih nekoliko desetljeća. Ekonomija mora ponovno postati znanost ljudskog napretka na osnovi ljudskog stvaralaštva.

(1) [Ovo je unatoč redukcionističkim glasnim tvrdnjama, koje nisu eksperimentalno provjerene, da je atom recimo ugljika unutar živog organizma u biti isti po svojim unutarnjim svojstvima kao i atom ugljika van živućeg organizma, t.j. da ne postoji nikakva neovisna zakonitost života koja se ne bi mogla svesti na nežive – abiotske –pojave.] [natrag]

(2) [Cotes piše u svom uvodu, kao odgovor na Leibnizovu primjedbu da je ideja „sile“ teže okultna odlika, i da se razlozi za univerzalnu gravitaciju i ustroj Sunčevog sustava moraju dati raspoznati:

»Onaj tko je dovoljno drzak i misli da može pronaći istinske zakonitosti fizike i zakone prirodnih stvari samo snagom svog vlastitog uma, i nutarnjim svijetlom svog razuma, mora ili pretpostaviti da svijet postoji iz nužnosti, i da iz te iste nužnosti slijede pretpostavljeni zakoni, ili ako je red Prirode uspostavljen Božjom voljom, da on, jadni gmaz, može reći što se može najbolje napraviti. Svaka zdrava i istinska filozofija utemeljena je na pojavi (izgledu) stvari. Ti ljudi mogu ih zvati čudom ili okultnim odlikama, no imena nadjevena zlonamjerno ne smiju biti mana samih tih stvari ....« [natrag]

Kompletan članak na engleskom možete naći na internetskoj stranici:https://laroucheorganization.nationbuilder.com/